RAT JE PROSAO, ZIVJELA MARKA

Sarajevo Apr 15, 1998

Zapis iz Loncara

U Loncarima - na raskrsnici puteva koji povezuju istok i zapad RS i Federaciju BiH sa Slavonijom - nalazi se jedna od dvije najvece auto pijace na Balkanu, i na njoj je 'boja marke' jaca od svih nacionalnih obiljezja i predrasuda. Danasnji prizori iz Loncara najbolja su potvrda da je svedski "vidovnjak", Karl Bilt dobro 'skonto' neke od najvaznijih zajednickih srpsko-hrvatsko-bosnjackih interesa.

Banjaluka, 15. april 1998. (AIM)

Desetine hiljada Srba, Bosnjaka i Hrvata iz Republike Srpske, Federacije BiH i Hrvatske - onih koji su poslednje 2-3 godine na razne nacine ucestvovali ili i dalje ucestvuju u auto biznisu - morali bi da se konacno dogovore i zajednicki podignu spomenik Karlu Biltu, bivsem visokom izaslaniku UN za Bosnu.

Naime, i prije Dejtonskog sporazuma "dalekovidi" Bilt je cesto javno zagovarao stvaranje uslova za kontakte medjuentitetskih svercera i, uopste, malih i velikih trgovaca, obrazlazuci to kao "najpreci put do mira". Nakon mirovnog pakta u Dejtonu, na nekoliko medjuentitetskih punktova ozvaniceno je postojanje auto pijaca u okviru kojih se pocela prodavati i druga roba siroke upotrebe. Cinjenica da te pijace (Loncari, Berkovici i nekoliko manjih) brizno nadziru predstavnici medjunarodnih mirovnih snaga, dovoljno govori da je Biltova ideja zvanicno realizovana. A (ne)zvanicni podatak da su u Loncarima i Berkovicima, tokom posljednje dvije godine Hrvati i Bosnjaci prodali Srbima preko 50 hiljada vozila i da je pritom zabiljezeno samo nekoliko polupanih noseva i zuba, dovoljno govori da je svedski "vidovnjak" dobro shvatio neke od zajednickih interesa tri najmnogoljudnija naroda na prostorima bivse Jugoslavije.

Nedjelja u Loncarima

Na auto pijacu u Loncare stize se iz cetiri pravca. Dva puta su "srpska": jedan vodi iz pravca Bijeljine, pa preko Brckog, a drugi iz Banjaluke, pa na istok, magistralom pored Save. Treci put vodi iz Zupanje, hrvatskog gradica na jugu istocne Slavonije, a cetvrtim putem u Loncare se stize iz pravca Tuzle.

Dio puta na relaciji Zupanja-Tuzla, koji prolazi preko teritorije RS i na kojem se moze vidjeti veliki broj vozila sa registarskim oznakama iz Federacije BiH i Hrvatske, kontrolisu pripadnici IPTF-a i SFOR-a.

Nedjelja je, zna se diljem Balakana, pazarni dan u Loncarima, dan kada su, zahvaljujuci razlicitim uvozno-poreskim zakonima novoustolicenih drzava na Balkanu njeni gradjani, dobili priliku da, jednostavno, jedni dobro zarade, a drugi, gradjani RS i SR Jugoslavije, nabave dobar polovni auto, ili, pak, dalje ga preprodajuci i sami zarade. Hvaleci se uzgred kako su dobro pazarili, Srbijanci obicno naprave poredjenje izmedju cijene kupljenog vozila i cijena novih vozila iz programa kragujevacke "Zastave".

"Nema tu sta da se poredi! Samo budala moze izdvojiti deset hiljada maraka i kupiti novog 'Juga', kada u Loncarima mozes kupiti 'Golfa' starog sest-sedam godina i uz sve dodatne troskove dobijas auto za iste pare, ali auto koji ce 'poderati' dva nova 'Juga'", tvrdi automehanicar Milorad J. iz srbijanske varosice Ivanjica, jedan od vikend-posjetilaca Loncara. Ispijajuci jutarnju kafu u jednom od brojnih novosagradjenih restorana uz raskrsnicu i ocekujuci "ortaka" Hrvata iz Tuzle da doveze prethodno ugovoreni "opel kadet", Milorad pokazuje na dvije duge kolone vozila, koje su pristizale iz pravca Zupanje i Tuzle. "Nije ovo nista. Bilo je dana kada je ovdje pristizalo i po dvije hiljade vozila za prodaju. Sada, otkako je Srbija zabranila registraciju, pa se ide preko Crne Gore, prilicno je opao promet."

Njegove rijeci potvrdjuje i sluzbenica u jednoj od cetiri agencije za ovjeru kupoprodajnih ugovora i izdavanje probnih tablica. "U posljednje vrijeme sklapamo oko cetrdesetak ugovora dnevno, a koliko prosle godine i po stotinu. Medjutim, ovi u Srbiji su stvarno ucinili glup potez time sto su donijeli tu Uredbu o zabrani registracije! Oni misle da su time zastitili propalu 'Zastavu' iz Kragujevca, ali nisu, nego su samo 'utjerali' pare u kasu Vlade Crne Gore, koja svojim gradjanima dozvoljava registraciju", kaze sluzbenica. Pojasnjavajuci sta to znaci u ciframa, ona izvodi racunicu prema kojoj od svakog vozila registrovanog, odnosno "taksiranog" u Bijelom Polju ili Podgorici

  • u crnogorskoj kasi ostane, u prosjeku oko 2000 maraka. "Dalje mozete racunati koliko je to novca ako ljudi iz Srbije samo na ovoj pijaci dnevno kupe preko stotinu vozila!"

Vec u prvim prijepodnevnim satima na velikom parkingu nalazilo se blizu hiljadu vozila sa istaknutom cijenom, godistem proizvodnje i ostalim potrebnim obavjestenjima. Cijene su, zaista, bile vise nego primamljive. Najvise izlozeni "golfovi" i "opel kadeti", starosti izmedju sedam i deset godina, bili su u prosjeku duplo jeftiniji nego na auto-pijacama u Srbiji. Medjutim, put od kupovine do legalizaicije auta nije nimalo lak, pogotovo za gradjane sa stalnim prebivalistem na teritoriji Srbije, odnosno za Srbijance koji kupuju auto od gradjana sa podrucja Federacije BiH ili Hrvatske, da bi se obezbijedili od svih neprijatnosti u susretima sa policijom na srbijanskim putevima, pred njima je, nakon kupovine vozila, nekoliko izbora, bolje receno - zaobilazenja vazecih propisa u Srbiji. "To je za laike cista nauka, ali za nas koji svakodnevno radimo taj posao - to je cista boza!", kroz smijeh rece jedan od nekoliko nasih sagovornika, gradjana sa stalnim prebivalistem u Srbiji, pomazuci nam, licnim primjerom, u tumacenju jednog od nekoliko vazecih pravila za zaobilazenje...

Crnogorska veza

  • Ja sam pre dva meseca kupio u Loncarima "golfa" od Muslimana iz Tuzle za 5 hiljada maraka. On je taj auto uvezao iz Nemacke i obzirom da je ratni invalid platio je na njega carinu od 1 posto. Ako ne laze, kaze da ga je u Nemackoj platio 4 hiljade. Potom sam uzeo probne tablice, oterao auto u Bijeljinu, ostavio ga kod prijatelja i otisao sa potrebnim dokumentima o autu u Bijelo Polje. Tamo sam prethodno pronasao coveka koji je na osnovu tih dokumenata, uz pomoc svojih ljudi u SUP-u, fiktivno registrovao auto na svoje ime, dobio tablice i sve ukupno platio oko 1.500 maraka. Nakon toga, covek mi je dao registarske tablice i saobracajnu dozvolu na njegovo ime, ali i ovlascenje da mogu voziti navodno njegov auto. I, eto, vratio sam se u Bijeljinu po auto, stavio tablice i to je kraj svih problema. Kad sam sve izracunao, auto me je kostao 7 hiljada, a sada, u Cacku, za njega mogu dobiti skoro 9 hiljadarki, pohvalio se snalazljivi Cacanin.

Sljedece "zaobilazenje vazecih propisa u Srbiji" svodi se na to da gradjanin Srbije prijavi stalno mjesto boravka na teritoriji RS i za kupljeno vozilo iz Federacije BiH ili Hrvatske, plati propisanu carinu od 30 posto od procjene vrijednosti vozila. Ovaj 'put' je nesto jeftiniji, ali rizici su veci, ukljucujuci i prinudnu mobilizaciju, slicnu onoj iz avgusta

  1. godine kada se medju prisilno mobilisanim Bosancima u Srbiji nasao i veliki broj fiktivno prijavljenih u RS.

Tuzlanska sema

Prvo sto je, kaze, uradio po dolasku u Loncare, Emir iz Tuzle je kupio na jednom improvizovanom kiosku najnoviju kasetu Miroslava Ilica, potom pronasao dvojicu Srba, starih prijatelja iz predratnih dana, i sa njima okrenuo tri ture pica. U Loncare je dovezao "opel kadeta" i na sofer-sajbnu stavio natpis: cijena 2.650 DM; 5 brzina; odjavljen; presao 170.000 km; godiste 1985."

  • Evo ti, bolan, probaj! Motor se ne cuje! Samo sipas gorivo i ceras! Ovakve jeftinoce nema nigdje na svijetu, ubjedjivao je Emir jednog od potencijalnih kupaca. - Pogledaj kasetofon! Or'ginal "pionir", nastavi, pustajuci kasetu Miroslava Ilica. Zainteresovanom se, medjutim, nije svidjelo sto je auto ofarban. - E, pa jebo ga ti, ne mozes za ove pare dobiti nov auto, odbrusi Emir.

  • Zivim od ovoga. U Tuzli ima posla, ali onoga, znas, na misice, a meni to ne lezi. Ovako, pribavim negdje potvrdu za uvoz vozila na ime invalida i clanova porodica poginulih boraca, kupim nesto povoljno u Njemackoj, malo ga sredim i ovde, kad prodam, ostane mi oko hiljadu maraka. U zavisnosti od vozila, ponekad i vise. Prosle godine sam na jednom "audiju" zaradio dvije i po hiljade, ali u sustini sve je ovo od danas do sutra. Nema, jarane, u Bosni dobrog posla! Ubise nas papci u pojam! I ovo sto vidis - sve je ovo jad i bijeda. I prodavci i kupci! Ovo sto ja prodajem..., pa ovo Nijemac tjera na otpad, a nesretnik koji ga ovdje kupi ode pa se hvali kako je pazario dobar auto... Sve ti je ovo stela za sirotinju, razumijes! - ubijedjivao je Emir, uzgred spustajuci cijenu za 300 maraka.

Na krovovima mnogih vozila bili su izlozeni polovni televizori i videorekorderi. Cijene su se kretale od 80-280 maraka za kolor-televizor i 100-300 maraka za video rikorder. Covjek na benzinskoj pumpi je prepricavao proslonedjeljni dogadjaj kada je Srbin iz Bijelljine, inace izbjeglica iz Vinkovaca, prepoznao svoj televizor na krovu jednog "mercedesa" iz Zupanje, prisao covjeku i pitao ga da li je televizor njegov. Kada mu je prodavac, Hrvat, odgovorio da jeste i da ga prodaje za 130 maraka, Srbin je, kaze uzeo kamencinu, zveknuo u ekran i porucio Hrvatu da ga nosi i proda Tudjmanu.

Nesto iza aprilskog podneva, u odnosu na jutarnje, mnoge cijene vozila bile su korigovane na dole. Sluzbenica u agenciji nije imala vremena za razgovor. Odmahnula je glavom pokazujuci na guzvu. Dobro "zagrijan", jedan gost u kafani je ruzio Srbe, Bosnjake i Hrvate, govoreci im da su jeftiniji od auta. Niko od gostiju nije obracao paznju na njegove rijeci. Dojucerasnji krvni neprijatelji su imali preca posla. Brojali su pare i zvali konobara, uz ono, zaboravljeno - "ostavi, ja cu platiti".

A na brijegu iznad raskrsnice, dvije tamnopute glave, orosene znojem, virile su iz oklopnog transportera sa natpisom SFOR!

Zoran Tmusic (AIM)