SKUPI MARS "NERONSKIH BRIGADA"

AIM, ZAGREB, 13.5.1998. Sredinom srpnja 1996., u nazocnosti predsjednika Tudjmana, u Gornjim Bogicevcima, nadomak Nove Gradiske, dr. Jure Radic, tadasnji i sadasnji minsitar obnove i razvitka, pompezno je, uz veliku medijsku halabuku, obznanio zavrsetak obnove zapadne Slavonije. No, onaj tko danas, dvije godine poslije, prodje cestom Pozega-Pakrac, ili se iz Gornjih Bogicevaca uputi prema Novoj Gradiski, ostat ce zapanjen apokalipticnim prizorima palezi i rusilackih strasti. Tisuce i tisuce namjerno unistenih - spaljenih i miniranih kuca i cijelih gospodarstva - nizu se od Pozege preko Kujnika, Pasikovaca, Orljavca, Kamenske, Glavice, Spanovice, Bucja, Ozegovaca, Branesaca, Dragovica, Kusonja, pa sve do Pakraca. Krene li pak od Gornjih Bogicevaca do Nove Gradiske istu ce sliku susresti u Smrticima, Trnavi, Medarima, Masicu...

Proglasavajuci zavrsenom obnovu zapadne Slavonije, godinu dana nakon vojne akcije "Bljesak", Radic je vjerojatno htio poruciti kako hrvatska drzava nema namjeru obnavljati porusene i popaljenje srpske kuce i cijela sela. Naime, obnovljena su samo sela u kojima su zivjeli Hrvati, pa je tesko vjerovati da je ministar bio toliko neobavijesten i da mu je netko na oci stavio crni povez dok se vozio hirosimskim predjelima nekoc pitomih obronaka Psunja, Papuka ili Krndije, na kojima su se, uglavnom, prostirala srpske sela.

I doista, sve do danasnjeg dana, ni u jednom od spomenutih sela, nista se nije promijenilo, osim sto su korov i podivljalo drvece sakrili bartljke nekoc raskosnih kuca nestalih u pepelu ili raznesenih od postavljenog eksploziva. Jedino u Kusonjama, nadomak Pakraca, zahvaljujuci novcu Europske unije, obnavlja se petnaestak srpskih kuca, kako bi se njihovi stanovnici, sada privremeno naseljeni u Podunavlju, u zaposjednutim hrvatskim kucama, mogli vratiti u svoje domove i tako pokrenuti zakoceni kotac povratka. No, tih petnaestak kuca u Kusonjama samo je kap u moru, zanemariva brojka u odnosu na pedestak tisuca namjerno unistenih zgrada i imanja, koliko ih je, prema procjenama medjunarodnih organizacija i Hrvatskog helsinskog odbora, nestalo u palezi i miniranju.

Hrvatska je vlada do sada, na razlicite, cesto i vrlo prozirne nacine, pokusavala odgadjati povratak Srba koji su padom svojih pobunjenickih enklava, nakon vojno-redarstvenih akcija "Bljesak" i "Oluja" (svibanj, odnosno kolovoz 1995.) izbjegli iz svojih kuca i nastanili se, najvecim dijelom, u SR Jugoslaviji i Republici Srpskoj. Taj "remetilacki faktor", kako je iz najvisih vrhova drzavne vlasti nazvana srpska manjina u Hrvatskoj, mogao bi, vrati li se u vecem broju, ponovno izazvati oruzanu pobunu i na taj nacin destabilizirati Hrvatsku. No, providni razlog zbog kojeg su Srbi persona non grata u Hrvatskoj, ipak boluje od teske logicke pogreske. Tko ce naime, sada kada vise nema JNA, naoruzati "remetilacki faktor" i kakve bi uopce bile sanse pobunjenika da - pored Hrvatske vojske koja je, prema javnim izjavama vlasti, izrasla u pravu "regionalnu silu" - uspiju ostvariti svoje nakane?

Stisnuta u klijesta medjunarodne zajednice, koja je vrlo ozbiljno zaprijetila Zagrebu nametanjem gospodarskih sankcija i guranjem u isti sanitarni tor u kakvom vec cami SR Jugoslavija, Hrvatska se morala susresti s trenucima istine: masovni povratak Srba bio bi vrlo skup i ratom oslabljenja zemlja, cije je gospodarstvo ionako u kolapsu, ne bi to mogla izdrzati. U opticaj su iznosene razlicite brojke u rasponu od fantasticnih pet milijardi dolara, do jos uvijek vrtoglave cifre od 1,2 milijarde USD. Cak ako bi se sve srpske izbjeglice iz Hrvatske sa svojih sadasnjih prebivalista (SR Jugoslavija, Republika Srpska, hrvatsko Podunavlje) u nekadasnja prevezla avionskom bussines klasom, cijena njihova povratka bila bi neuporedivo manja.

Odgovor na pitanje - koje hrvatskim poreznim obveznicima do sada nitko nije dao, a kojima ce, jasno je, na poslijetku taj racun biti uredno ispostavljen - vodi nas na pocetak price. Tocnije, onaj njen dio koji govori o 50-ak tisuca namjerno unistenih srpskih kuca koje su "neronske brigade" zdusno i pedantno palile i unistavale za vrijeme, a narocito nakon spomenutih vojnih akcija oslobadjanja Krajine.

Petar Mrkalj, clan Hrvatskog helsinskog odbora (HHO) i voditelj Odjela za najteza krsenja ljudskih prava kaze kako je na podrucju Krajine i zapadne Slavonije "sustavno unisteno nekoliko desetaka tisuca, a najmanje 50.000 ne samo srpskih kuca, nego cijelih seoskih gospodarstva". Ti se podaci uglavnom slazu s procjenama razlicitih medjunarodnih organizacija, cije su promatracke misije boravile u Hrvatskoj. Ministarstvo razvitka i obnove - kad je u pitanju izgradnja ili sanacija unistenih ili tesko ostecenih kuca prognanih Hrvata, usvojila je kriterij po kojem, o trosku drzave, "pod krov" stavlja 35 cetvornih metara stambenog prostora za vlasnika zgrade i jos 10 cetvornih metara za svakog clana obitelji. Ako je dakle rijec o troclanoj obitelji, Radicevo ce ministarstvo ukupno izgraditi 55 kvadrata, sto prema cijenama vecine graditeljskih tvrtki koje sudjeluju u obnovi iznosi oko 40.000 DEM.

Pomnozi li se broj unistenih kuca (50.000) s prosjecnom cijenom izgradnje (40.000 DEM) dobiva se fantasticna cifra od dvije milijarde maraka, odnosno najniza svota koju je kao cijenu povratka Srba iznijela hrvatska Vlada - 1,2 milijardi USD! Tako su na posredan nacin - istaknutom cijenom povrtaka Srba - potvrdjeni navodi o nevjerojatnim razmjerima palezi i namjernog unistavnaja kuca, koje su se apsolutno mogle izbjeci. A kako nikome u Hrvatskoj zbog nevjerojatnih materijalnih steta koje su tako pocinjene nije pala ni dlaka s glave, jedini je moguci zakljucak da se sve odvijalo po unaprijed utvrdjenom planu, ciji je moto bio - nije vazno koliko kosta, vazno je zauvijek se rijesiti "remetilackog faktora". Razlike u stvarnoj cijeni povratka Srba, u rasponu od pet do 1,2 milijarde dolara pri tom su samo "tehnicke naravi". Najniza cijena, vidjelo se, izracunata je na stvarnim troskovima koje ce za obnovu po utvrdjenim kriterijima morati platiti hrvatska drzava (odnosno njeni porezni obveznici), dok ona, znatno visa (pet milijardi USD) vjerojatno podrazumijeva stvarni iznos steta. Jer, tko danas prodje Kusonjama ili nekim drugim selom u kojem se obnavljaju kuce, vidjet ce da one sto se sada grade, po kriterijima Ministarstva obnove, uglavnom nisu ni blijeda sjena nekoc raskosnih i skupih kuca i imanja.

Na potezu od Pozege do Pakraca, dakle uz cestu dugu nekih sezdesetak kilometara, kojom se pocetkom svibnja provozao autor ovih redaka - s izuzetkom Kusonja - nema nikakvih naznaka obnove. U selu Dragic, gdje je prije rata zivjelo stotinjak srpskih obitelji, sada se vratilo tek 12 osoba. Zive u dijelovima kuca ili manjim gospodarskim zgradama koje su koliko-toliko uspjeli osposobiti za stanovanje. Radicevo ministarstvo do sada im nije dalo ni kune za obnovu kuca, pa je u pravu Petar Mrkalj, clan HHO-a, kada kaze: "Ako se ne racunaju troskovi izdavanja dokumenata u hrvatskom Podunavlju, mirovine i minimalna socijalna zastita, hrvatsku drzavu povratak tih Srba nije stajao nista! Ona prema srpskim povratnicima nije milostiva. Uz teske muke priznaje im zaradjene mirovine, na koje bi ostvarili pravo i da se nisu vratili, a o obnovi kuca, pomaganju u obnovi gospodarstava, zaposljavanju i drugome, nema ni govora. Hrvatska ne zeli obnoviti ni kuce onih koji drzavu nisu napustili, a kamoli povratnicima".

Posljednjih se dana znaju cuti glasovi kako je hrvatska Vlada razmatrala i mogucnost prihvacanja medjunarodnih sankcija, zbog odugovlacenja s jasnim stavom da se svi izbjegli Srbi, koji to zele, mogu vratiti u svoje domove. Po toj racunici, kojoj je ocito manjkao krcmar, sankcije bi bile cak i povoljnije nego prihvatiti izgradnju porusenih srpskih kuca i to platiti 1,2 milijarde dolara. Ono sto vladajuca stranka, HDZ ne smije glasno reci, usluzno uvijek cini Anto Djapic, predsjednik Hrvatske stranke prava. On je izasao s idejom da bi trebalo raspisati referendum pristaju li hrvatski drzavljani da se izbjegli Srbi vrate. Djapic se bas ne moze pohvaliti originalnoscu, no takve se ipak ideje prihvacaju kad je rijec o velikoj nuzdi.

Model je vec vidjen, a patentirao ge je Milosevic: referendum u Srbiji pokazao je da nacionalni ponos stanovnika te drzave ne prihvaca medjunarodno posredovanje u rjesavanju kosovske krize. Kako se referndumom, dakle "najdemokratskijim nacinom izrazavanja" reklo odlucno ne medjunarodnoj zajednici, jasno je tko je na sebe preuzeo odgovornost za sankcije koje su potom uslijedile. Zasto se i Hrvatska ne bi posluzila dobrom praksom svojih susjeda?

Slaba utjeha hrvatskim poreznim obveznicima, kada budu placali ucinke piromana iz vlastitih redova, bit ce da su hrvatske kuce u mjestima gdje je stolovala krajinska vlast, dozivjele istu sudbinu. Oni sada, hrvatski porezni obveznici, placaju popravak i tih kuca, buduci da u Hrvatskoj nikad nije bilo proglaseno ratno stanje, a kao sto je poznato, Srbija ionako nije bila ni u kakvom ratu. Dakle, na ratnu se stetu ne moze racunati ni hipotetski, pa ce se sve platiti iz hrvatske lisnice, koja je, dakako, u hrvatskom dzepu.

DRAGO HEDL