ODLAZAK TUDjMANOVIH SURADNIKA

Zagreb May 6, 1998

AIM, ZAGREB, 6.4.1998. U Predsjednickim dvorima Franjo Tudjman sve je osamljeniji. U nepunih petnaest dana napustila su ga trojica najblizih suradnika. Svaki od njih imao je razloga da se smatra njegovom desnom rukom. Javnost je za svakoga od njih tvrdila da je "drugi covjek u drzavi" i svaki je to na odredjeni nacin i bio.

Prvo se s mjesta sefa svih tajnih sluzbi povukao predsjednikov sin Miroslav Tudjman, navodno, tako je tvrdio, iskljucivo zbog umora i zelje da se vrati profesuri. Zatim je ostavku podnio sef Predsjednickog ureda, Hrvoje Sarinic, prvi Tudjmanov administrativac. U drzavi u kojoj se sve odluke - od odnosa prema Evropskoj uniji do sastava nogometnih momcadi - donose na jednom mjestu, u kabinetu drzavnog poglavara, njegov prvi sluzbenik pretvorio se u vrlo mocna covjeka, sivu eminenciju. Odmah potom, od teske je bolesti umro ministar obrane Gojko Susak, koji je bio mnogo vise od Tudjmanova "najmilijeg ministra". Iako je uvijek pokazivao krajnju lojalnost prema sefu drzave, odnosi medju njima gotovo da su bili partnerski. Preko kontrole vojske i utjecaja na Hercegovinu, Susak je osigurao poziciju prema kojoj se i Tudj­man odnosio s respektom.

Moglo bi se reci da se okosnica hrvatske vlasti raspada. Taj je dojam jos jaci analizira li se ostavstina onoga koji odlazak nije mogao izbjeci te razlozi onih koji su odlazak sami odabrali. Izmedju Tudjmana i Suska, nekadasnjeg partizanskog generala i covjeka koji je svoje ustasko porijeklo nosio kao ponos, pa je na javnim mjestima znao pozdravljati i prepoznatljivo uzdignutom rukom, postojala je duboka suglasnost i povezanost. Obojica su zestoki nacionalisti, koji otprilike isto gledaju na Hrvatsku - htjeli su je sto vecu i etnicki sto ciscu. Tudjman je izjavljivao da je sretan sto mu zena nije ni Zidovka ni Srpkinja, Susak je uoci izbijanja ratnih sukoba s nekolicinom istomisljenika i osobno pucao po Borovu Selu, nastanjenom Srbima, pa se moze smatrati jednim od izravnih potpaljivaca rata.

Odnos prema Bosni i Hercegovini takodjer je bio tocka njihove duboke povezanosti. Hrvatski je predsjednik uvijek gajio aspiracije prema tom podrucju, ali bez Suska - ostale bi to puste zelje. U Hercegovini hrvatski je ministar funkcionirao kao glavni Tudjmanov operativac, zvali su ga gubernatorom Hercegovine. Zapravo je medju njima postojala strateska suglasnost. Kada se, kao povratnik iz emigracije 90. godine prvi put predstavljao hrvatskom Saboru, Susak je u svojoj biografiji naveo da je rodjen u "Sirokom Brijegu", Hrvatska". Kao sto je Tudjman opsesivno mastao o "debljanju hrvatskog pereca", tako je i on rastezao granice Hrvatske kako bi u nju ugurao i svoje rodno mjesto.

Vjerojatno je hrvatskog predsjednika i njegova ministra povezivala i cinjenica da su njih dvojica jedini imali pravo raspolaganja ogromnim donacijama hrvatskih iseljenika koje su se, pogotovo kada je rat poceo, slijevale u Hrvatsku. Nikada nikome nisu polozeni racuni o tome kolika su ta sredstva i kako su trosena. Susak je bio vrlo vjest u naoruzavanju vojske, ali dade se primjetiti da su nabavljaci metaka ovdje cesto dosli do zagonetnih imetaka. U americkom se Kongresu upravo mogu cuti procjene da obitelj Tudjman danas ima imovinu vrijednu "nekoliko milijardi dolara".

Ministarstvo obrane postalo je najbogatije u Hrvatskoj, stovise, funkcioniralo je kao svojevrsna drzava u drzavi. Za vojsku su se odvajala ogromna sredstva, kako u ratu tako i poslije. Mnogobrojna armija, uvjeravana da je pobjednik u ratu i regionalna sila, s privilegiranim casnickim kadrom, povezana s raznim oblicima nezakonitog ponasanja, pa i kriminala, pretvorila se u silu izvan i iznad zakona i drustva. Zlocini pocinjeni u ratu nisu se sankcionirali, toleriralo se otimanje stanova, sverc automobila, krijumcarski lanci, maltretiranje civila. Nezavisni analiticari tvrde da je vojska postala mehanizam za proizvodnju kaste laznih cuvara drzave, a Tudjman na Suskovoj komemoraciji izjavljuje da je Hrvatska vojska "sveta institucija hrvatskog naroda".

Hrvatski ce predsjednik vrlo tesko pronaci adekvatna nasljednika za Suska. Ostavio mu je mocnu vojsku, ali je ona u takvom stanju da se s njom mora vrlo osjetljivo postupati. Tesko je vidjeti covjeka koji bi je mogao drzati pod kontrolom. Pogotovo jer armiji neminovno predstoji reorganizacija - smanjivanje ljudstva, racionalizacija troskova, podvrgavanje parlamentarnoj kontroli, prilagodjavanje zapadnim standardima, ne samo po vojnoj obucenosti, nego i po ulozi koju vojska ima u demokratskim drzavama. Jos teze ce mu biti naci covjeka, koji bi medju hercegovackim Hrvatima mogao igrati Suskovu ulogu. Posebice jer je sve evidentnije da se plan o pripajanju Hercegovine Hrvatskoj

  • nece ostvariti.

Iako Miroslav Tudjman - svojedobno profesor informatike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, koji je prve visestranacke izbore docekao kao socijaldemokrat, da bi se u ratu pridruzio ocu

  • tvrdi da je umor jedini razlog njegova povlacenja, njegov se iznenadni odlazak s mjesta prvog obavjestajca dovodi u vezu s teskom aferom u Dubrovackoj banci. Zbog financijsko-politickog skandala mega razmjera, koji je potresao ne samo hrvatsko bankarstvo, nego i ukupnu hrvatsku vlast, Tudjmanu je ostavku na stol stavio i njegov dugogodisnji i vrlo povjerljivi suradnik Sarinic. On dosad nije pokazivao politicke ambicije, gotovo da je bio bez politickih uvjerenja, sebe je uvijek predstavljao kao Tudjmanova covjeka. U najvecoj konspiraciji u vrijeme rata tajno je vise puta pregovarao u Kninu i Beogradu.

Afera u Dubrovackoj banci pokazala je kako funkcionira Tudjmanov kapitalizam u kojem je 200 poduzetnickih obitelji trebalo vuci gospodarski razvoj drzave. Ta je formula postala model za preraspodjelu nacionalnog bogatstva, doslovce za veliku pljacku u kojoj su se udruzili politicki mocnici, tajkuni bliski vlasti i sluzbenici tajnih policija. U vezi s tom aferom u javnost je isplivalo toliko prljavog vesa da ga ni Tudjmanova vlast, koja se izvjestila u ignoriranju vlastitih svinjarija, tesko moze odsutjeti. Otkriveno je postojanje tajnih ortackih ugovora, uz pomoc kojih su HDZ-ovi ljudi preuzimali poduzeca i banke, saznalo se za mafijaske upade u urede javnih biljeznika pri cemu je doslo do otimacine kompromitirajucih dokumenata, mediji su javljali o nizovima korupcionaskih kredita...

Afera Dubrovacka banka dodatno je dramatizirala i radikalizirala postojece podjele unutar HDZ-a. Otkrilo se da su u sve te necasne i kriminalne radnje ukljuceni ljudi vlasti, sve do Predsjednickih dvora. Ta je cinjenica maksimalno zaostrila otprije postojeci konflikt izmedju najblizih Tudjmanovih suradnika - s jedne strane, Sarinica, a s druge strane, Ivica Pasalica, predsjednikova savjetnika, koji pod svojom kontrolom ima i HDZ-ove stranacke strukture. Sarinic je u vise navrata javno zagovarao rasciscavanje dubrovackog skandala bez ostatka. Uzvratio mu je s Pasalicem povezani tajkun Miroslav Kutle, inace glavni korisnik kredita Dubrovacke banke i glavni uzrok njena bankrota. On je sefa Tudjmanova ureda optuzio da je poceo istupati kao buduci kandidat za predsjednika Republike, a iznio je i neke aluzije na Sariniceve francuske veze te, navodno, uzimanje provizija.

Iako je Tudjman bio najavio da ce svi sudionici u dubrovackom skandalu biti sankcionirani, zasad se hapse samo sitne ribe i sve je vise znakova da ce na tome i ostati. Amnestija za velike lopove navodno je bila kap koja je prelila casu Miroslava Tudjmana i Hrvoja Sarinica. Navodno su njih dvojica predsjednika drzave stavili pred izbor: ili mi ili Pasalic. Za razliku od Tudjmanova sina, koji se povukao, Sarinic je ostavkom pokusao izvrsiti pritisak na sefa drzave, smatrajuci da mu nece biti lako odsutjeti tako otvoreno bacenu rukavicu. Pokusao ga je natjerati da se izjasni, vjerojatno procjenjujuci da se bruka, koja je postala javna stvar, vise ne moze zataskati, barem ne a da to ne izazove jos teze posljedice.

Hrvatski je predsjednik uvijek dosad plovio na krilima ravnoteze izmedju sukobljenih frakcija u svojoj stranci. Njihov sukob proizvodio je njegovu arbitrirajucu ulogu, na njihovu rivalstvu rasla je njegova izdvojena pozicija. Sada je Tudjman doveden u situaciju da se mora odluciti. Cak i ako to ponovo pokusa eskivirati, ako nista ne odluci - izbor ce biti evidentan. Pritom treba reci da sukob u kojem treba izabrati stranu nije toliko klinc izmedju postenja i politickog nemorala. Rijec je prije svega o sukobu izmedju onih koji shvacaju da se radi spasavanja vlasti mora napraviti prepoznatljiv zaokret i onih koji smatraju da nema razloga za promjene, jer vlast koju posjeduju samu sebe moze perpetuirati. Rijec je u sukobu izmedju onih koji drze da se afera u Dubrovackoj banci, kao najveca dosad, mora ozbiljnije sankcionirati kako ih stampedo politickog i socijalnog nezadovoljstva ne bi pregazio i onih koji smatraju kako raspolazu tako mocnim polugama vlasti da im se nista ne moze dogoditi. Tudjman se sve vise doima poput izgubljenog u rusevnom Potemkinovu selu. Kulise padaju, instant-cuda prepoznaju se kao varke, a rat s Dvora trese cijelu zemlju.

JELENA LOVRIC