HRANA IZ VLASTITIH TVORNICA

Razvojni projekti

* U Federaciji je prosle godine 42 odsto potrebnih kolicina hrane obezbijedjeno iz domacih kapaciteta, a ove godine se ocekuje 58 odsto x Kako namiriti deficitarnu proizvodnju juneceg, govedjeg i svinjskog mesa x Proizvodjaci hrane u Federaciji BiH traze od Vlade izjednacavanje njihovih pozicija na trzistu sa strancima

AIM, SARAJEVO, 13.04.98. Moze li bosanskohercegovacka prehrambena industrija svojim proizvodima prehraniti ovdasnje stanovnistvo? Pitanje je aktuelno vec nekoliko godina, ali je na njega posebnu pozornost ovih dana skrenula vijest iz Federalnog ministarstva za poljoprivredu, vodoprivredu i sumarstvo u kojoj se saopstava da je u 1997. godini u Federaciji BiH proizvedeno 42 odsto hrane od ukupnih potreba stanovnistva. Koliko god ovaj podatak u poslijeratnoj obnovi drzave ohrabrivao, istovremeno je najavio da uz malo vece angazovanje strucnjaka i svjez kapital mozemo u narednim godinama racunati sa vecim kolicinama hrane iz vlastitih izvora. Tog misljenja je i pomocnik Federalnog ministarstva za poljoprivredu, vodoprivredu i sumarstvo Mesud Ribic, tvrdeci da bi ove godine u vlastitim kapacitetima mogli podmiriti potrebe za hranom sa 58 odsto. Iako je rijec o planovima, sudeci prema proslogodisnjim rezultatima, ipak u njihovo ostvarenje ne bi trebalo sumnjati.

Ono sto narocito nagovjestava veci iskorak u obezbjedjenju vlastite hrane jesu rezultati ostvareni u pojedinim oblastima u 1997. godini. Naime, otkup mlijeka od individualnih proizvodjaca dostigao je oko 1,8 miliona litara (i sve je naravno preradjeno i plasirano na trziste), dok je otkup u 1996. godini iznosio 9,6 miliona litara. Proslogodisnji bilans u otkupu mlijeka ne samo da je zadivljujuci, vec je i koji procenat iznad ostvarenog u 1992. godini. Zato s razlogom pitanje: otkud toliki skok u proizvodnji svjezeg mlijeka kad se zna da je stocno fond u cetiri godine rata desetkovan. Jer, u govedarstvu je za vrijeme rata 60 odsto fonda opljackano, a u ovcarstvu 40 odsto. No, zahvaljujuci pomenutom Federalnom ministarstvu i pojedinim humanitarnim organizacijama u 1996. godini (i u toku rata) uvezeno je oko 10.000 junica kroz realizaciju socijalnog programa kad je isto toliko individualnih poljoprivrednika u Federaciji BiH dobilo po jedno grlo. Time je omogucena proizvodnja svjezeg mlijeka, sto je poboljsalo njegov otkup. Kako je Vlada uvela premije za otkup mlijeka (oko 30 odsto od zastitne cijene) proizvodjaci su stimulisani na proizvodnju i otkup, te su tako proradile sve mljekare u Federaciji.

Pozitivne trendove analiticari su zabiljezili i u mlinskoj industriji, jer se sve vise brasno preradjuje u domacim mlinovima. Na ova pozitivna kretanja posebno su uticali Udruzenje poljoprivredne i prehrambene industrije pri Privrednoj komori BiH i "Zitozajednica" Sarajevo buduci da su trazili od Vlade da za psenicu, kao deficitaran proizvod, uvede prelevmane na njen uvoz. Rezultat tih napora je vise psenice za preradu u domacim mlinovima. Automatski pokrenuti su i kapaciteti za proizvodnju tjestenine, pa danas neki proizvodjaci, poput sarajevskog "Klasa", ne samo da zamrznutom tjesteninom podmiruju domace potrebe vec je i izvoze. Koliko ce ovi kapaciteti jos moci izdrzati neprekidan rad, pitanje je vremena. Jer, ne treba zaboraviti da je vecina ovih pogona radila gotovo sve vrijeme rata i to bez remonta masina koje su vise nego izraubovane, dok za nabavku novih nema novaca.

Kakva je situacija sa proizvodnjom mesa? Prema podacima koje nam je saopstio Borivoj Sucic, sekretar Udruzenja poljoprivredne i prehrambene industrije u Privrednoj komori BiH, trebace jos dugo godina da bi iz domacih kapaciteta mogli u potpunosti podmiriti vlastite potrebe za junecim, govedjim i svinjskim mesom. Stocni fond je u ratu dobrim dijelom unisten, a za proizvodnju mesa potrebno je uloziti pozamasan novac. Istina, i nekadasnji klaonicki kapaciteti u sarajevskom "Simesu" su u ratnim godinama unisteni, a za one trenutno najvece - u "Lijanovicima" u Sirokom Brijegu - nedostaje mesa iz domacih farmi. Ohrabruju (donekle) saznanja da dobre rezultate proizvodjaci postizu u proizvodnji pileceg mesa (u 1996. godini po stanovniku je proizvedeno pola kilograma, a 1997. 3,8 kilograma). Jos veci dometi su ostvareni u proizvodnji jaja, jer je u 1996. u Federaciji BiH proizvedeno 35 jaja po stanovniku, a prosle godine 84 jajeta. Rast produkcije jaja ozivjela je, prije svega, vlastita proizvodnja stocne (mahom zivinarske) hrane, gdje je zapravo zabiljezen i najveci rast produkcije u prehrambenoj industriji. Prosle je godine proizvedeno 22.502 tone stocne hrane, sto je cetiri i po puta vise nego prethodne.

Ocito je da prehrambena industrija u Federaciji BiH ima veliku sansu da se veoma brzo razvije u jednu od najjacih grana. Vecina zemalja potrebe za hranom zadovoljava iz vlastitih tvornica, podsticuci je olaksicama i odredjenim zastitnim mjerama. Strucnjaci smatraju da ce Federacija BiH veoma brzo u potpunosti moci zadovoljiti vecinu svojih potreba za hranom iz sopstvenih kapaciteta, prije svega kad je rijec o jajima, pilecem mesu, povrcu, vocu i njihovim preradjevinama. Slicna situacija je i sa tjesteninom, bezalkoholnim picima i pivom, koje u ovom momentu mozemo i izvoziti. Deficit u vlastitoj proizvodnji u odnosu na potrebe stanovnistva ce potrajati za junecim, govedjim i svinjskim mesom i jos nekim proizvodima.

No, da bi se brze razvijala domaca proizvodnja hrane, drzava ce morati preko svojih inspekcijskih organa (jer propisi sami sebi nisu dovoljni) da zastiti domace trziste od najezde stranih proizvodjaca. Ovo tim prije sto se kupovinom strane robe automatski razvija i njena proizvodnja. A kako preko bosanskohercegovacke granice u Federaciju BiH stize mnogo hrane, posebno iz Jugoslavije (preko Republike Srpske), jasno je da se time stimulise strani proizvodjac a gusi domaci. Naravno, najvise zabrinjava roba koja se ne evidentira na granici niti u prodavnicama i pijacama. Obicno je ona sa damping cijenom, jer na nju nisu placene drzavne dazbine, a nerijetko je i sa istekom roka trajanja. Drzave iz kojih dolazi pomenuta hrana su u najcesce slucajeva zastitile svoju proizvodnju, proizvodjacima hrane obezbijedile premije, a izvoznicima visoke stimulacije.

U takvoj situaciji nasi proizvodjaci su u podredjenom polozaju iz najmanje dva razloga: nezasticenog trzista i najcesce izostalih stimulacija u proizvodnji. Nije ni cudo onda sto se domaca roba manje kupuje (zbog vece cijene u odnosu na uvoznu) i tako gubi utakmicu na trzistu. Otuda domaci proizvodjaci hrane traze od Vlade da ih u svakom pogledu izjednaci sa evropskim proizvodjacima, jer bi tada mogli konkurisati na trzistu sa cijenama. Tada bi nasa prehrambena industrija mogla proizvesti vise hrane, koja bi bila i jeftinija, a uz to i podmiriti potrebe domaceg stanovnistva za trenutno nedostajecim kolicinama.

Raif CEHAJIC (AIM, Sarajevo)