KOME SMETA EKUMENSKI DIJALOG

Zasto u Srbiji ne postoji vijece za medjuvjersku saradnju

Od toga koliko vecinska vjerska zajednica pruzi prostora "drugima" na svom terenu zavisi koliko ce prostora dobiti njeni pripadnici u drugoj drzavi, gdje predstavljaju manjinu

AIM, BEOGRAD, 15. 5. 1998

Srbija je jedna od rijetkih republika bivse Jugoslavije u kojoj ne postoji vijece, ili odbor, za medjuvjersku saradnju. To ne znaci da nije bilo ideja i javnih prijedloga da se tako nesto osnuje. Sociolog religije iz Nisa, dr Dragoljub Djordjevic, predlozio je prije dvije godine,na primer, da se formira neka vrsta medjuvjerske komisije, koja bi drzavnim organima ne samo iznosila probleme s kojima se susrece vec i ucestvovala u njihovom rjesavanju. Komisiju bi cinili visoki predstavnici priznatih vjerskih zajednica. Od toga je ostala samo dobra zelja.

Nekoliko protestantskih crkava osnovalo je (20.10.1997.) Jugoslovensko udruzenje za vjerske slobode. Osnivackoj skupstini, medjutim, nisu prisustvovali zvanicni predstavnici Srpske pravoslavne crkve, Islamske i Jevrejske zajednice kao ni Rimokatolicke crkve, iako su na vrijeme pozvani. Po nezvanicnim tumacenjima prvi su ignorisali takav skup, a drugi su se plasili da se "ne zamjere SPC". Problem je i u tome sto se u medijima, uz manje izuzetke, protestantske crkve nazivaju "sektama", a taj izraz je sam po sebi isuvise pogrdan.

Glavni uzrok, cini se, zbog koga nije osnovano vijece, ili slicno tijelo, za medjuvjerske odnose lezi u stavu Srpske pravoslavne crkve prema ekumenizmu (pokret za zblizavanje svih hriscanskih crkava). Ilustrativna je izjava episkopa backog Irineja poslije svepravoslavnog skupa (25.04. - 2.05.1998.), u Solunu, u kojoj kaze da su "delegati jednoglasno osudili one raskolnicke, kao i odredjene grupe ekstremista u krilu pravoslavnih crkava koje, pod izgovorom pitanja o ekumenizmu, kritikuju crkveno vodjstvo i podrivaju njegov autoritet, pokusavajuci na taj nacin da stvore podele i raskole u Pravoslavnoj crkvi".

Koga ubraja u "ekstremiste" tesko je razaznati iz izjave; da li one koji zagovaraju ekumenski dijalog ili, pak, one koji pripadaju nepriznatim pravoslavnim crkvama. Naravno, zagovornicima ekumenizma vise odgovara jasan stav jedne crkve nego "ekumenska diplomatija u rukavicama". Zanimljivo je i vidjenje ekumenizma jereja Vladimira Vukasinovica, iznesenog u pravoslavnom ilustrovanom casopisu "Iskon", koji tvrdi: "Postoji jedna slozena unutrasnja napetost u pravoslavnom razumevanju ekumenskog pokreta u SPC. Dok sa jedne strane, teolozi i crkveni jerarsi isticu sustinsku potrebu dijaloga i otvorenosti Pravoslavne crkve za plodonosnim susretima medju hriscanima, istovremeno su duboko nezadovoljni nacinom na koji se to danas odvija. To nezadovoljstvo poprima ozbiljne razmere i moguce je da ce odredjene pojave u Svetskom savetu crkava ozbiljno ugroziti svaki vid dosadasnjih ekumenskih kontakata".

Uz to, prosle godine je 280 monaha i 40 svestenika SPC potpisalo Apel protiv ekumenizma u kome se, izmedju ostalog kaze da je ovaj pokret "zajednicko ime za pseudohriscanstvo i pseudocrkve Zapadne Evrope". Pri tome treba imati u vidu da protestantske crkve imaju svoje korjene upravo u Zapadnoj Evropi. U tome lezi dio odgovora zasto se vecina svestenstva vecinske Crkve u Srbiji protivi i formiranju neke vrste vijeca (odbora) za medjuvjersku saradnju. Isto tako, izrazena je odbojnost i prema nehriscanskim vjerskim zajednicama, narocito poslije tragicnih dogadjaja na prostorima bivse Jugoslavije.

Cinjenica je da se vodi "tiha borba" unutar SPC o tome da li voditi dijalog sa "drugima". Oni koji su za to tesko se odlucuju da svoj stav iznesu javno znajuci raspolozenje vecine svestenstva i visokih crkvenih licnosti.

Bez obzira na neprikosnoveno pravo svake crkve i vjerske zajednice da se prema "drugima" odredjuje po svom nahodjenju ostaje, ipak otvoreno pitanje koliko se moze zaobilaziti neminovna povezanost kada se radi o cisto prakticnim pitanjima. Primjera radi, u BiH je osnovano Medjureligijsko vijece koga cine predstavnici Islamske zajednice, Srpske pravoslavne crkve, Rimokatolicke crkve i Jevrejske zajednice. Isto tako, u Hrvatskoj postoji Ekumenski odbor za pomoc etnickim manjinama, u cijem radu ucestvuje mitropolit zagrebacko - ljubljanski i cijele Italije Jovan.

Vrh SPC, koliko je poznato, nije imao nista protiv osnivanja takvih tijela, koja ne mogu rijesiti najteze probleme, ali mogu bar uticati da se odredjene nesuglasice "izglade". Nije rijec samo o okupljanju ljudi koji misle na slican nacin o odredjenim aktuelnim pitanjima vec i o uspostavljanje bar nekakvih spona izmedju vrhova vjerskih zajednica. Koliko takvi odbori i vijeca mogu uciniti na vracanju svestenika i sluzbenika Islamske zajednice u parohije i dzemate (vjerske opstine) tesko je preciznije odgovoriti, ali je sigurno da nece odmoci tom eventualnom postupnom vracanju bar u neke krajeve. Drugim rijecima, sve se svodi na "sistem spojenih posuda". Koliko vecinska vjerska zajednica u jednoj drzavi da prostora "drugima" toliko moze ocekivati da se pruzi prostora i njenim pripadnicima u drugoj drzavi, gdje predstavljaju manjinu.

Ejub Stitkovac (AIM)