KAKO DO JAVNE TELEVIZIJE

AIM, ZAGREB, 25.4.1998. Na stolovima zastupnika u Hrvatskom drzavnom saboru nasla su se dva prijedloga zakona o izmjenama postojeceg zakona o Hrvatskoj radio televiziji. Prvi, opozicijski, sastavljen je na osnovu prijedloga koje je prije mjesec dana javnosti predstavio Forum 21, zbor novinara elektronickih medija, dok je drugi prijedlog izradjen u HDZ-ovoj sredisnjici, a na osnovu prijedloga i sugestija koje su radili celni ljudi HRT-a. S obzirom da su obadva prijedloga usla u saborsku proceduru, razloga za slavlje nasli su i opozicija i vladajuci, javnost se odmah podijelila - vec prema tome koga tko simpatizira ili za koga radi, dok su nezadovoljni ostali samo televizijski djelatnici jer im se niti jedan od tih prijedloga ne svidja, pogotovo stoga sto obadva predvidjaju ukidanje Treceg programa televizije, cija bi frekvencija trebala na javni natjecaj na kojem bi je trebao dobiti potencijalni privremeni koncesionar, odnosno buduci vlasnik prve privatne televizije koja ce djelovati na prostoru cijele Hrvatske.

Nakon vrlo kriticnog izvjestaja Evropske unije o stanju u Hrvatskoj, u kojem je dodatno apostrofirano stanje nedemokraticnosti elektronskih medija, a prije svega HRT-a kao i nepostojanje privatnih televizija (osim lokalnih, uglavnom pod utjecajem HDZ-a), vladajuca se stranka odlucila na gasenje razbuktalog pozara i hitno udovoljavanje evropskim zahtjevima. Na brzinu je izradjen prijedlog zakona koji bi HRT pretvorio iz drzavne u javnu televiziju i kojim bi se ukinuo jedan program, te se njegova frekvencija ponudila privatnom vlasniku. Istim se prijedlogom izmjena pokusalo uvesti neke izmjene koje bi dodatno demokratizirale televiziju, no opci je zakljucak kako HDZ i tim izmjenama pokusava zadrzati kontrolu nad svakim segmentom jednog od najznacajnijih poduzeca u Hrvatskoj, posebno vaznom tijekom predizbornih kampanja, kada ova stranka dozivljava nevidjene ovacije na sva tri televizijska kanala, i naravno, pobjedu na izborima.

Prijedlog opozicije, odnosno stilizirani prijedlog izmjena koje je nesto ranije ponudio Forum 21, takodjer se bavi istom tematikom, odnosno u njihovom su prijedlogu obradjeni isti elementi televizije koje bi trebalo mijenjati, s tek nesto drukcijim ponudjenim rjesenjima. Tako se, na primjer, velike bitke u javnosti vode oko broja clanova Vijeca HRT-a, a jos vece oko njegovih ovlasti. S obzirom da ni danas nije jasno kakve su stvarne ovlasti tog vijeca, obadva zakonska prijedloga djelomicno su ih pokusale definirati, no niti jedno od ponudjenih rjesenja ne donosi znatna poboljsanja. Primjerice, HDZ bi da u vijecu budu 22 clana - nesto saborskih zastupnika, te predstavnici uglednih institucija, kao sto su crkva, Matica Hrvatska, Akademija... Predstavnike institucija predlagale bi same institucije, a Sabor bi ih potvrdjivao. Forum 21 i opozicija smatraju da saborsko potvrdjivanje nije potrebno, stovise, da je stetno, jer se time opet otvara mogucnost manipulacije i biranja po principu politicke podobnosti. Predstavnici dviju "zaracenih" skupina ne slazu se ni oko toga koje ce ovlasti i uz duznosti toga vijeca biti - ovlasti glede imenovanja i razrjesavanja glavnih urednika, a duznosti spram kontroliranja poslovanja HRT-a, za koje su odgovorni Saboru.

Velika su neslaganja i oko toga na koji ce se nacin koristiti postojeca mreza odasiljaca. HDZ u svim istupima njegovih celnih ljudi, o tome kao da uopce ne zeli govoriti, prepustajuci taj vruci krumpir Vijecu za telekomunikacije, koje bi o tim detaljima trebalo porazmisliti i sve odluciti. Opozicija s radoscu istice skandal oko Radija 101, u kojem je vijece pokazalo svo svoje neznanje i politicku odanost vladajucoj stranci, smatrajuci to glavnim argumentom kako bas Vijecu ne treba dopustiti da o tome odlucuje. Nasuprot HDZ-u, oni predlazu da se buducem koncesionaru, odnosno buducoj televiziji, omoguci koristenje tih odasiljaca "po trzisnim uvjetima", sto znaci da bi se za koristenje placala naknada. Zanimljivo je tu spomenuti kako se u ovom prijedlogu zakona odustalo od stava Foruma 21 izrecenog u Rezoluciji koju je Forum donio prilikom osnivanja. Tada su smatrali da se veze i odasiljaci moraju izdvojiti iz sveukupnog sustava HRT-a u zasebno poduzece koje bi se privatiziralo, pa bi se svi - i HRT i buduce privatne televizije, njime koristile pod jednakim uvjetima. Taj je prijedlog smatran najznacajnijim prijedlogom za demokratizaciju medija, no do danas se nitko nije izjasnio zasto se od inzistiranja na njemu odustalo, pogotovo kad svako drugo rjesenje otvara niz mogucnosti za ucjenjivanje privatnih televizija.

HDZ predlaze da se iz postojeceg zakona izbaci clanak koji regulira kolicinu dozvoljenih reklama na HRT-u (najvise petina ukupnog programa), smatrajuci kako je to rjeseno u vazecem Zakonu o telekomunikacijama. Opozicija pak predlaze da se HRT-u uopce zabrani imati komercijalne reklame, jer bi se time omogucilo privatnicima da imaju kakav-takav siguran prihod, sto je uopce uvjet za osnivanje televizije. No, u samom HDZ-u se nisu slozili oko najbolnije tocke - pretplate. U ponudjenom prijedlogu zakona stoji da bi pretplata bila obavezna, i tu se televiziji daju vrlo velike ovlasti u naplati. U saborskoj raspravi upravo su HDZ-ovi zastupnici istupili protiv pretplate uopce, a financiranje televizije omogucila bi se nekim drugim nacinom, vjerojatno iz proracuna, iz kojeg se i sada izdvajaju znatna sredstva. Opozicija se pak ne buni protiv pretplate, ali trazi da se dio novca tako prikupljenog podijeli lokalnim tv i radijskim stanicama, kako bi one mogle normalnije funkcionirati. U cijeloj toj gunguli u javnost je izbio skandal kako pojedini televizijski djelatnici ostvaruju mjesecne prihode preko sedam tisuca njemackih maraka, dok sam generalni direktor Ivica Mudrinic, unatoc odluci Vlade, ne zeli obznaniti koliko je placen.

Ako vec ni jednim od ponudjenih prijedloga zakona nije dirnuto u najznacajniji HRT segment - odasiljace, nepotrebnim prijedlozima su se svi bavili. Bitka se pocela voditi i oko toga smiju li glavni televizijsko-radijski urednici biti clanovi stranaka ili ne, te smiju li biti stranacki duznosnici. Pokazalo se time da i HDZ i oporba racunaju da ce imati velikog utjecaja na kreiranje programa, pa zasto bi zabranili novinarima da budu clanovi stranaka kad upravo stranke od toga mogu imati koristi? Oko takvih odredbi nisu se pobunili ni sami novinari HRT-a, pokazujuci kako oni, ustvari, vole da ih se tretira kao "govorece glave" bez imalo mozga i savjesti o profesionalnosti.

Tako se cijela rasprava o privatizaciji treceg programa i pretvaranju HRT-a u javnu instituciju od znacaja za cijelu Hrvatsku pretvorila na zatupljujuce saborske rasprave i niz novinskih napisa u kojima se od sume ne vidi ni jedno drvo. Da nije bilo medjunarodne zajednice do ove rasprave ne bi ni doslo, bar ne sada, a ono sto ce iz svega proizaci, bez obzira kakav ce biti krajnji rezultat saborskih prepucavanja, bit ce samo bacanje prasine u oci upravo medjunarodnoj zakednici. U tom se pogledu ni vladajuca stranka ni opozicija nimalo ne razlikuju, sto se moze vidjeti i iz nastupa njihovih celnih ljudi koji su se uredno slozili oko najglupljeg pitanja - jesu li pritisci na Hrvatsku opravdani ili ne? Logikom "cijeli svijet je protiv nas", svaku kritiku odbacuju kao neutemeljenu, a ono sto se napravi, napravi se jer se ne moze izbjeci, ali napravi se tako da se u sustini nista ne promijeni.

Upravo se to isto dogadja s polozajem Hrvatske radio-televizije, ciji jedan program ide u ropotarnicu povijesti, a nesluzbeno u ruke HDZ-ovih pulena. Jer, samo sto je prijedlog zakonskih izmjena upucen u Sabor, cijela je HRT brujala o tome kako ce program dobiti Ninoslav Pavic i Miroslav Kutle, vlasnici najveceg broja hrvatskih medija, jednako tiskanih kao i elektronskih. Pa ako upravo televizijski novinari od povjerenja znaju tko ce biti novi vlasnik treceg programa, odnosno prve privatne televizije na drzavnoj razini, valja se zapitati - zar netko jos uvijek misli kako je medjunarodna zajednica toliko glupa da ne vidi kako se od sije pravi vrat?

MILIVOJ DjILAS