TRUCKANJE PO ISTORIJSKOJ KALDRMI
Makedonska vlast pokusava ispuniti jedno od svojih najznacajnjih izbornih obecanja, ali je ocigledno da proces denacionalizacije nije lagan posao, posebno za siromasne zemlje.
AIM Skopje, 16.04.1998
Samo nekoliko mjeseci prije najavljenih jesenjih izbora aktuelna makedonska vlast poduhvatila se da privede kraju jedan od zadataka koji je prije cetiri godine, dakle na pocetku sadasnjeg mandata, proglasila jednim od prioriteta. Radi se o pretenciozno najavljenom "ispravljanju istorijskih nepravdi", drugim rijecima o povratku imovine koja je makedonskim gradjanima oduzeta onim paklenim paketom ideoloskih zakona prakticiranih u fazi kad je nastupajuca diktatura proleterijata ovdje vjezbala svoje pocetne korake i sticala materijalnu potporu za kasniji uzlet. Makedonska vlada je konacno, bog ce ga znati da li pod pritiskom domace javnosti ili medjunarodnih finansijskih institucija, prezentirala najnoviju verziju Zakona o denacionalizaciji i ovaj je projekat usao u parlamentarnu proceduru. Sudeci prema sastavu parlamenta veliki su izgledi da ovaj Zakon i prodje, mada njegovi kriticari, uglavno neutralni strucnjaci i nasljednici iznevjerenih ocekivanja, ukazuju na ozbiljan nesporazum sa Ustavom i uzdaju se da bi pravdu mogli istjerati sudskom arbitrazom na domacem i medjunarodnom planu.
Kakvo god da bude zakonsko ispravljanje ideoloskih neravnina, dokument koji ima ambiciju to da uradi naisao je na burnu reakciju makedonske javnosti. Vec pri njegovom objavljivanju nadlezni ministar Taki Fiti naglasio je volju aktuelne vlade da stavi tacku na sve nesporazume u vezi sa nacionaliziranom imovinom, ali i cinjenicu da ce se to uraditi u skladu sa potencijalima kojima Makedonija u ovome trenutku raspolaze. Buduci se radi o delikatnom vremenu neposredno pred izbore, sama ovakva formulacija dovela je u upit autenticnost vladine motivacije. I povrsni citac nacionalnog Ustava moze zamijetiti kako povratak nasilno oduzete imovine ne moze biti predmetom dobre volje jedne vlasti, ma koliko ona bila dobronamjerna i humana, nego proizilazi iz same sustine konstituivnog akta koji Makedoniju definira kao gradjansku drzavu u kojoj je privatna imovina svetinja. Selekcija "detalja" koji se izuzimaju iz procesa povratka imovine, prema vladinom tumacu, uslovljena nedostatkom finansijskih mogucnosti danasnje Makedonije upucuje, medjutim, ostecene na zakljucak kako novi Zakon i nije bas potpuno dezideologiziran i kako su politicki kriteriji opet nadvaladali one pravne. Odatle i cinicna primjedba kako se, zapravo, radi o "Zakonu za (ne)vracanje".
Mada ce, ukoliko Zakon o denacionalizaciji postane pravovaljan, na svoje najprije i najlakse doci vlasnici ili nasljednici proizvodnih pogona kojih, uzgred, i nema bas previse buduci se Makedonija i uz najbolju volju ne bi mogla proglasiti nekom industrijskom silom prije Drugog svjetskog rata, i oni su "zakinuti". Ovome zakonskom aktu prethodio je, naime, proces privatizacije, pa bivsi vlasnici sad mogu biti samo sitni akcionari u preduzecima koja su uglavnom budzasto "prodata" menadjzerskim timovima. Vracanju, prema slovu zakona, ne podlijeze imovina koja je, u procesu nacionalizacije poklonjena drustvu ili oduzeta takozvanim ratnim profiterima. Pravnim ekspertima i nesretnim nasljednicima ovim povodom ostalo je samo da podsjecaju na voluntarizam (ovo je naravno namjerni eufemizam) kojim su svojedobno odredjivane kategorije "dobrovoljnosti" i "ratnoga profiterstva". Isto tako, Vlada je odlucila da se najveca vrijednost nekad nacionalizovane imovine, one namijenjene za izgradnju javnih objekata, potpuno izuzme iz procesa denacionalizacije i da se ta materija naknadno regulise nekim drugim Zakonom (o gradjevinskom zemljistu). Kao sto se i ocekivalo, ovom prilikom se nece vracati ni posjedi koji su pripadali ovdasnjim vjerskim zajednicama, a koji se smatraju izuzetno velikim i glavobolno skupim.
Najvisu temperaturu u javnosti, medjutim, podiglo je zakonsko rjesenje u vezi sa vracanjem nacionalizovanih stanova. Radi se, zapravo, o najmanjem dijelu sa "inventara" koji je obuhvacen Zakonom, strucnjaci procijenjuju da je u pitanju tek nekih pet procenata ukupnog "drzavnog duga", ali je on istovremeno najatraktivniji. Stanovi su ovdje, kao uostalom i drugdje, "ziva lova" pa nije nikakvo cudo sto su njihovi vlasnici i nasljednici najzagrijaniji za brzi povrat. Zakon, na njihovu zalost, predvidja vracanje samo onoga dijela stambenog fonda koji nije useljen, sto bi se, s obzirom na okolnosti, moglo smatrati krajnjim cinizmom. Stanovi u kojima stanuju nosioci "stanarskog prava" nece se vracati, nego ce za njih biti izplacena "pravedna nadoknada". Valja podsjetiti da Vlada na taj nacin reanimira kategoriju "stanarsko pravo" koja u makedonskim pozitivnim propisima uopste ne postoji, buduci se ukupan stambeni fond ima privatizirati. Pravim vlasnicima u narednih dvadeset godina drzava ce, u ratama naravno, isplacivati nastalu stetu, ali samo do vrijednosti od 100.000 njemackih maraka. Nevolja je u tome sto bi, buduci se uglavnom radi o stanovima u skupim vilama i na najatraktivnijim lokacijama, istinski nasljednici mogli odmah dobiti i petostruko vise, a ovako im ostaje samo nada kako ce njihova djeca biti pravedno" obestecena. Drugo je, pak, pitanje, da li valutni tokovi koji pokazuju godisnju inflaciju marke od tri procenta, garantuju da ce i obecana suma biti isplacena u cijelosti.
Tako stvari stoje sa zakonskim rjesenjem, ali bilo je i prijedloga da se ovaj dio "duga" uopste ne uvrstava u Zakon o denacionalizaciji. Jedan od najupornijih lobista za izuzimanje stanova iz Zakona, bio je ugledni pravni ekspert Asen Grupce, nekadasnji predsjednik Ustavnog suda Makedonije. Pokazalo se, medjutim, kako gospodin Grupce i sam, pored zivog vlasnika, stanuje u nacionalizovanom stanu od "ar i po", sto je opet navelo ostecene da osumnjice vladu kako je sporno rjesenje donijela pod pritiskom nekolicine uticajnih "zasluznih" gradjana koji koriste tudju mukom stecenu imovina, a istodobno posjeduju vlastite kuce i otkupljene stanove na drugim lokacijama. I opet smo na razini ideologije. Neki su novinari, vodjeni ovom tezom, pretjerali u entuzijazmu pri "pronalazenju" povlastenih stanara, pa je ljaga pala i na obraz nekolicine casnih gradjana, ali je citava prica pokazala i drugu stranu problema. Ima dakle ljudi koji godinama stanuju u nacionalizovanim stanovima, neki su u njima i rodjeni, imaju uredna stambena rjesenja, redovno su drzavi placali kiriju i vremenom ulozili znatna sredstva da svoje domove, u "predratnim" zgradama, privedu standardima savremenog stanovanja. Sad su i oni obespravljeni, buduci ne mogu prakticirati ustavno pravo da "svoje" stanove otkupe i trajno legaliziraju vlastiti status.
Velicinu apsurda najbolje ilustruje cinjenica da u Makedoniji postoje dva paralelna udruzenja gradjana slicnog naziva, ali oprecnih interesa i suprotstavljenih ambicija. "Udruzenje za zastitu vlasnika oduzete imovine" i "Udruzenje nosilaca stanarskog prava", jednako su zabrinuti za ishod parlamentarne rasprave koja je ovih dana zapocela u povodu kontroverznog zakona. I jedni drugi ce, tvrde, traziti pravdu i izvan ove drzave, kod nadleznih evropskih sudova. Ocigledno je da se istorijske nepravde ne mogu ispravljati, a da se ne nanesu neke druge. Neki neutralni krugovi sugerisu kako je bolje da se citav posao odlozi dok Makedonija ne bude dovoljno bogata da izmiri sve dugove, nego da donese rjesenje koje ce biti restriktivnije nego li su bila ona zbog kojih se sve i desava. Pitanje je, medjutim, kad bi to moglo biti i smije li ova drzava dalje odlagati jedan od temeljnih zakona od kojeg zavise i buduci procesi drustvene transformacije i medjunarodna potpora koja je obecana pomenutim procesima.
AIM Skopje
BUDO VUKOBRAT