ZLOCINAC SAKIC KAO SAKA U OKO

AIM, ZAGREB, 14.4.1998. Kada je objavljeno da bivsi zapovjednik logora Jasenovac Dinko Sakic moze poslije 50-ak godina mirnog zivljenja u Argentini, ipak biti uhapsen i izrucen Hrvatskoj, u Tudjmanovom HDZ-u reagirali su kao da im je netko ubacio u krilo vruci krumpir. Ministar zdravstva Andrija Hebrang nije se nimalo poradovao mogucnosti da ratni protivnik njegova oca, jednog od celnih ljudi partizanskog pokreta u Hrvatskoj, bude sudjen za zlocine koje je pocinio.

Za njega je ovaj slucaj zanimljiv iskljucivo po aktualnim politickim implikacijama. "Treba istaknuti", kaze Hebrang junior, "da je vrlo ocito da se nakon 54 godine nisu prikupili novi dokazi protiv Sakica, vec je rijec o jos jednom medjunarodnom pritisku na Hrvatsku ne bi li se postigli neki od zacrtanih ciljeva". Kratko poslije ministar pravosudja Separovic ipak je najavio da ce Hrvatska traziti izrucenje Sakica, a isto to ce reci i ministar vanjskih poslova Granic, dodajuci da ce se time sprijeciti "manipulacije koje nisu utemeljene na povijesnim cinjenicama". Lijepo receno, ako je Granic mislio da ce sudjenje Sakicu pokazati kako danasnja Hrvatska nema veze s onim sto je on radio u ratu.

No, slijedeci opce raspolozenje koje je slucaj Sakic izazvao u sluzbenom Zagrebu, smisao Graniceve izjave prije je to da ce se na sudjenju pokazati da zlocini pocinjeni u Jasenovcu nisu bili ni izbliza takvi kakvim ih je prikazivala bivsa komunisticka vlast, a posebno dio tadasnje historiografije. Pretjerivanja oko Jasenovca stvarno je bilo, ali to ne umanjuje cinjenicu da je taj logor bio i ostao crna stigma u hrvatskoj povijesti, i da danasnje sluzbeno vidjenje toga nije ni blizu da bude adekvatno i prihvatljivo (naprotiv, i dalje se potcjenjuju zrtve tog logora, a varira se opet i poznata Tudjmanova ideja o preuredjenju Jasenovca u memorijalni centar "svim zrtvama rata").

Tako izjava ministra Hebranga puno autenticnije odrzava sluzbene stavove Hrvatske od Graniceve. Premda je na izricito Tudjmanovo trazenje u preambulu hrvatskog Ustava uneseno da danasnja Hrvatska slijedi kontinuitet antifasisticke borbe, njen odnos prema dogadjajima u Drugom svjetskom ratu izrazito je dvosmislen. U cijelom nizu polusluzbenih, a dijelom i sluzbenih interpretacija tih dogadjaja, odrice se da je ustaski pokret bio fasisticki, a ako se to i priznaje, uz to ide tvrdnja da je i partizanski pokret bio rob komunistickog boljsevizma, koji je, navodno, istoznacan fasizmu. Za ovakav stav zasluzna je bez sumnje Tudjmanova koncepcija "pomirbe", iako ga ona eksplicitno ne sadrzi. Hrvatski predsjednik, naime, sebe smatra nekom vrstom prvobastinika hrvatske povijesti, koji superiornim kvalitetama nadrasta sve njene sastavnice (ovdje partizaniju, odnosno Tita, te ustastvo, odnosno Pavelica), pa je onda jedino kvalificiran da im odredjuje mjesto u povijesti i arbitrira o njihovom medjusobnom odnosu.

Na ovaj nacin Tudjman je samome sebi dao prakticki odrijesene ruke da ucini sto ga je volja s povijesnim nasljedjem, i on to doista radi, objasnjavajuci povijesne dogadjaje i licnosti doslovce kako mu padne na pamet. Pri tome, njegove ambicije nisu iskljucivo i historiografske, iako jesu i to, nego i politicke. O tome govori njegova izjava da kada ideja pomirbe bude provedena u djelo, HDZ ce postati neka vrsta muskog nasljednika svih pozitivnih sastavnica hrvatske proslosti, a opozicija vise nece biti potrebna. Premda ova izjava nije previse poznata i malo tko se na nju osvrce, u opoziciji ipak dobro znaju da Tudjmanovo prckanje po povijesti nije puko produciranje jednog slabo priznatog povjesnicara, nego da je ona i izravan odraz zelje za politickom dominacijom. Zato Tudjmanova ideja pomirbe, kojoj se u nekoj drukcijoj interpretaciji tesko moze staviti primjedba, nailazi cijelo vrijeme na tvrdo odbacivanje opozicijskih stranaka, i to bez obzira na njihovo ideolosko usmjerenje.

Sve ovo okvir je i za slucaj Sakic, cije je pojavljivanje aktualiziralo ne samo odnos svih aktualnih politickih cinilaca u Hrvatskoj prema ratnoj proslosi, nego jednako i opozicije prema vlasti i njenim manipulacijama povijescu. Ako je, dakle, bilo zanimljivo pratiti kako su na ovaj slucaj reagirali u Predsjednickim dvorima, nista manje pozornosti privlacilo je kako ce na to reagirati i u opozicijskim strankama. Bozo Kovacevic (Liberalna stranka) ocjenio je kako se doista moze govoriti da je slucaj Sakic u funkciji medjunarodnog pritiska na Hrvatsku, ali je hrvatska vlast dala "dosta povoda za rehabilitaciju dijela ustaske tradicije". Luka Trconic (HSS) reci ce da u ovom slucaju prakticki nema nikakvog manevarskog prostora za hrvatske vlasti. "Ako je tocno da je Sakic bio zapovjednik logora Jasenovac, onda je valjda neprijeporno da se radi o ratnom zlocincu " i da treba traziti njegovo izrucenje.

Otprilike isto stanoviste iznijeo je i Davorko Vidovic u ime Socijaldemokratske partije, isticuci da hrvatske vlasti "ne smiju ni u jednom trenutku kalkulirati", nego poduzeti sto treba da se Sakic sto prije nadje na sudu. Ali, Vidovic iznosi bojazan od nezeljenog efekta, a to je da izrucenje i sudjenje Sakicu ne "proizvede nove podjele i da nas ne udalji od drugih krupnih problema". Iz ove stranke vrlo su rezervirano reagirali i na inicijativu Istarskog demokratskog sabora da se donese posebni zakon o deustasizaciji, kojim bi se sankcionirali cesti slucajevi javnog koristenja simbola i znakova iz vremena NDH. U SDP-u misle da nije potrebno donositi posebni zakon o tome, nego koristiti odredbu Ustava koja zabranjuje rasnu i nacionalnu diskriminaciju, slicno kao sto je nepotrebno donositi i zakon o lustraciji.

Otprve je jasno da je rijec o deplasiranoj usporedbi, jer lustracija ne moze imati istu tezinu kao denacifikacija, kao sto ni povijesni krimen zemalja "narodne demokracije" ne moze biti isti kao zemalja fasizma i nacizma. Zato se namece pomisao da je izmedju dviju najvecih hrvatskih politickih stranaka, HDZ-a i SDP- a pao presutni sporazum da ne traze jedna drugoj "skelete u ormaru", nego se mudro pokriju usima i presute citavu tu stvar. Ako je to tocno, lako je zakljuciti da je HDZ napravio odlican posao, puno bolji od SDP-a, cija se opozicijska kraljeznica savila u sasvim neprilicnom trenutku i na sasvim krivom mjestu.

U tom smislu SDP se ponio vrlo slicno Drazenu Budisi, koji je oko Sakica zauzeo oprezan stav da Hrvatska ne bi smjela izbjegavati da mu sudi. Ali je zatim postavio niz pitanja vrlo nalik onima koja su se cula u HDZ-u. "Je li ovo obnovljeni zahtjev ili je on prvi put postavljen? Ako je prvi put postavljen, pitam se zasto nista nije ucinjeno prije i zasto je to ucinjeno sada? Jesu li u medjuvremenu pronadjeni dokazi koji terete Sakica? Je li bivsa Jugoslavija trazila Sakicevo izrucenje i ako nije, zasto nije? Kako je moguce da je Sakic desetljecima zivio u Argentinu i putovao po svijetu bez ikakvih problema?".

Kao sto se vidi, ni opoziciju nije slucaj Sakic zatekao previse spremnom, i mozda je samo nijansu manje knedla progutala ona nego vladajuca stranka, i tko zna kakvim bi se sve postedama i svilenim obzirima mogao nadati Sakic da neka znalacka ruka u svijetu nije vukla konce, pa vjerojatno i namjestala igru prgavom i nepokornom Tudjmanu.

MARINKO CULIC