GLAVE KOJE TRPE SVE

Mladi u Republici Srpskoj

Banjaluka, 24. april 1998. godine (AIM)

Pricalo se u posljednje dvije godine, otkako je potpisan Dejtonski sporazum i zivot polako krenuo ka normalnim tokovima, o razlicitim ugrozenim kategorijama, od porodica poginulih, preko izbjeglih i raseljenih, pa do starih i nemocnih, dok su mladi uvijek ostajali u zapecku, a njihovi problemi bili ostavljani za neka bolja vremena. Dakako da se ne smiju potcjenjivati problemi bilo koje od pomenutih kategorija, ali se s ciljem njihovog rjesavanja mora poceti misliti i na one koji predstvljaju buducnost ove zemlje. Mladi iz raznih gradova Bosne i Hercegovine sastajali su se nebrojeno puta do sada, konstantno izrazavajuci nezadovoljstvo svojim polozajem u drustvu. Ali, jace akcije nije bilo.

Kao sto je zatvorila sve ono sto se zatvoriti moglo, prosla vlast izolovala je i mlade u Republici Srpskoj, zarobila ih u kutiju u koju je pustala tek toliko vazduha da se ne bi zapalila iskrica bunta. No, ne razmislja ni nova vladajuca struktura mnogo drugacije.

Kako uticaj demokratskog svijeta, uglavnom sa zapada, prodire na ove prostore, javljaju se pitanja ucesca mladih u politici, angazovanja u nevladinim organizacijama, necem sto je donedavno bila velika nepoznanica za sva nas. Mladima se nude razlicite stipendije, ali ovaj dio populacije i dalje cuti.

Mladi politicari - kopije istrosenih opcija

Bilo je podmlatka politickih partija tokom rata, pa se ukorijenilo neko misljenje da mladi u politici treba da budu sto vjernije kopije onih starih, da ne rade po paroli mladi za mlade, vec po dobro poznatoj svi za partiju. Isto kao i prije, samo sada svi za svoju partiju. Imali smo prije nekoliko dana priliku da zahvaljujuci prodoru sa zapada gledamo predstavnike mladih radikala, SDS-a i socijalista putem jedne ovdasnje lokalne nezavisne televizije. Rasprava je tekla kao da su za stolom sjedili glavom i bradom gospoda Buha, Poplasen i Radisic. Pricalo se o Kosovu, ne o studentskim protestima, nego o terorizmu, o unutrasnjim i vanjskim stvarima, pa o Brckom: je li srpsko, bosnjacko, hrvatsko, ili necije cetvrto, kao da je to ono o cemu bas mlada populacija treba da odlucuje i kao da bas jedan dvadesetogodisnjak sjedi u fotelji u Banskom Dvoru, Zemaljskom muzeju, ili na Dedinju. Nemalu pomoc ovakvom toku rasprave dao je i sam voditelj pitanjima u istom stilu: Je li to unutrasnje ili vanjsko, je li nase ili njihovo. A da sve to zacini javio se i jedan penzioner, pa upita kada ce biti povecanje penzija? Nasi mladi, kopirajuci svoje ideoloske ucitelje, pocese kako se njihove stranke brinu o svim segmentima drustva, pa nastavise vec poznatim frazama. Lako je doci do zakljucka da je sada nemoguce uciniti korak naprijed kroz politicke partije, jer liderske ambicije njihovih vodja dozvoljavaju samo pomak koji nece smetati cvrsto zacrtanim politickim ciljevima. "Balkanski mentalitet" i ovdje ostaje glavna barijera.

Postavilo se ovih dana i pitanje hoce li studenti iz Republike Srpske u Sarajevo, ili ne. Zamalo da izbije pravi politicki incident. A samo je trebalo da se pojave u sarajevskom Narodnom pozoristu pred francuskim predsjednikom Zakom Sirakom, naravno, ukoliko su htjeli. Rekose neki banjalucki profesori da je zelja postojala, ali rece i predsjednik Saveza studenata banjaluckog univerziteta kako niko ne zeli da ide u Sarajevo i pozva francuskog predsjednika da dodje ovamo u Banjaluku. I u svijetu mladih zvanicnik je zvanicnik i kako on kaze tako i bude. Pomenuti zvanicnik bio je na ovom polozaju i u proslom, a i u ovom rezimu i bilo mu je dobro i onda i sada. A studenti, bili su na frontu, bili u klupama, radili po kaficima, bili na ulici, "dilali" devize, prodavali na pijaci... Otisla je u Sarajevo i predsjednica Plavsic, zena u godinama doduse, pa se ziva i zdrava vratila. Sama je odlucila da ide. Ali mladi ne smiju sami da odluce, jer postoji studentska organizacija, koja ce da misli za njih. Dok smo jos kod Univerziteta, nedavno je francuska delegacija posjetila Dragoljuba Mirjanica, rektora Univerziteta u Banjaluci, sastanak je bio otvoren za javnost, a bilo bi bolje da nije. Rektor je samo klimao glavom na sve sto su Francuzi govorili, ni rijeci nije rekao o problemima sa kojima se studenti danas susrecu. A onda je, na pola sastanka, usla gospodja Plavsic, preuzela rijec i ulogu rektora, i popravila ono sto se poraviti moglo.

U raspravi na brojnim okruglim stolovima i seminarima, mladi neizostavno kritikuju kvalitet obrazovanja, obrazovne planove i programe, nerijetko i svoje zvanicne predstavnike u skolskim i studentskim organizacijama, pa konacno dodju i do profesora i samog rektora. Ali, razlazom, po zavrsenoj raspravi, kao da se i ove misli rasipaju i nestaju u tragovima.

Nesposobni ili pasivni?

Rade na aktiviranju mladih i stranci, pa su nedavno predstavnici ovdasnjih omladinskih organizacija boravili u San Marinu, a u organizaciji Omladinskog parlamenta Savjeta Evrope. Bilo je tamo rijeci da Bosna i Hercegovina treba da, kao i druge evropske zemlje, ima svoje predstavnike u ovoj organizaciji, te da formira svoj omladinski forum koji bi okupljao politicke, nepoliticke, sportske i sve druge omladinske organizacije. Nasi mladi strucnjaci, kako su rekli po povratku ovamo, dogovorili su da se i forum BiH, obrazuje po ugledu na Dejton, odnosno da se naprave dva foruma. I brze bolje ni iz cega je u Banjaluci izrastao Omladinski forum RS, koji se za sada samo oglasava saopstenjima za javnost. U planu je otvaranje nekoliko kancelarija u RS, ali on nije uspio da poveze veci broj organizacija. Ovaj forum blizak je i ranije pomenutom vrhu saveza banjaluckih studenata, sto je bilo vidljivo iz njihovih zajednickih pres-konferencija. A u drugom centru moci na Palama ista slika, jos jedan paralelan Omladinski forum, u njemu drugi ljudi, bliski tamosnjim pozicionarima, ali nimalo vise spremni da pokrenu stvari na bolje.

Mnogo dalje na okupljanju mlade populacije otisle su nevladine organizacije. hCa Omladinska mreza Bosne i Hercegovine je projekat zamisljen kao medjusobna saradnja udruzenja mladih i velikim dijelom je realizovan. Mrezu cini pedeset i jedna omladinska organizacija, ciji predstavnici su se, osim sto saradjuju, do sada i dva puta okupili na Susretima omladine BiH, jednom u Laktasima, drugi put u Tuzli. U apelima koji su upuceni sa ovih okupljanja, a koje su sastavljali mladi BiH zajedno, porucuje se da oni ne zele da mijenjaju Dejtonski sporazum, niti da se bave bilo kojim visoko-politickim pitanjem. Njihova zelja je samo da im se omoguce ovakvi i slicni susreti, medjusobna saradnja, te da nakon toga ne budu prozivani i proganjani zarad bilo cijih politickih interesa. Ipak, saradnja mladih u ovoj mrezi mogla bi da bude i jaca. Za sada ima naznaka da bi u BiH, u organizaciji "Medija centra Prelom" mogao da bude formiran stalni "Okrugli sto mladih BiH", koji bi nekoliko puta godisnje okupljao ucenike, studente, predstavnike sportskih organizacija i kulturnih ustanova, a s ciljem da se znacajnije utice na vlasti. Ostaje da se vidi da li ce projekat i biti realizovan. Ono, sto svima predstavlja problem, je to da o njima javnost ne zna bas mnogo.

Mladi ne umiju da prodru u medijski prostor, iako je ocigledno da vecinu zaposlenih u TV, radio i novinskim kucama upravo cini ova kategorija stanovnistva. Mlada novinarska svijest, iako neprofesionalna, vec je usmjerena prema predsjendickim, ministarskim kabinetima, sefovima politickih stranaka. Sami o svojim vrsnjacima i ne misle. A ko bi onda trebalo da misli?

Postoji, ipak, nekoliko listova, casopisa ili magazina, kako bismo ih vec mogli nazvati, koji se na konstruktivan nacin bave problemima mlade populacije. Mjesecnik "Revolt" je omladinski magazin koji bi mogao da ima perspektivu. Iako na prvim stranicama obradjuje aktuelne politicke teme, obuhvata i sadrzaje za koje se mladi mogu zainteresovati. Kultura, pozoriste, film, studentski problemi, droga, prostitucija, homoseksulanost i biseksulanost samo su neka od pitanja do sada obradjena u ovom izdanju. Urnebesan graficki dizajn, nimalo nalik na ono klasicno ukorijenjeno na nasim prostorima, jos jedan je adut koji moze da privuce. A ekipa - mlada. Nakon duze pauze pojavio se i BUM - banjalucki univerzitetski magazin. Pauza je, istina, uzrokovana odlaskom bivse ekipe koja se komercijalizovala i formirala pomenuti Revolt. BUM upozorava da nema zadovoljavajuci kadar i trazi pomoc. Autori tekstova, koji se mahom odnose na probleme studenatskog zivota, i sami su studenti i mogu da ucine korak naprijed u pokretanju inicijative u svijesti ovdasnje omladine.

Glas u medijima moze jos samo da se cuje od udruzenja studenata, koja jednom sedmicno na nekim lokalnim radio stanicama imaju svoj jednocasovni ili dvocasovni termin. Klubovi i savezi studenata pri banjaluckim fakultetima rade na ovoj problematici i zele da RS pokaze da ima svoju mladost. Ali u oficijelnim strukturama nije lako raditi. Dovoljno je samo reci da je rektor Univerziteta ujedno i potpredsjednik RS. A ima jos mnostvo ovakvih "dvojnih" funkcija. I tu bi slika mogla da bude potpuna, da nije jos jedne cinjenice, tuzne, ali istinite.

Svi projekti, koji otvaraju perspektive ovim prostorima zavise od medjunarodnih donacija. Na domace se i ne moze racunati: stanje u privredi je katastrofalno, a oni koji i imaju sredstva imaju i svoje "vise ciljeve". Sve cesce se pominje da donacije u BiH mogu potrajati jos godinu dana, maksimalno dvije. Sta poslije, pitanje je koje nema zadovoljavajuci odgovor. Jedino sto bi se moglo nazvati rjesenjem, ali se rijetko pominje, je to da se na ovim prostorima mora formirati uticajni faktor, koji bi do odlaska donatora stao na noge, a nakon toga mogao da odoli izazovima vremena. Da li ce to biti neka vrsta medija, mreze, foruma, neceg cetvrtog, i da li ce ga uopste biti, za sada nije izvjesno.

Aleksandar Zivanovic