POVRATAK TITA

AIM, ZAGREB, 5.1998. Tito se trijumfalno vratio u Hrvatsku. Osamnaest godina nakon smrti "najveceg sina nasih naroda i narodnosti" i osam godina nakon uvodjenja visestranacke demokracije, nakon rata i osamostaljenja Hrvatske, Tito je prisutniji no sto je bio ikada tijekom proteklih godina. O Titu se pise i govori, o njemu se vode javne polemike, rade se istrazivanje o njegovu liku i djelu, ali i naslijedju koje je ostavio, organiziraju se televizijske diskusije, stranacki celnici o njemu se javno izjasnjavaju, osnovano je i drustvo za zastitu njegova lika i njegovanje tradicije njegova djela, a Tito je cak postao i snazan Tudjmanov argument u medjunarodnoj politici Hrvatske. Godine tijekom kojih se Tita pokusalo zaboraviti, prekriziti, izbrisati iz povijesti i pokazati kao najveceg zlotvora Hrvata i Hrvatske nepovratno su ustuknule pred nanovo otkrivenim javnim i tajnim obozavanjem marsala, koji se kao bumerang vratio u glavu novoj hrvatskoj vlasti i hrvatskom predsjedniku.

Kad je u ljeto 1996. godine skupina ostarjelih komunistickih funkcionera i prezivjelih boraca Narodnooslobodilackog rata Jugoslavije osnovala Drustvo "Josip Broz Tito", javnost ih je docekala s neskrivenim antipatijama, kao skupinu komunjara- jugonostalgicara koji "ne shvacaju tijek povijesnih zbivanja i promjena koje se odigravaju na suvremenoj politickoj pozornici diljem svijeta". Ne treba zaboraviti da je to bilo vrijeme kada je Hrvatska uzivala u opijenosti oslobadjanjem Krajine, "velebnom pobjedom hrvatske politike i oruzanih snaga". Iako se vec tada znalo da je "pobjeda" u sebi sadrzavala i elemente kojih bi se u svakoj normalnoj drzavi svi odreda stidjeli, adoranciji Tudjmana, koji je sebi i HDZ-u pripisao sve zasluge, nije bilo kraja. Spominjanje Tita i osnivanje drustva koje ce se baviti "zastitom lika i djela" pokojnog marsala nuzno je izazvalo odijum javnosti.

Dvije godine kasnije, jedna je osrednja televizijska emisija postala drustveni i politicki dogadjaj bez presedana, ciji se odraz sve jasnije kristali u cijelom drustvu. Denis Latin u svoj talk-show "Latinica", koji se jednako nezrelo bavi narodnom glazbom u Hrvatskoj i brojnim smrtima pacijenata u bolnicama, doveo je zagovornike i osporavatelje Tita i negova djela, te gledateljima ponudio lose zacinjenu juhu spravljenu od pohvale i pokude na racun onoga koji vec 18 godina pociva na Dedinju. I dok su se gosti u studiju ostrasceno svadjali oko mrtvog predmeta obozavanja i gadjenja, gledatelji su telefonskim pozivima mogli glasati za jednu od dvije ponudjene opcije - "za" Tita i "protiv" njega. Bila je to vecer kad je posta zabiljezila vjerojatno najveci promet: u nepuna dva i pol sata, koliko je emisija trajala, glasalo je priblizno sto tisuca gledatelja, a Titovi protivnici, receno sportskim jezikom, potuceni su do nogu. Skor tri cetvrtine poziva bilo je "za" Tita!

Pantovcak, sinonim za novo zlo koje je zahvatilo Hrvatsku, imao je itekakva razloga za paniku. Naprosto, jedna je banalna TV emisija pokazala da novoj, tzv. demokratskoj vlasti izmice tlo pod nogama. Ni samostalna Hrvatska, ni uvodjenje visestranacja, ni proklamirana trzisna privreda, cak ni "velebna pobjeda male, ali snazne" vojne sile i "regionalnog cimbenika" Tudjmanu i HDZ-u danas vise ne mogu pomoci u ocuvanju vlasti. Cini se da je i "pucanstvo" uvidjelo kako Hrvatska nikada nije imala ovako los medjunarodni rejting, kako iza visestranacja ustvari stoji bezobrazna autokracija i dominacija jedne stranke u svim segmentima politickog i gospodarskog zivota cijele zemlje, da su velebni vojni uspjesi bili tek uvod za pljacku ogromnih razmjera na velikom dijelu teritorija, da zastita hrvatskih interesa u BiH predstavlja blazi oblik cijepanja susjedne drzave, dok se trzisna privreda izrodila u najstrasniji tajkunizam i bogacenje malobrojne elite koju predvodi upravo predsjednikova obitelj, dok u svemu tome nema nimalo mjesta za obicne ljude, cije "uzivanje u demokraciji" najbolje ilustriraju redovi u javnim kuhinjama, prekopavanje kontejnera za smece u potrazi za hranom i zeljno iscekivanje porcije besplatnog graha na prvomajskim proslavama.

Za jos jedno uljepsavanje sumorne realnosti ponovo je angazirana kompletna HDZ-ova propagandna masinerija, predvodjena centralnim televizijskim Dnevnikom, opskurnom emisijom "Motrista" i vladinim dnevnim listom "Vjesnik". Pokazalo se da je sav trud sviraca HDZ- ovih tamburica bio uzaludan, a vrhunski, takorekuc zavrsni udarac Tudjmanu i njegovoj politici zadalo je istrazivanje tjednika "Globus", inace prilicno bliskoga vladajucoj hrvatskoj partiji. "Globusov" istrazivacki tim odradio je veliku anketu diljem Hrvatske s ciljem da se odgovori na jedno pitanje - smatraju li Hrvati vecim drzavnikom Tita ili Tudjmana? Pokojni komunisticki marsal opet je pobijedio. Na pitanje: "Kad usporedjujete cjelovitu licnost i djelo predsjednika Tudjmana s onim predsjednika Tita, kojeg osobno smatrate uspjesnijim drzavnikom?!", 34 posto ispitanika opredijelilo se za Tudjmana, a 34,5 za Tita. No, kad su se ispitanici trebali izjasniti misle li da Tudjman imitira Tita, tek je cetvrtina odgovorila nijecno, dok je skoro 60 posto reklo da je Tudjman imitator - 28 posto ih misli da je to slucajno, dok 30,5 misli da ga Tudjman namjerno imitira.

Usporedjujuci vrline dvojice Zagoraca koji su se vinuli do predsjednickih visina, ispitanici su Tita proglasili ljepsim, hrabrijim, lukavijim, elegantnijim i uglednijim u svijetu od Tudjmana, koji je obrazovaniji, bolji pisac, veci Hrvat, privrzeniji obitelji, tolerantniji, humaniji, pobozniji i bolji vodja stranke. "Globusov" komentator, kameleonski sociolog Slaven Letica, kratko je prokomentirao da su "ispitanici dobro procijenili koje ljudske i drzavnicke prednosti ima jedan, a koje drugi "predsjednik". Pri tome je Letica (slucajno?) preskocio vidjeti da su na strani Tudjmana mahom tradicionalne i patrijarhalne vrijednosti, dok pitanje na koji nacin Tudjman koristi svoju obrazovanost nije ni pokrenuto, bas kao niti u cemu se to odrazava Tudjmanova tolerantnost, osim sto jos nije otvorio kazamate kakve je Tito prakticirao, i nakon svrsetka Drugog svjetskog rata.

Na kraju je i sam Tudjman morao priznati da je pobijedjen, te da njegova ekstremno nacionalisticka politika nema buducnosti na duzi rok. Nakon izbijanja "afere Sakic", Tudjmanu nije preostalo drugo nego da kao glavnog svjedoka hrvatskog antifasizma i antifasistickog naslijedja iz Drugog svjetskog rata izvuce upravo Tita. Prilikom primanja diplomatskih akreditacija izraelskog ambasadora u Hrvatskoj Nathana Merona, Tudjman je izrekao svoje povijesno priznanje Titu izrekavsi kako je antifasisticki pokret u bivsoj Jugoslaviji bio "jedan od najsnaznijih u Evropi, a vodili su ga Hrvati Josip Broz Tito i Ivan Ribar". U vrijeme novog prebrojavanja jasenovackih kostiju, u jeku Tudjmanove ideje o miksanju kostiju "zrtava i krvnika" - ustasa i partizana upravo u tom istom Jasenovcu, i u trenutku kada cijeli svijet bruji o jasenovackom zapovjedniku i krvniku Dinku Sakicu, Tudjman je bio prisiljen amnestirati Tita, na kojeg je u nekoliko zadnjih godina navaljeno sve drvlje i kamenje svih hrvatskih tragedija "od stoljeca sedmog".

Ali Tudjman je dosao do kraja. Njemu je Tito zadnji argument koji izvlaci pred pritiscima iz svijeta, pritiscima kakvima Hrvatska nikada do sada nije bila izlozena. Mnogo je vaznije i nadasve znakovitije da su Titu oprostili Hrvati, koji se danas s nostalgijom sjecaju "velikog vodje" cija je politika nesvrstanosti i tzv. miroljubive i aktivne koegzistencije komunisticku Jugoslaviju ucinila stvarnim faktorom medjunarodne politike svjetskih velesila. Nasuprot tome, Tudjmanova je Hrvatska osudjena na izolaciju i tavorenje na rubu svjetskih dogadjanja, kao mracna zona balkanskog bureta baruta u kojoj tinja samo upaljeni fitilj novogaa rata oko preraspodjele BiH. Sama, bez prijatelja i podrske, Tudjmanova Hrvatska prozivljava najteze trenutke, a narod, gladan, osiromasen i obespravljen, okuplja se u Kumrovcu, pjeva u slavu Titu i ispisuje mu poruke da se vrati. Titu je oprosteno.

MILIVOJ DjILAS