LJUDI ZA JEDNOKRATNU UPOTREBU

Izbjeglicki nemiri u Drvaru i Derventi

Izbjeglice se kao politicko pitanje mogu svesti iskljucivo na pitanje njihove zloupotrebe, bilo da se radi o vlasti entiteta ili medjunarodnoj zajednici.

Banjaluka, 27. april 1998. (AIM)

Izbjeglicki cir pukao je u Drvaru i Derventi, gradovima koje su IPTF i SFOR drzali za mjesta "visokog rizika", a lokalno stanovnistvo za varosi u kojima mrak pada rano i brzo. U lancu sukoba u ta dva grada, izazvanom ubistvom drvarskog izbjeglickog bracnog para Trninic, ponovo je pala krav, a ambiciozna akcija vracanaja izbjeglica vracena je daleko prema pocetku. O svemu sto se dogadjalo nacionalni mediji izvjestavali su detaljno i ne bez izvjesne (zasluzene) zluradosti prema medjunarodnoj zajednici, kakva se manifestuje uvijek kada pragmatizam medijatora iz svijeta dozivi neuspijeh u sudaru sa lokalnim obicajima i nasledjenim mrznjama. Na kraju, Drvar i Derventa pokazali su nekoliko stvari, od kojih svaka vaznoscu nadilazi sam dogadjaj, koliko god on bio bez presedana. Najprije, izbjeglice u BiH ostale su posljednji milion i kusur zitelja RS i Federacije za koje Dejtonski sporazum jos nije kraj rata i koji sve praznjikave odluke sopstvenih parlamenata i obecanja medjunarodne zajednice bezuspjesno prevode u jedno pitanje: "Sta ce biti s nama?"

Dravr i Derventa vise su skupa slika zalosnih dogadjaja i po tome sto pokazuju kako su izbjeglice jos uvijek najisplativije topovsko meso lokalnih politicara: malo trose i, srazmjerno tome, lako se mobilisu, a mnogo i rado daju. Osim toga, pitanje izbjeglica, pokazuje se, dijametralno razlicito tretiraju medjunarodna zajednica, na jednoj strani i bosanski entiteti na drugoj. Iz svijeta tom pitanju prilaze za izvjesnom dozom idealistickog pragmatizma: oni vjeruju kako je pitanje povratka izbjeglih u sluzbi ponistavanja ratnih rezultata sto ce reci da ce, kada se posljednja izbjeglica vrati kuci i zakrpi krov probusen granatom, objaviti da se rat u Bosni nikada nije ni vodio. Za entitete, izbjeglice su drzavotvorno pitanje, sto znaci da su i u Banjaluci i u Sarajevu zainteresovani za njihov povratak tek tamo gdje su zainteresovani za sopstveno politicko prisustvo. Zivot, medjutim, ide u trecem pravcu: izbjeglice u Bosni su danas vise i od politike medjunarodne zajednice i politike vladajucih elita, sto se pokazalo vec sredinom prosle godine, kada plan povratka Drvarcana nije mogao biti sprijecen, cak i uz pomoc efikasnog represivnog aparata na Palama. Na sljedecoj ravni problema ostaje medjunarodna zajednica, koja nije bez velikog udjela u odgovornosti za Derventu i Drvar i koja ce poslije toga najzad morati da shvati da je ubrzavanje dejtonskog procesa, za sta se poslije pobjede Biljane Plavsic u RS opredijelila, stvar koja ce je lako dovesti na nesto gore od pocetka. Naime, u Bosni bi se na kraju moglo dogoditi da Dejton provede tri kooperativne vlasti i tri nekooperativna naroda. Ali, krenimo od pocetka.

PUCANJE SRPSKO-HRVATSKOG DOGOVORA: Posljednji put ne bez veze sa trenutnim dogadjajima, Drvar i Derventa na visokom nivou pominjali su se proslog ljeta. Rijec je o nekoliko sastanaka na Palama, kojima su s hrvatske strane prisustvovali Kresimir Zubak i Bozo Raic, a sa srpske Momncilo Krajisnik, Aleksa Buha i Dragan Kalinic. Hrvati su na sastancima zamjerali Srbima sto ne uspijevaju da kontrolisu srpske izbjeglice iz Drvara i Grahova, koje su formirale lokalne politicke partije i prijavile se na opstinske izbore. Nemocnim srpskim politicarima, kojima je Biljana Plavsic vec dobro zamutila izvor s koga su pili, Hrvati su prijetili: "Ukoliko ne smirite tog Marcetu, (Mileta, lidera Srba iz Drvara), izvescemo vam Hravte iz Posavine na lokalne izbore, pa cete za nekoliko kvadratnih kilometara krsa izgubiti najplodniju i strateski najznacajniju zemlju."

Srbi su naravno, stvar shvatili ozbiljno: nije im odgovaralo da Srbi izlaze na izbore u Drvaru, jos manje da se Hravti pojavljuju u Posavini. Ali, nisu ni mogli mnogo da ucine: nepodobni Drvarcani su u razmjestaju izbjeglica, najgore prosli i dobijali najcesce kolektivne smjestaje, dok su Marceti objasnili da trosi posljednji od svojih sedam zivota (poslije se dokazalo da ih ima jos). Nazvali su ga agentom CIA-e i zaplijenili mu jos poneki iz arsenala obaveznih epiteta rezervisanih za one kojima ponesto napamet padne bez da su koristili sivu mozdanu masu Momcila Krajisnika. Sto zbog vecih problema koji su ih snasli (Plavsiceva), sto zbog procjene da Hrvati, uprkos prijetnjama, nece izaci na izbore u Posavini jer moraju da vezuju i onako malobrojne glasace za centralnu Bosnu, gdje su im ozbiljno prijetili Bosnjaci - vlasti s Pala po tom pitanju nisu uradili vise. Poslije su dosli lokalni izbori, Srbi su pobijedili u Drvaru i Grahovu, sto je Franjo Tudjman ocijenio "prevarom" i jos jednom epizodom u srpskoj "bizantijskoj prijetvornosti". Jednako je ocijenio i formiranje nove vlasti u RS, koja je, kako je Zagreb padao u nemilost medjunarodne zajednice, bila sve dalje od naslijedjenog saveza SDS-HDZ.

HRVATSKA NA TAPETU: Rijecju, neposredni uzroci sukoba u Drvaru i Derventi mogu se tumaciti i kao posledica politickog loma u RS i pojacavanja medjunarodnog pritiska na Zagreb i Mostar. Kao kruna svega doslo je do izbora Marcete za prvog covjeka Drvara i povratka Srba u taj grad. Ubistvo bracnog para Trninic prosle nedjelje potvrdilo je da su lideri bosanskih Hrvata osjecaju duboko prevarenim i da su se odlucili da politickom slijedu dogadjaja pridruze i efikasnija sredstva. Nesrecni supruznici brutalno su ubijeni i spaljeni. Bila je to poruka, jasnija od svih drugih: u Drvaru ne mora da osvane uvijek onoliki broj Srba koji u njemu omrkne. Koliko je to bilo vazan dogadjaj za medjunarodnu zajednicu u godini koja je imenovana godinom povratka izbjeglica, potvrdjuje burna reakcija na ubistvo i pojacavanje pritisaka na Tudjmana da dozvoli nesmetan povratak prognanih. Istovremeno, zakazana je i konferencija o povratku izbjeglica u Banjaluci, gdje je receno da ce se na tapetu naci Zagreb, od koga ce biti trazen bezuslovan povratak Srba. Vestendorpov zamjenik Zak Klajn ukljucuje se kao nosilac tih poslova tvrdeci kako ne moze biti zadovoljavajuceg povratka izbjeglica u Bosnu prije nego sto se Srbi vrate u Hrvatsku.

Za to se ubistvo izbjeglica u Drvaru i potonji lanac nasilja tesko mogu tumaciti kao slijed pojedinacnih incidenata. Jer, sve strane u nacelu podrzavaju povratak izbjeglica sve dok u slijedu poteza ne dodje red na njih, kao sto se sada ocekuje od Hrvatske. Zagreb i Mostar jos ne pokazuju namjeru da pitanje povratka efikasno rijese, tako da su izvrsile potpunu mobilizaciju svih politickih snaga na tom pitanju ukljucivsi na kraju i Katolicku crkvu u Bosni na celu s nadbiskupom vrhbosanskim Vinkom Puljicem. U prosli petak prvi covjek Crkve u Bosni zahtijeva da sa 350 vjernika izbjeglica odrzi misu u Derventi, gradu gdje su sada vecinom smjesteni Drvarcani i Petrovcani. Za datum odrzavanja mise izabran je cetvrtaka 23. aprila, dan kada je u jednom derventskom predgradju prije sest godina izvrseno kolektivno ubistvo srpskih civila, za koje su bile odgovorne hrvatske snage. Srbi bi se, naravno, navukli i na manje, pa su zahtijevali da se misa otkaze. Sa srpskom procjenom saglasio se i IPTF, dok ju je SFOR procjenio pretjeranom, sto ce reci da je avantura mogla da pocne. Srbi su postavili barikade, blokirali Hrvate i izazvali nerede, dok je Puljic s biskupima ostao blokiran u gradu. Intervenisao je SFOR toliko suptilno da je jedan covjek ostao pregazen transporterom medjunarodnih snaga. Da su Drvar i Derventa definitivno postali spojene posude, pokazalo se vec u petak: Hrvati u Drvaru prave demonstracije, koje prerastaju u ulicne sukobe. Sedamnaestoro povrijedjenih, medju njima i pretuceni Mile Marceta, paljevine, pucnjava, jurnajva za Srbima povratnicima - krajnji je bilans tog dana. Ceh je placen vec tokom vikenda: 150 Drvarcana povratnika ponovo napusta grad i bjezi za Banjaluku. Projekt Drvar gotovo je propao.

KO SVE ZLOUPOTREBLJAVA IZBJEGLICE: Naravno slijede osude iz medjunarodne zajednice, medjusobna srpsko-hrvatska prepucavanja, pa i srpsko-srpska, u kojima prednjaci Momcilo Krajisnik, koji tvrdi da nicega ne bi bilo da Biljana Plavsic i Milorad Dodik koji dan prije sukoba nisu isli u Jasenovac da se poklone mrtvima iz Drugog svjetskog rata. Nista od toga, medjutim, nece biti dovoljno buduci da su ovi dogadjaji otvorili neka nova pitanja koja potpuno dovode u pitanje smisao "godine povratka". Najprije, izbjeglice se kao politicko pitanje mogu svesti iskljucivo kao pitanje njihove zloupotrebe, bilo da se radi o vlasti entiteta ili medjunarodnoj zajednici. Promjena politicke klime u Bosni jeste donekle smirila nacionalne strasti, ali sve je to jos daleko od situacije koja pogoduje bezbjednom povratku. Svjesna da je pitanje integracije Bosne, zahvaljujuci izbjeglicama, potpuno egzaktno pitanje, sto ce reci da ce ona biti ujedninjena u onom procentu u kome se izbjegli vrate kucama - strani posrednici racunaju da je lanac politickih promjena u entitetima pogodan trenutak za ubrzavanje implementacije Dejtona. Mozda je logicno da ce se Stejt department, kao nosilac tih akcija izmedju obaveza prema svojim poreskom obveznicima i Kongresu, koji gundja zbog preskupg angazamana u Bosni, s jedne strane i logike koju namece situacija na terenu, s druge, radije opredijeliti za prvo. Ali, tada ce Vasington ici drumom, a Bosna, kao i prethodnih sest godina sumom. Ili obrnuto, svejedno.

Zeljko Cvijanovic