suðenje tv uredniku

Novinar Emilo Labudovic pred sudom

SUDjENJE JEDNOM VREMENU

Pred krivicnim vijecem Viseg suda u Podgorici, Emilo Labudovic, nekadasnji urednik Informativnog programa Televizije Crne Gore, iskoristio je svoj posljednji adut: cascu i obrazom zakleo se da u noci 14. januara 1998. godine, nakon rasturanja demonstranata Momira Bulatovica, medju kojima je bio i on sam, nije pucao u policajca Martina Orlandica.

• Reci cu i na samrtnom casu i pred streljackim vodom da te noci nijesam pucao, a vama neka je na cast sto to govorite - rekao je Labudovic u trenutku kada ga je sudija Milorad Ivanovic suocio sa policajcem.

Cetiri mjeseca nakon sto je po zavrsetku burnog mitinga uhapsen i optuzen za pokusaj ubistva, Labudovic je jos jednom zatrazio da se vjeruje u njegovu rijec, cast i obraz. Prepuna sudnica, istina, nije bila auditorijum koji bi Labudovica nadahnuo za komentare kojima je svojevremeno davao pecat svakovecernjem obracanju gra|anima Crne Gore. Ipak, uzorak onih koji su mu od vajkada bezrezervno vjerovali, u sudnici ga je docekao aplauzom. Prije samo godinu dana Labudovic nije ni pomisljao da moze doci u ovu poziciju - drzavnog neprijatelja i covjeka kome se sudi. Tad je govorio: "Smatram krajnje nepostenim i neprofesionalnim da covjek koga placa ova drzava, misli drugacije od onoga sto ta drzava znaci"! Ali rascjep u drzavnom i partijskom rukovodstvu Crne Gore odveo ga je na gubitnicku stranu i on je dopao zatvora.

Miting sa koga je pokupljen policijskom maricom predstavio je ovog tv urednika u sasvim novom svijetlu. Metke pretvorene u rijeci, koje je sedam godina ispaljivao u svojim, beskrajno dugim TV dnevnicima, Labudovic je prema navodima optuznice, uputio prema jednom policajcu. Sve i da je tacno da je te veceri ispalio tri metka u pravcu uniformisanog covjeka, ostace cinjenica da njegovi hici nikada nisu bili bezopasni kao tog 14. januara. U albumu Labudovicevih nedjela, kobnih po zivote, svijest i moral njegovih TV konzumenata, tri ispaljena metka djeluju gotovo zanemarljivo. Ipak, Labudovic je te veceri jos jednom bio potreban vlasti - samo, ovoga puta, iza resetaka.

Postojalo je, vjerovatno, na stotine opipljivih dokaza koji su se mogli upotrijebiti u nekom procesu protiv Labudovica. Dokazi izneseni na sudjenju, koje je uslijedilo tek cetiri mjeseca nakon njegovog hapsenja, nijesu djelovali ni malo ubjedljivo. Branilac optuzenog novinara prigovorio je iskazima svjedoka koji su, tvrdi, na 58 istih pitanja koja je sud postavio razlicito odgovorili, dok su na 11 kljucnih pitanja u istrazi dali "zacudjujuce identicne odgovore". Ni hemicar ciji se nalaz ocekivao kao krunski dokaz u korist optuzbe, nije mogao obradovati tuzioca: na parafinskoj rukavici Labudovica pronadjeni su nitrati, "sto ne mora da znaci da je to lice rukovalo vatrenim oruzjem, jer se oni nalaze na raznim hemijskim jedinjenjima".

Ni detalji vezani za njegovo hapsenje ne idu u prilog dosljednosti tuzilaca. Labudovica su policajci, koji su ga u zoru, 15. januara uhapsili u njegovom stanu, najprije optuzili da je na mitingu pred zgradom Vlade policajcu oteo pusku. O pucnjavi, tada, nije bilo ni rijeci. Za optuzbu da je na nekog pucao, Labudovic je, tvrdi, saznao tek kod istraznog sudije.

Nedosljednost svjedoka optuzbe, bila je ocita prvog dana sudjenja. Policajac Martin Orlandic opisao je situaciju kada je Labudovic, navodno "sa bocne strane" pucao u njega i potom usao u "poljaka" narandzaste boje koji je odjurio velikom brzinom. Drugi policajac koji je prisustvovao dogadjaju, Dejan Aladin, vidio je Labudoviceve pucnje i ulazak u "poljaka" koji je "normalnom brzinom" krenuo prema pijaci. Sudija Ivanovic morao ga je, medjutim, upozoriti da u istrazi nije rekao kako je vidio Labudovica da puca, niti je pominjao da je kleknuo kada je cuo pucnjavu.

Moguce je da ljudi koji predstavljaju drzavnu vlast, nijesu vjerovali Labudovicu, cak i kada je najstrasnije radio za njih. Zbog toga su, vjerovatno, bili nepovjerljivi prema njemu i dok je na sudjenju djelovao vrlo uvjerljivo. Ma sta da je istina u cijelom slucaju, ostace nesporno da su nadlezni za "slucaj Labudovic" zaboravili da je u pitanju covjek. Da nije tako, ne bi se dogodilo da sudjenje pocne tek nakon stotinu dana i poslije urgencije ministra pravde. Garancije da ce "pravna drzava" Crna Gora Labudovicu omoguciti posteno sudjenje, ipak, niko nije pokusao dati. Umjesto toga, sve sto se desavalo od njegovog hapsenja do danas, neodoljivo podsjeca na politicke procese, kakvih je u Crnoj Gori, u posljednjim godinama, bilo mnogo vise nego u "nedemokratskoj Srbiji".

Nesretni novinar, ili, bolje, sluzbenik drzavne Televizije, ipak je bio samo simbol jednog vremena. Svoj urednicki i voditeljski posao radio je sirovo, grubo, prljavo, upravo nalik vlasti od koje je naucio zanat. Zajedno sa takvim drzavnicima, morao je otici i njihov najbolji TV izdanak. Novoj, reformskoj, prozapadnoj vlasti, danas su potrebni novi ljudi. Ne da bi pozivali u rat i ponosili se sankcijama, vec da bi joj jednako vjerno sluzili. Naravno, na nov, rafiniran, reformisani nacin.

Labudovic je u svakom slucaju okoncao svoju novinarsku karijeru. Ali, to mu je vjerovatno sada najmanje bitno - u pitanju je gola koza. Ostaje mu da ceka nastavak sudjenja i presudu. Ukoliko bude oslobodjen optuzbe umjesto u Televiziju, uci ce u Parlament, jer ga je Bulatovic uvrstio na visoko 17 mjesto svoje poslanicke liste koja ide u izbornu utrku. U suprotnom, sljeduje mu visegodisnja robija.

Nebojsa REDZIC AIM Podgorica