PUNA USTA "OPROSTA"

Ko nece Ferhadiju

Prijedlogom o ponovnoj izgradnji banjalucke Ferhadije, izuzetnog spomenika kulture, otvoreno je pitanje da li ce se u doglednoj buducnosti poceti sa obnovom drugih porusenih sakralnih objekata

AIM, BEOGRAD, 21. 4. 1998.

Mitropolit crnogorski Amfilohije (Radovic) pozvao je u uskrsnjoj poslanici na prastanje medju ljudima. Poruka zvuci lijepo, pogotovo ako se ima u vidu da ju je uputio jedan od celnika "tvrde struje" u Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Ovakve ili slicne poruke, u raznim prilikama, upucuju sve cesce vjerski dostojanstvenici koji su tokom ratnih godina o pripadnicima drugih vjera i nacija govorili kao o "izrodima", "poturicama", "licemjerima"... Po tome bi se, na prvi pogled, moglo zakljuciti da je doslo bar nesto bolje vrijeme u kome duhovnici uvidjaju teske greske, koje su pocinili precutkivanjem zlocina pripadnika svog naroda i upiranjem prsta iskljucivo u druge.

Ali rijeci prastanja i pomirenja zvuce isuvise neubjedljivo cak i za lakovjerne ako se analiziraju samo neki dogadjaji poslije zavrsetka rata. Jedan od primjera je prijedlog visokog predstavnika za BiH, Karlosa Vestendorpa, da se obnovi Ferhadija dzamija u Banjaluci, dignuta u vazduh 7. maja. 1993. godine, van ratnih dejstava, kao i ostalih sesnaest u kratkom vremenskom periodu.

Ideja o obnovi ove dzamije, koja je bila pod zastitom UNESKO-a, nije nova. Naime, prije dvije godine predsjednik Liberalne stranke, dr Miodrag Zivanovic, rekao je saradniku AIM-a da grupa banjaluckih intelektualaca, gradjanske orjentacije, radi na tome da se obnovi pomenuta dzamija te da postoji sacuvan njen nacrt tako da nece biti posebnih problema da se ona rekonstruise i dobije nekadasnji izgled. Govorio je o tome ubjedljivo isticuci da je Ferhadija jedan od simbola Banjaluke.

Gradonacelnik ovog grada, Djordje Umicevic (Srpska stranka Krajine i Posavine), nedavno je odbio prijedlog Vestendorpa i Islamske zajednice, koja je prikupila novac za izgradnju dzamije. On je obrazlozio da bi to "srpski narod dozivio kao najcrnje ponizenje" i da ta dzamija, kao i ostale "obnavlja uspomene na najcrnje dane ropstva". Ako je to tako onda i drugi spomenici kulture iz turskog osvajackog vremena, kao sto je visegradska cuprija, podsjecaju na "najcrnje dane ropstva", kao i hriscanske bogomolje ako bi se izvodio mak na konac. Istorijske cinjenice govore da je u priblizno istom vremenu izgradjena, na primjer, Gazi Husrevbegova dzamija u Sarajevu, Saborna pravoslavna crkva na Bascarsiji i Katedrala. Za vrijeme turske vladavine izgradjena je i Saborna crkva u Mostaru, koju su srusili pripadnici HVO, i jos nekoliko stotina crkava. Pominjanje hriscanskih bogomolja izgradjenih za vrijeme turske vladavine nema niukom slucaju za cilj da Osmanlije prikaze kao "humane" osvajace, vec samo da ukaze na paradoksalnost da bilo cija bogomolja moze nekoga a pogotovo vjernika, da asocira iskljucivo na "najcrnje dane ropstva".

Ako je u ratu vladao "zakon bezumlja", sto potvrdjuje i rusenje bogomolja, postavlja se pitanje da li je taj "zakon" i dalje na snazi samo u drugom pakovanju.

Prozivati iskljucivo gradonacelnika Banjaluke da sprjecava izgradnju nove - stare Ferhadije bilo bi u najmanju ruku neobjektivno. Iako pripada izrazito nacionalistickoj stranci, on je samo produkt ratnih dogadjaja i opste politicke klime u tom dijelu BiH. Zapravo, njegov stav spusta na zemlju i one koji se nadaju da je prestankom ratnih dejstava pocela da jenjava politicka zaslijepljenost, koja se naravno ne moze odnositi na cio jedan narod. Naime, nezavisni banjalucki dvonedjeljnik "Reporter" (broj 24) objavio je anketu - Ferhadija: da ili ne ? Pola anketiranih se izjasnilo "za", objasnjavajuci da "bogomolje nisu krive", druga polovina je protiv obnove. Ovakav "nerijesen" rezultat odraz je sadasnjeg trenutka pri cemu treba imati u vidu broj izbjeglica u Banjaluci od kojih se ne moze ni ocekivati da objektivno rasudjuju zbog svega onoga sto su izgubili u ratu.

U konkretnom slucaju nije samo rijec o Ferhadiji, vec o svim porusenim bogomoljama. Mostarci su, koliko se moglo da sazna u Beogradu, spremni da obnove Sabornu crkvu; vjere radi, sebe radi i Santica radi - kako vole da kazu. U Zenici su, prije tri godine, pravoslavnu crkvu obnovili pripadnici turskog odreda iz sastava medjunarodnih mirovnih snaga, sto je u nekim beogradskim politickim krugovima objasnjeno "kao cista propaganda". Cak ako se radi i o tome, nije li pametnije nadmetati se u toj vrsti "propagande" nego u onoj drugoj.

Prijedlogom o obnovi banjalucke Ferhadije (izgradjena 1579.), cini se, otvoreno je mnogo sire pitanje: da li vlasti u entitetima mogu "nadmasiti sebe" omogucavanjem obnove bar sakralnih objekata koje su njihovi sunarodnici porusili. Ako se vec Sarajevo tretira kao grad u kome se testira mogucnost opstanka multietnicnosti zasto i Banjaluka, kao najveci grad u srpskom entitetu, ne bi polagala slican ispit.

U ovom slucaju, neophodno je oglasavanje Srpske pravoslavne crkve, s obzirom da u RS postoji simbioza crkve i drzave, mada ne podjednako u svim dijelovima. U njenom Ustavu, izmedju ostalog, stoji: "Drzava materijalno pomaze pravoslavnu crkvu, saradjuje sa njom u svim oblastima...".

Ukoliko to ne ucini, svi pozivi na prastanje i pomirenje zvucace neubjedljivo, kao i ranije izjave njenih velikodostojnika da zale zbog toga sto su srusene bogomolje pripadnika drugih vjera.

Ejub Stitkovac (AIM)