DOBRO, DA BOLJE NE MZE BITI

Sarajevo Apr 16, 1998

TREBINJE NA KRAJU SVIJETA

* Trebinje se nalazi na tromedji tri nekadacnje "bratske republike". Iz ovog grada potice jedan od najvecih pjesnika ovih prostora, ali i vodeci ideolog srpske nacionalisticke ideologije. Danas je ovo jedan od onih gradova u BiH koji ima vise stanovnika nego prije rata, a vecina domicilnog stanovnistva otisla je iz grada. Trebinje je jedino mjesto na svijetu u kojem Dino Merlin i Radovan Karadzic mogu "biti" u istoj kafani

AIM, TREBINJE, 16.04.98. Price obicno pocinju ili sa onim "Iza sedam gora, iza sedam mora... " ili pak "Bilo jednom...". Kada idete u Trebinje zaista imate osjecaj da se nalazi iza sedam mora i iza sedam gora. I ono "bilo jednom..." moze se primijeniti.

U Trebinju je jednom bilo svakakvog svijeta. Na podrucju cijele opcine zivjelo je 73.575 stanovnika. Tadasnjih 20, 8 odsto Muslimana, 2,5 odsto Hrvata i 3,8 ostalih pretvorilo se u nekim dijlovima opcine u nule. Odnosno, u Bileci, Gacku, Ljubinju i Berkovicima danas zive samo i iskljucivo Srbi. Na podrucju cijle opcine ostalo je 1,4 Muslimana i 0,7 Hrvata.

Broj stanovnika je takodje promijenjen. Trebinje je danas prenapuceno sa 97.677 stanovnika. Cak vice od 31.000 cine izbjeglice. Najcecce su to Srbi iz Sarajeva i Mostara. Nekadacnje Sarajlije u Trebinje su dosle nakon reintegracije. Mostarci nesto ranije, a neki i kasnije. Svi pricaju isto - "Tamo se vice nije moglo". Sarajlije su osnovale i svoj klub. Ipak, eto, barem u nekom dijelu svijeta postoji klub Sarajlija. Pa makar to bilo i Trebinje.

Kada su se spremali na put iz Sarajeva, za koji mnogi ni danas ne znaju tacan razlog i pravac putovanja, neko im je rekao da ce u Trebinju dobiti stanove. Trecu godinu od kraja rata, a stanova nigdje. U nekadasnjim muslimanskim stanovima i kucama u gradu danas zive "zasluzni gradjani" i nista manje zasluzni seljani okolnih sela, kojima ovo bijese dobra prilika da napuste krs i vrleti.

More im je vrlo blizu, sto se veli na puskomet. Ali, mogu da ga osjete samo u mirisu I graktanju zalutalih galebova. Putem iz Federacije ka Trebinju rijetko koje auto prodje. Nema cak ni domacih zivotinja. Izgleda da nema ni divljih. U samom gradu ima vozila, ali vecina su stara i ostecena.

Na izlazu iz Trebinja je nekadasnji Dom penzionera, danasnji izbjeglicki centar. U centru zivi 266 izbjeglica, opet najvise Sarajlija. Medju izbjeglicama 34 su maloljetnici, a 118 su stariji od 65 godina. Zale se da ih niko ne obilazi. Kazu da im je lose i da gore ne moze biti. Milenko, iz Capljine, prica da je puno bolje bilo dok su se o njima brinuli vojnici spanskog bataljona pri nekadasnjem IFOR-u. "Od kada su nas preuzeli ovi ovdasnji, vise nista ne valja" - jada se Milenko.

Po dolasku u Centar, kao prethodnica posjete Visokog komesara UN za izbjeglice Sadako Ogate, ulazimo u dnevni boravak. Ispred televizora nekoliko staraca i dva mladica. Kada smo usli, gase televizor i starce istjeruju iz boravka. Broj mladih ljudi, vecinom muckaraca, se povecava u predvorju. Jedan srednjovjecni muskarac sa malim djetetom ostaje u boravku - Srecko Baricanin, kaze da je iz Sarajeva. Grad je napustio

  1. nakon reintegracije. Na pitanje zasto je otisao, veli da se moralo. "Znas kako je bilo. Ali neka, fino mi je ovdje da bolje ne moze biti. Da ti je samo zanociti.", govori sarkasticno. No, i pored toga ne misli nazad u Sarajevo; "Sta cu tamo? Kad sam vec jednom otisao, kada su rekli da idemo, sta cu nazad. Ma, i ne bi mogao. Ne moze se vise. To ti je kao hljeb - kada se jednom razlomi, nikada ga ne sastavi."

  • Da li vas ista lijepo veze za taj grad? Prijatelji?

  • Nemam ja tamo nikoga. Sva moja porodica je rasuta po ovoj sirotinjskoj Republici Srpskoj. Tamo vise nikoga ne znam.

  • Da li bi mogli zivjeti sa ljudima sa kojima ste zivjeli prije rata?

  • Ma, ne bi. Pa komsije su ovo i napravile. I mi njima i oni nama.

Ponavlja da ga nista za Sarajevo ne veze, jer to nije grad koji on poznaje. Nikolina, kcerka od cetiri godine, cijelo vrijeme se ne odvaja od oca. Na pitanje zna li ime grada u kojem se rodila, Nikolina odgovara: "Ne znam!"

Medju starcima u holu je i Ljubica Krstanovic iz Mostara. U Trebinje je docla 94. Danas je izaSla u hol ne zbog novinara, nego zbog Sadako Ogate, koja je u posjetu Trebinju. Nakon prolaska Visokog komesara (koja, usput receno, nije ni obratila paznju na izbjeglice zbog ljudi iz Komesarijata za izbjeglice Republike Srpske koji su je docekali), Ljubinka mi prilazi :

  • Pa cto je dolazila ako nas nista nece pitati. O nama Mostarcima niko nista ne prica. I mi hocemo da neko o nama brine. Sto mi Srbi u Mostaru ne bi imali nesto svoje. Neka prava, neku zajednicu!?

  • Zacto ste oticli iz Mostara?

  • Oca su mi ubili 41. Nas Srbe su gonjali. Ja necu vice tamo s njima da zivim. Nikada se ne bi vratila. Hocu sada samo da mi neko da nesto za buducnost. Ovdje su uslovi nikakvi. Ja sam gradjanka, a zivim sa ljudima koji se ni oprati ne znaju.

  • Zacto se ne vratite u svoje?

  • Ne mogu ja s njima zivjeti.

  • Za koga cete glasati na izborima?

  • Pa ne znam vam reci. Ja bi glasala za demokratiju.

  • Sta je za vas demokratija, ili ko je to demokrata?

  • Pa sad, da kazem neki Musliman ili Hrvat, ne mogu. Ma, Biljana Plavcic i Milorad Dodik. Oni su mi dali penziju. Prije mi je penzija bila 22 dinara, sad je 340 (oko 50 DEM, op.a).

Ljubinka veli i da ne misli o Radovanu Karadzicu "jer on nije vrijedan da se o njemu razmislja". Rat su poceli Hrvati i Muslimani "barem je tako u Mostaru bilo, a za drugo ja ne mogu govorit kada nisam vidjela" smatra Ljubinka.

Vasa Pejic, isto Mostarka, necto drugacije razmiclja. "Ja bi se vratila samo da mi neko da uslove za zivot. Meni je stan zauzet. Kada bi oni, sto su sada u njemu, izasli, ja bi se vratila."

Savo Kiselica iz Zenice ima 75 godina. Sam nas poziva da nesto kaze, ali na svako pitanje odgovara: "Ne znam." Pitamo ga kako mu je zivjeti u Centru - ni to ne zna?! Pitamo sta mu nedostaje. Opet ne zna. Ali, na pitanje zasto je oticao iz Zenice 95., kaze: "Nije se moglo vise. Nocima nisam spavao. Prijetilo: ubice. I moralo se ici." Ni on ne zeli nazad. Trazi nekoga ko ce mu osigurati buducnost. Hoce stan i malo vrta. Nakon nekoliko "ne znam", pitamo ga zna li u kojoj drzavi zivi: "Ma, ne znam ni to".

Jedna od zena koje su stajale oko nas suflira: "Pa kako ne znas, u Republici Srpskoj". Tu pocinje rasprava medju okupljenim zenama:

  • Nije Republika Srpska drzava. U Bosni i Hercegovini zivis.

  • Cuj! Kako?. A cije dokumente imamo?

  • Pa od drzave koju su priznali.

  • Ma jel' ti ta drzava dala izbjeglicki?

  • Pa nije. Ali, ona je priznata, a mi nismo.

  • E vala, ja je ne priznajem.

  • Meni je dobra. Da mi je uzet pasos samo da se mogu kretat kud hocu pa neka je koja god drzava!

Sadako Ogata svo ovo vrijeme provodi sa komesarom za izbjeglice Republike Srpske Draganom Kekicem. Na ulazu joj je sedmogodicnji Sarajlija Dragan poklonio, u ime izbjeglica, buket zutih ljiljana(!?). Dragan zeli biti fudbaler. Kaze i da bi se volio vratiti kuci, ali "mama i tata su mi rekli da su moji svi prijatelji otisli i da se necu imati ni s kim igrati. Ovdje mi nije lose."

Nakon kratkog obilaska soba i jos kraceg razgovora sa stanovnicima Centra, impresije Sadako Ogate su: "Razgovarala sam sa ljudima u Centru i jasno su izrazili zelju da se vrate. Sada bar imamo neke sporazume i standardne procedure dogovorene izmedju Federacije i Republike Srpske. Vecina problema tice se zauzetih stanova i kuca. Ali, mislim da se krecemo u pravom smjeru. Ljudi sa kojima sam razgovarala su mi rekli da se nadaju povratku i da su jako nestrpljivi."

Dragan Kekic u postocima izracunava koliko njih zeli da se vrati. Na kraju se dobije racunica da je ipak manje onih koji zele, nego onih koji ne zele. Kekic kaze da nisu vazni procenti, nego ono sto je na terenu te predlaze da im doniraju montazne kucice za izbjeglice.

Sadako odlazi. Posjeta je gotova. Dvadesetak staraca i jos toliko mladica sa hercegovackim naglaskom ostaju u dvoristu. Jedna strankinja koja je bila u ekipi prepoznaje dvojicu mladica. Kaze da se znaju sa barikade u Kasindolskoj ulici za vrijeme rata. "Jedan je bio uvijek jako ljubazan i mogli smo pronijeti cta smo htjeli. Drugi je bio kao i svi - strah i trepet." Sjetila se da se zovu Vojo i Vaso.

Pored Arslanagica mosta ponovo se spustamo u grad. Ovaj most jedini je ostatak muslimanske arhitekture, jer su u Trebinju dzamije srusene. Trebinjci vecinom ne rade. Plodno Popovo polje, na izlazu iz grada, lezi neobradjeno. U gradu su u toku "Duciceve veceri poezije". U centru je klub vladajuce Srpske demokratske stranke sa slikom Radovana Karadzica na zidu. Ipak, cak i ovdje, slucaju muziku iz Federacije i to Dinu Merlina (iliti Dinu Dervishalidovica) i Harija Varecanovica. U prodavnicama se mog kupiti original "Nike" i "Reebok" tenisice, i sandzacki jeans. U kinu igra najnoviji holuvudski film "Dobro, da bolje ne moze biti".

Na odlasku, iz kluba SDS-a cujmo indikativni refren Merlinove pjesme - "A sta imam ja od tog, kad mi nije dao Bog..."

Nidzara AHMETASEVIC