CIJENA JAVNE RIJECI

Dvije sarajevske price

AIM,SARAJEVO, 17.04.98. Opstinske vlasti Ilidze, nakon Daytona reintegrisanog dijela Sarajeva, zapecatile su jedan useljeni stan na osnovu oglasa u novinama. Stvar postaje znatno zanimljivija kada se doda i cinjenica da je korisnica stana srpske nacionalnosti, ostala nakon reintegracije, a da su pomenute novine bliske vladajucoj politickoj partiji. U novinama koje izlaze svakodnevno i takodje svakodnevno imaju cak na par stranica "male" oglase tipa kupujem, prodajem, mijenjam, iznajmljujem, unajmljujem, nudim, trazim i tako dalje niko ne zna ko je dao sporni oglas u kome je stajalo puno ime i prezime te Sarajke i njena zelja da "zbog selidbe iz Sarajeva svoj stan ustupi sehidskoj porodici sa djecom". Zanimljivo je i to da propitivanje u redakciji date novine, po liniji poznanika i prijatelja, ukazuje na to da su svi primijetili taj oglas (jer je ime pomenute gospodje, a bogami i sadrzaj oglasa, bio i te kako karakteristican), ali i to da bas nikome nije proradio novinarski nerv da od toga pokusa da napravi pricu.

Ovo je bio i povod da se raspitamo na koji nacin sve troje dnevne sarajevske novine, koje sve imaju istu rubriku, istina razlicitog kvantiteta, primaju male oglase. U sve tri redakcije odgovor je bio isti: mali oglasi su, uz citulje ili smrtovnice, samo dodatna djelatnost oglasnih sluzbi, nesto kao reklama za novine i objavljuju se besplatno, ukoliko nisu duzi od deset rijeci i ukoliko dodju na kuponu za oglas same novine, a sve tri novine uredno objavljuju te kupone. Zanimljivo je da se ti "mali" oglasi ne primaju telefonom, ali donosioca oglasa niko ne pita za identitet. Kuponi se ne cuvaju, nego se, po unosu teksta u kompjuter, bacaju. U svim redakcijama kazu da su imali slucajeva da se desi da dati oglas ne bude tacan, odnosno da ga je dao onaj na koga se ne odnosi i da je neistinit, ali "to se valjda neko od komsija htio nasaliti", vele nam. U nastavku odgovora na sva nasa propitkivanja su nam, cak u sve tri redakcije ili oglasne sluzbe kazali: "Joj, kada bismo to sve kad bismo jos i provjeravali?" Po ovoj logici, a na osnovu price sa pocetka, dakle - neko moze objaviti oglas da njegov poznanik ili neko cije ime donosilac oglasa sasvim slucajno zna, namjerava da ubije covjeka, a vlasti i policija onda tog "potencijalnog ubicu" mogu odmah uhapsiti (na Ilidzi bi ga vjerovatno odmah i osudili, i to bez provjere navoda, istrage ili bilo cega drugog) - mediji su neprikosnoveni, rekao bi neko, pogotovo ako su iz "moje politicke baste". Zakljucak, vezan za novine, se namece sam - to je javni prostor i to placen, jer se novine prodaju i to po cijeni koja i nije tako mala - jedna KM ili DEM, i tamo moze da pise ko sta hoce i kako hoce, a da onaj ko je odgovoran za taj prostor o tome ne povede ni malo racuna. Pri tom ne trebate ni platiti tak svoj istup u javni prostor, ukoliko ne pominjete ime kakve firme ili slicno, dakle ukoliko nesto ne reklamirate. Odgovornost za javno napisanu ili izgovorenu rijec ovdje niko ne pominje ili cak ni ne razmislja o njoj. Naravno, ovdje ne treba zanemariti ni obim posla vezan za "male" oglase u dnevnim redakcijama, ali valjda ovaj primjer govori o tome da rutina ne bi smjela bas svugdje biti pravilo.

Da ne ostane ljaga samo na novinama i njihovim sluzbenicima, pokusali smo nesto saznati i u opstinskim organima vlasti, na primjer, prije svega, po kojim se sve osnovama stan moze zapecatiti i sta to u stvari uopste znaci - pecacenje? Pogotovo kada se zna da je 4. aprila usvojen Zakon o prestanku vazenja zakona o napustenim stanovima. U opstini Ilidza, nadleznom sekretarijatu, uputili su nas u Upravu za rjesavanje problema u stambenoj oblast - ako je dobro ubiljezen naziv insititucije, a tamo su nas "za sve informacije" uputili na "svog direktora", gospodina Harisa Trnku, koji ima sve nadleznosti vezane za stambenu problematiku u Kantonu Sarajevo. Inace, gospodin sjedi u Sarajevostanu i nakon nekoliko pokusaja nismo ga uspjeli kontaktirati jer je ili van ili na sastanku. Pomenuti gospodin je u Sarajevu, medju beskucnicima, izbjeglim i raseljenim, te potencijalnim povratnicima poznat po tome sto u svom uredu nema neku bazu podataka sa praznim, useljivim ili neuseljivim stanovima, imenima onih koji bi se vratili, ali zato ima ladice svog radnog stola pune kljuceva praznih (!?) sarajevskih stanova koji ce obradovati sretnike koji su "dragi" ili se, valjda, dopadnu gospodinu Trnki ili one koji poznaju nekoga koga poznaje Trnka i ko mu je drag. Aaa, da, gospodin Trnka, tako bar kazu, ima i jos nesto - male papirice na koje upisuje poruku za lokalnu policiju - poruka ide, valjda, uz kljuceve - i vjerovatno glasi "Ne diraj, pod zastitom je!" (Poruka vjerovatno glasi nesto blaze, ovo su samo novinarska pretjerivanja.) Inace pomenuti gospodin je i medju svojim saradnicima poznat kao "tvrd orah - ako nesto nece - nece".

Dakle, prica prva je zavrsila bez posljedica po bilo koga osim za glavnu junakinju - pomenutu Ilidzanku, koja datog dana, na srecu, nije kasnila kuci. U protivnom - mogla je ostati bez krova nad glavom. O nematerijalnoj steti koju je podnijela ona, njeni bliznji, strahu koji ostaje, dalekoseznom razocaranju, nedoumici ko je to uradio i zasto, sa kojim ciljem - niko ni rijeci.

Prica druga je u ponecemu slicna. Jedna bosanskohercegovacka opoziciona, ali parlamentarna, politicka partija je u okviru svojih predizbornih propagandnih aktivnosti lijepila plakate karikutaralne sadrzine po zidovima zgrada sirom BiH. Na osnovu nalaza jedne od kantonalnih inspekcija, predstavnici ove stranke pozvani su na saslusanje, a posto saslusatelj nije bio zadovoljan onim sto je cuo, a sadrzaj plakata mu se ocito nije dopao, uslijedilo je "rjesenje o krivici", a nakon toga saslusavani su upuceni na sud i nakon sudskog procesa, zalbe, pa opet procesa, osudjeni na nemalu novcanu kaznu. Uporiste sarajevskih kantonalnih vlasti za cijeli proces bio je "zakonski propis o lijepljenju plakata na nedozvoljeno mjesto i bez odobrenja" za koji niko nije znao da kaze ni protokolarni broj, ni mjesto gdje je pomenuti akt objavljen, odnosno - koja su to zabranjena mjesta i ko to izdaje pomenute dozvole. Na insistiranje, cak i poslanicko pitanje poslanika u Parlamentu Kantona Sarajevo, odgovor je bio da se radi o "nedavno usvojenom elaboratu". Posto je pomenuta politicka stranka parlamentarna na vise nivoa, pa tako i na kantonalnom, lakom provjerom je utvrdjeno da pomenuti elaborat uopste ne postoji. Da stvar bude jos "stvarnija", politicka stranka je, nakon "uputa" iz kantonalnih struktura vlasti, od dvije sarajevske opstine dobila odobrenje da lijepi sta hoce, ali samo "ne na zgrade policije i poste". Da li sada postoji zakonsko uporiste za cijeli proces i da li je to mozda famozni Zakon o komunalnoj cistoci Kantona? (Mozda se u ovom zakonu krije uporiste i za onaj oglas sa pocetka price, ili se mozda radi o zakonu o nekoj drugoj cistoci?) No, mozda je vazno da se zna i to da su pomenutim plakatima bili karikaturalno predstavljeni neki potezi aktuelnih struktura vlasti (odvojena nastava u skolama za ucenike razlicitih nacionalnosti), kao i odredjenih pojedinaca iz samog vrha vladajuce politicke partije (nakon polemike Latic - Vesovic).

Niti nakon ove price niko nije podnio nikakve posljedice, osim pomenute politicke partije - nanosenje stete ugledu, ometena propagandna kampanja, a morala se platiti i kazna.

No, ovdje se otvara jedan drugi problem - pojava cenzure i to na mala vrata. Dok u Kantonu Sarajevo, a i sire - Federaciji i cijeloj BiH, jos uvijek ne postoji zakon o medijima (posljednjih dana se vodi rasprava o nacrtu pomenutog zakona, ali samo u Kantonu Sarajevo), putem medija, bili oni elektronski ili stampani, moze da kaze i pise ko sta hoce. Jedina cenzura mu je njegova savjest ili uredjivacka politika medija, ukoliko postoji. Sto je koji medij blizi strukturama vlasti, politickim partijama ili pojedincima na vlasti, to je manja mogucnost posljedica po autora. No, ukoliko nesto javno napisano, pa cak i na obicnom zidu, u obliku grafita, ne odgovara strukturama vlasti, autor ce biti pronadjen i kaznjen ili bar maltretiran.(kraj)

Rubina CENGIC AIM,SARAJEVO