MINE SVUDA OKO NAS

AIM, ZAGREB, 18.4.1998. Nedavno je zbog pritiska Medjunarodne zajednice, Medjunarodnog Crvenog kriza i ostalih relevantnih organizacija, a na osnovu zajma Svjetske banke od 19 milijuna dolara, zavrsen natjecaj po kome primat razminiranja u Hrvatskoj vise ne pripada Agenciji za komercijalnu djelatnost Mungos, nego ce taj posao raditi i nekoliko domacih agencija, ali i dvadesetak stranih, koje su, tako se kaze, iskustvo dobile u Africi i Juznoj Americi. Treba samo dodati da u tome nisu bile posebno uspjesne. Hrvatska je, sto se toga tice, podijeljena na tri regije sa sjedistem u Splitu, Osijeku i Zagrebu, a osnovan je i Vladin Ured u Osijeku, koji ce upravljati organizacijom, financijama te nadgledanju i odlucivanju o tome jesu li prostori ocisceni od mina, te koliko i gdje jos ima posla. I na koncu, odgovorni su za to mogu li ljudi biti sigurni, ako se vrate svojim kucama, da vec sutra nece biti pokojni. Elem, zajam Svjetske banke je dobijen da bi se razminirala podrucja koja su vazna za funkcioniranje drzave i drustva, dakle poljoprivredna zemljista, ceste, mostovi, pruge i dalekovodi.

Danas u Hrvatskoj od mina uglavnom ginu civili. Svaki tjedan na minu stane jedan civil, dok je prije tri godine prosjek bio dva civila tjedno, a kad se ljudi vrate svojim kucama taj ce prosjek biti puno veci. Kako pise sociolog Ozren Zunec u knjizi Planet mina, u Hrvatkoj je do danas od mina stradalo vise od 700 ljudi, uz to da je od vremena pisanja knjige i ovog teksta proslo godinu dana, pa je broj i veci. Kako kazu u Medjunarodnom Crvenom krizu, svakih 20 minuta u svijetu se dogadja jedna zrtva, a najvise stradaju djeca. Da na planeti vise ne bi bilo mina, potrebne su stotine godina ciscenja. I dalje se na nekim mjestima u svijetu jos uvijek polazu ili siju mine, iako je konvencija u Ottawi odredila da toga vise ne smije biti.

Do sada je Zakon o razminiranju govorio da nitko osim Mungosa ne moze raditi taj posao, jer se, tako se govorilo, samo tako moze udovoljiti pravilima tzv. humanitarnog ciscenja. Mungosi su imali monopol na stvar od opceg interesa, a sve pod egidom da novac sa strane nece doci ako ga obavljaju ostale drzavne kuce. Ostale privatne agencije nisu mogle dobiti posao razminiranja zbog monopola Mungosa. Drzava jos uvijek nema ideju kako da se sve to uradi brze. Medjutim, sve postaje jasnije ako se zna da je na celu Mungosa bivsi nacelnik Odjela civilne zastite MUP-a i da ta drzavna kuca odredjuje kada i kome odlazi novac. Kao sto je poznato, MUP-om upravlja Vlada RH, a njom pak predsjednik drzave, to jest HDZ, pa je i ovaj put javno dobro iza novcanih interesa visokopozicioniranih clanova vladajuce stranke. U Hrvatskoj, naime, ima 3 milijuna mina, a moze ih biti i vise i manje, jer nitko ne zna kako da se to odredi, pa se samo nagadja. A svaka izvadjena mina kosta oko 300 do tisucu USA dolara. Ako se uzme prosjek od 650 dolara, onda se za vadjenje mina u deset ili koliko vec godina moze dobiti oko dvije milijarde dolara. To je dvije milijarde razloga da se sto duze i sa sto manje ljudi radi taj posao. Sa 300 ljudi, koliko se danas bavi tim poslom, Hrvatska ce biti slobodna od mina tek za sto godina. Da bi sve bilo gotovo za pet godina, potrebno je i pet tisuca ljudi, ali drzava, iz svojih razloga, na to ne gleda tako, nego su, izgleda, mnogo vazniji honorari prilikom sklapanja ugovora sa Svjetskom bankom i ostalim financijerima.

Do sada je izvadjeno zanemariv broj mina, a strah od mina se koristi i u politicke svrhe. Na primjer, za srpske povratnike se u predgradju Pakraca ne grade kuce, iako je novac dala Evropska unija, zato sto se kaze da tamo ima mina, pa svako malo u Pakrac dolaze sluzbeni pirotehnicari i nesto cackaju. Povratnici medjutim govore da tamo mina nikad nije bilo, osim ako nisu postavljene nakon "Oluje". Predsjednik Srpskog demokratskog foruma u Pakracu Obrad Ivanovic kaze da je vlast odlucila da se Srbima u Pakracu ne grade kuce, makar za Hrvatsku bile i besplatne, jer ako to bude onda ce se zapadnoslavonski Srbi, u malo vremena, vratiti u velikom broju, a to, kaze Ivanovic, drzavi ne odgovara. Kako sve to ne mogu javno kazati, onda se sluze onim sto im je pri ruci, a to je strah za zivot. U tom smislu su mine dobrodosle.

Karlovacko predgradje Turanj je u ratu sravnjeno sa zemljom i tamo zivota gotovo da i nema. Puno je srpskih povratnika i onih koji su jos uvijek u Republici Srpskoj i Jugoslaviji, a zele se vratiti, samo nemaju gdje, kao sto je puno i hrvatskih povratnika. Na Turnju su do rata Srbi i Hrvati zivjeli u jednakom omjeru, a Ministarstvu obnove i razvitka na celu s Juro Radicem ne pada na pamet da Srbima obnavlja kuce, pa je tu ulogu preuzela medjunarodna zajednica. Iako novac postoji, do realizacije ne moze doci zbog mina. Oko kuca gdje zive Hrvati, a zna se gdje je tko zivio, pirotehnicari povremeno dolaze i nesto rade, ali oko drugih kuca tako nesto ne postoji. Kako je Turanj prepun mina, novinar Karlovackog lista je izracunao kako ce razminiranje, ako se nastavi dosadasnjim tempom, dovrsiti za 450 godina.

Vecina mina se nalazi na bivsoj liniji rzdvajanja i na nekad okupiranim drzavnim prostorima. Medjutim, od mina ginu i srpski povratnici cije su kuce na mjestima gdje rata nije bilo. Do sada nije pronadjen niti jedan podmetac mina, ali se vjeruje da su to uniformirani ljudi, te da sve to ne rade sami od sebe. Najvise je slucajeva podmetnutih mina bilo u Lici i zapadnoj Slavoniji. Kako kaze general Ivo Prodan, bivsi nacelnik saniteta Hrvatske vojske i clan Odbora Medjunarodnog Crvenog kriza za zabranu mina, ako se broj pirotehnicara u Hrvatskoj do godine ne poveca za tisucu, a narednih godina barem na cetiri tisuce, onda je i svejedno da li su, primjerice, Podunavlje ili Dalmatinska Zagora vraceni u drzavni prostor, kad ljudi tamo nece moci zivjeti.

ALEN ANIC