NIJE PROPAO SVIJET AKO SE IZIGRA ZAKON?

AMENSTIJA U FEDERACIJI BiH

AIM Sarajevo, 05.05.98.
Neadavno je Opstinsko vijece Vogosca (jedna od reintegrisanih sarajevskih opstina) oduzelo je Milovanu Poropatu iz Vogosce mandat za sudiju-porotnika u Kantonalnom sudu Sarajevo. Obrazlozenje za ovaj cin po rijecima predsjedavajuceg Opstinskog vijeca Vogosca, Eseta Muracevica, kratko glasi - Milovan Poropat je nepodoban jer je bio vojnik Vojske Republike Srpske! To sto je amnestija jedan od prvih zakona izglasanih po slovu Daytonskog sporazuma Muracevica nije dalo zbuniti. Jer, "neprijatelj" je, ocito, svako ko ne pripada njegovoj matici - Stranci demokratske akcije.

Inace, Poropat je bio kandidat Zdruzene liste za pomenuto mjesto, shodno medjustranackom dogovoru, a Opstinsko vijece Vogosca je nakon oduzimanja manadata Poropatu, na to mjesto imenovala drugog kandidata, (opet iz Zdruzene liste, sto su morali uciniti), ali ovaj put gospodju koja u ratu nije mogla participirati u vojsci. U svom komentarisanju pomenutih dogadjaja, Muracevic veli da "nije propao svijet sto je umjesto njega prosao drugi kandidat, takodjer iz Zdruzene liste, a cinjenicu da je Poropat bio pripadnik agresorske vojske nije niko izmislio. Ona je proizvod njegove stvarne ratne biografije". Istina, svijet ne propada - kako Muracevic rece - ali propada Zakon o amnestiji koji je potpisao i njegov stranacki lider Alija Izetbegovic.

Zanimljivo je da se na ovaj dogadja niko nije ni osvrnuo izuzev Unije bh. socijaldemokrata (ciji je Poropat clan) i to opstinskih organizacija Vogosca (gdje Poropat zivi) i Ilidza (gdje djeluje clan Savjeta UBSD za zastitu ljudskih prava i sloboda). Jos zanimljive je da je gazenje Zakona o amnestiji u ovom slucaju zabiljezilo samo sarajevsko "Oslobodjenje" i to na stranicama gradske hronike, ili "Tribine" u kojoj se objavljuju pisma citalaca i reakcije gradjana. Prepiska o "slucaju Poropat" vodjena je izmedju osnovnih organizacija UBSD iz Ilidze i Vogosce, sa jedne strane, i predsjedavajuceg Opstinskog vijeca Vogosca Eseta Muracevica, sa druge strane. Usamljena bitka jedne opozicijske stranke u pismima citalaca s vladajucim strukturama koje su se obavezale sprovoditi u djelo Mirovni sporazum, bila je unaprijed izgubljena.

Da li je "slucaj Poropat" jedan od rijetkih slucajeva povreda zakona o amnestiji u Federaciji BiH, ili ne, tesko je reci jer je medijski prostor za ovakvo sto ocito zatvoren. Federalni Parlament je, shodno obavezama preuzetim potpisivanjem Daytonskog Mirovnog sporazuma, jos 1996. usvojio Deklaraciju, odnosno entitetski Zakon o amnestiji "svih izbjeglih i raseljenih lica protiv kojih se vodi krivicni postupak zbog krivicnih dijela u vezi sa ratnim konfliktom". Ovim zakonskim aktom, shodno clanu 6 Aneksa 7 (Sporazuma o izbjeglim i raseljenim licima) amnestijom su obuhvacena sva krivicna djela, osim onih koja se smatraju "teskom povredom medjunarodnog humanitarnoig prava", konkretnije sve sto nije ratni zlocin po mjerilima Suda za ratne zlocine u Haagu, ili krivicnim djelom koje nije u vezi sa ratnim sukobom. Ovaj zakon, kojim se, dakle, "izricito uredjuje amnestija i odredjuju postupci davanja iste" usvojen je sest mjeseci nakon potpisivanja Daytonskog Mirovnog sporazuma, u vrijeme kada su mnogi smatrali da je rano za takvo sto. Kao kuriozitet valja spomenuti da je toga dana, kada je usvojen akt o amnestiji, na sarajevski tramvaj, sa poliozaja Vojske Republike Srpske na Grbavici, bacena granata koja je ubila jednog, a ranila 15 ljudi. No, i pored takvog razvoja dogadjaja, amnestija je stupila na snagu. U to doba neki analiticari su bili skloni tvrditi da je takav zakon, donijet pod pritiskom medjunarodne zajednice, samo jos jedan dokaz da je BiH pod protektoratom. Drugi su pak tvrdili da bez takvog jednog zakonskog akta, i to sto prije, nema povratka izbjeglih i raseljeni, a time ni reintegracije BiH.

Podsjecanja radi - tokom rata u BiH raspisivane su "opste vojne mobilizacije" kojima su podlijegali svi, prije svega muskarci, od 18 do 65 godina starosti. Oni koji su se uspjevali domoci svemoguceg "papira" zvanog "radna obaveza" - sto je znacilo angazman u nekom od rijetkih aktivnih radnih kolektiva - lako su se rjesavali obaveze odazivanja pozivu na mobilizaciju. To je valjda bio i najapsurdniji elemenat odbrane BiH - tako veliki broj uposlenih u sluzbama koje su u ratu apsolutno nepotrebne u civilnom segmentu bio je "radno rasporedjen" i to u vrijeme totalne paralize zemlje. (Istovremeno, ogromni broj zena bio je "na cekanju", radno nepotreban ili suvisan.) No, uglavnom se radilo o onima koji su bili bliski vladajucim politickim strankama, ili nekome iz krugova vlasti, a takvih je, pokazalo se kasnije, bio veliki broj. Onaj mali broj koji se nije uspjevao domoci tih famoznih "radnih obaveza", a istovremeno se nije zelio odazvati pozivu za mobilizaciju, uglavnom je sudjen pred Vojnim sudom tadasnje R BiH. U najvecem broju ovih slucajeva radilo se o gradjanima srpske nacionalnosti na teritoriju pod kontrolom SDA, ili nekih religija koje ne odobravaju vojne aktivnosti, odnosno rukovanje oruzjem, naprimjer Adventisticka religija. Predvidjena kazna u ovakvim slucajevima bila je od godinu dana zatvora do smrtne kazne, no ova potonja, na srecu, koliko je u javnosti poznato, nije nikada izrecena. Mali je broj i onih koji odredjenu kaznu nisu "odlezali" do kraja jer bi, uglavnom, posredovao Crveni krst/kriz nudeci osudjenicima mogucnost izbora - da li zele da kaznu odsluze do kraja i ostanu da zive na istim prostorima ili bi voljeli biti razmjenjeni za zarobljenika "sa druge strane" (koji ima istu zelju)?

Potom je dosao Daytonski mirovni sporazum i obaveze koje je on propisao. Zakoni o amnestiji usvojeni su u oba bh. entiteta, ali ne i sasvim identicni. Federalni zakon tretira sva krivicna djela pocinjena prije 14. decembra 1995. godine. On obuhvaca krivicna djela "pozivanja na otpor" iz clana 201. Krivicnog zakona, sto nije slucaj sa Zakonom o amnestiji u RS. Federalni zakon obuhvaca i lica koja su izbjegla poziv za mobilizaciju kao i one koji su pobjegli iz vojnih jedinica, sto, takodje, nije slucaj sa zakonom u RS.

Dakle, dok je zakonodavac u RS, radeci u sluzbi tadasnjih tamosnjih vlasti (SDS) nastojao opstruirati povratak (najveci broj pozvanih za moibilizaciju u RS bio je iz manjinskih naroda, ne bi li se i na taj nacin realizovalo etnicko ciscenje), dotle je zakonodavac u Federaciji BiH, takodje u funkciji vladajucih struktura, nastojao zastiti njih same, jer je u ovom bh. entitetu, po ocjeni mnogih, prevelik broj i "radnih obaveza", ali i onih koji su izbjegli obavezu odzazivanja na mobilizacijski poziv, kao i onih koji su pobjegli iz svojih vojnih jedinica. Istovremeno, federalna strana, na ovaj nacin ubire poene pred medjunarodnom zajednicom kao kooperativnija i spremnija na pomirbu, stoga je jasno zasto je broj eventualnih povreda Zakona o amnestiji u Federaciji BiH nepoznat, a za pretpostavit je i dosta nizak.

U Helsinskom komitetu za ljudska prava za BiH nemaju niti jedan podnesak na ovu temu. Istovremeno, Federalni Ured ombudsmena, u svom redovnom godisnjem izvjestaju za 1997. godinu ne pominje eksplicitno niti jedan slucaj povrede ovog zakona, niti u jednom kantonu u Federaciji. Stoga se cini zaista neopravdanim da se u slucaju Porpopat s pocetka ovog teksta, nije oglasila niti jedna institucija, ili druga stranka izuzev UBSD, to prije sto je u polemici oko smjenjenog sudije-porotnika kao bivseg pripadnika "agresorske vojske" jedan od polemicara javno obznanio da su nakon presutkivanja Porpoatove smjene "svi gradjani BiH, koji su ostali zivjeti u Federaciji BiH, a bili pripadnici Vojske Republike Srpske, gradjani drugog reda".

"Ali, to onda moze da znaci da ce i svi gradjani, izbjeglice iz RS, pripadnici Armije BiH, kada se vrate u RS takodjer biti gradjani drugog reda" pise isti potpisnik zakljucujuci da Vogoscani nisu ni svjesni sta su izglasali ukidanjem mandata Poropatu.

Daytonski Mirovni sporazum, opste je prihvacena teza, nije savrsen, ali je bio kompromisno i prihvatljivo rjesenje u trenutku kada je donesen. Kao takvog treba ga tumaciti pozitivno i primjenjivati, jer sada ga je kasno mijenjati. Uostalom, amnestija je sastavni akt kojim zavrsava svaki rat, te ni to ne treba problematizirati vc iskljucivo primjenjivati. Njeno izbjegavanje na teritoriju cjelokupne Bosne i Hercegovine, omca je oko vrata, ciji je pocetak pa pravilu u jednom a kraj u drugom entitetu. Pitanje je, naravno, ne zele li vladajuce nacionalne struktrure (su)odgovorne za rat u BiH, upravo nekakvu takvu polovicnu "amnestiju" u ovisnosti o nacionalnoj ili stranackoj podobnosti?

Rubina CENGIC (AIM, SARAJEVO)