CUVAR LOGORA U USTASKOM PERIODU

Nakon zahtjeva za uhicenjem Dinka Sakica, zapovjednika logora u Jasenovcu

AIM, ZAGREB, 12.4.1998. Hrvatska ce, cini se, dobiti "priliku da se casno suoci s bolnim pitanjem sudjelovanja u zlocinima holokausta", kako je to - bas tim rijecima - izraelski ured Centra Simona Wiesenthala zatrazio od sluzbenog Zagreba. Slucaj Dinka Sakica, bivseg zapovjednika ustaskog logora Jasenovac, preozbiljna je, prekrupna i prekomplicirana stvar, a da bi se hrvatske vlasti mogle oglusiti na zahtjeve upucene Zagrebu da zatrazi njegovo izrucenje "kako bi mu se moglo suditi za njegove zlocine". Nakon nekoliko dana prilicne konfuzije na liniji Buenos Aires - Zagreb, iz hrvatskog Ministarstva pravosudja 10. je travnja priopceno kako ce ministar Separovic "nakon uvida u pribavljenu dokumentaciju, radi vodjenja kaznenog postupka u Republici Hrvatskoj pokrenuti postupak izrucenja Dinka Sakica, bivseg zapovjednika logora u Jasenovcu, koji se sada nalazi u Argentini". Tako je vruc krumpir, slucaj bivseg zapovjednika Jasenovca, zavrsio u rukama hrvatskih vlasti, sa svim mogucim implikacijama koje na unutrasnjem i vanjskopolitickom planu moze izazvati.

Dinko Sakic nalazi se na popisu 3764 osobe koji su jugoslavenske vlasti sastavile nakon Drugog svjetskog rata, optuzivsi ih za ratni zlocin, no nisu im mogle suditi jer su pobjegli iz zemlje. Sakic je, vec u veljaci 1942. postao nadstojnik opceg odsjeka ustaskog logora Jasenovac, a dvije godine kasnije postaje i upravitelj tog stratista. Zemaljska komisija Narodne Republike Hrvatske koja se odmah poslije zavrsetka rata bavila utvrdjivanjem zlocina, navodi imena 13 zrtava, za ciju se smrt neposredno optuzuje Sakic, no, u istoj optuznici njemu se stavlja na teret i "vise tisuca nepoznatih zrtava".

U spomenutom spisu bivseg zapovjednika jasenovackog logora optuzuje se za "masovna uhicenja, teska zlostavljanja i zvjerska mucenja, te krvolocna umorstva zatocenika", a navode se i izjave svjedoka koji tvrde da je Sakic i osobno ubijao u logoru. Kad je "slucaj Sakic" ovih dana ponovno dospio u javnost, zagrebacki "Jutarnji list" objavio je razgovor s bivsom zatocenicom Jasenovca, Anom Juric Simuncic, koja tvrdi kako je bila nazocna kada je Sakic osobno ubio jednog logorasa.

Dinko Sakic, sa svojih 76 godina, vjerojatno bi i dalje zivio u svojoj kuci u Santa Teresiti (oko 300 km od Buenos Airesa), da argentinska televizijska postaja "Canal 13" 6. ,7. i 8. travnja nije objavila emisiju "Ustasa" i u sklopu nje i razgovor s bivsim zapovjednikom jasenovackog logora. Iako je Sakic u tom razgovoru idilicno prikazao zivot logorasa u Jasenovcu ("Dok sam ja bio tamo, ni jedan strazar ni administrativni radnik nije smio niti dotaknuti nekog zatvorenika", rekao je), istrazivanja do kojih su dosli argentinski novinari, stvari su pokazale bitno drugacijim. Sve to bilo je dovoljno da izraelski Centar Simona Wiesenthala zatrazi od vlasti u Buenos Airesu Sakicevo uhicenje, sto je Carlos Menem, argentinski predsjednik, odmah i prihvatio, davsi nalog pravosudnim organima da tako i postupe. Iako je u spomenutoj emisiji argentinske televizije opetovano naglasio svoju nevinost, a na pitanje ima li mirnu savjest odgovorio "Vrlo mirnu, vrlo mirnu. Jer sam ucino sve, pruzio spas i pomoc kome sam mogao. Spasio sam mnoge ljude" - Sakic je pobjegao iz svoje kuce i skriva se od argentinske policije. Pitanje je zasto bi to uradio da je doista nevin.

Hrvatskim se vlastima, u ovom trenutku, tesko mogla dogoditi gora stvar od "slucaja Sakic". Ocjena da je sluzbeni Zagreb, od dolaska HDZ-a na vlast koketirao s ustastvom, zacijelo se ne bi svidjela kreatorima aktualne hrvatske politike, no mnogo je pokazatelja koji tome idu u prilog. Zagreb se zbog toleriranja neoustaskih pojava cesto nasao izlozen kritici medjunarodne zajednice, no te su se pojave uvijek nastojale minorizirati ili objasnjavati preosjetljivoscu onih koje takve pojave smetaju. Moglo bi se nabrojati stotine primjera koji svjedoce o blagonaklonom i tolerantnom odnosu aktualnih vlasti prema neoustastvu: od ukidanja imena zagrebackog Trga zrtva fasizma s jedne i nazivanja ulica imenom ustaskog ideologa Mile Budaka s druge strane; problamaticne Tudjmanove knjige "Bespuca povijesne zbljnosti" (zbog koje se morao ispricati i promijeniti jedno poglavlje); do nesmetanog divljanja Ante Djapica, predsjednika HSP-a, koji i danas pozdravlja uzdignutom rukom, uz slike ustaskog poglavnika Ante Pavelica i crne zastave.

No, ono sto je jos neugodnije, jest cinjenica da se hrvatski predsjednik Tudjman za svog boravka u Argentini 1995. godine, na jednom prijemu sastao i sa Sakicem i - prema svjedocenju bivseg zapovjednika jasenovackog logora - s njim u razgovoru proveo 17 minuta. Sakic tvrdi kako je tada s Tudjmanom "dogovorio novi susret", te da mu je hrvatski predsjednik napomenuo kako "zna za sto ga terete". Tu neugodnu cinjenicu odmah se pokusalo ublaziti priopcenjem iz Ureda predsjednika Tudjmana kako "se predsjednik za svog boravka u Argentini nije posebno sastao ni vodio poseban razgovor sa Sakicem", te kako se sve zbilo "prigodom prijama koji je bio organiziran u njegovu (Tudjmanovu) cast, a cije uzvanike predsjednik Tudjman nije sam birao". Ipak, time nije demantirano nista. Tim vise sto je Tudjman svoj boravak u Argentini iskoristio i kao priliku da zahvali predsjedniku Menemu sto je Argentina pruzila utociste onima koje nitko nije htio, jer su izgubili domovinu, drzavu i rat, a nisu bili ratni zlocinci, vec domoljubi.

Jedna od omiljenih predsjednikovih novinarki, Aleksa Crnjakovic, koja je cest gost Predsjednickih dvora i domjenaka za drzavotvorne novinare, objavila je u casopisu "Magazin" (kojega ja sama pokrenula) skandalozni razgovor s Dinkom Sakicem. Sadasnja novinarka "Vjesnika" (krace vrijeme radila je i za splitsku "Slobodnu Dalmaciju") pratila je Tudjmana prigodom njegova boravka u Argentini i vjerojatno je imala razloga zasto je odlucila Sakicu dati priliku da se oglasi u svojoj bivsoj domovini. Crnjakoviceva je, prica se, prijateljica supruge hrvatskog minsitra obrane Gojka Suska, o cemu svjedoce i njeni intervjui s inace sutljivim ministrom, kojeg je uspjela dobiti i za razgovor u svom - u medjuvremenu ugaslom - minornom casopisu "Magazin".

U intrevjuu Sakicu je bilo omoguceno reci kako bi i danas - da mu se pruzi prilika - uradio isto ono sto je cinio za vrijeme NDH-a, te da je ponosan na sve sto je napravio za svoju domovinu. Sakic je tvrdio kako je Jasenovac bio "na zakonu ustanovljena ustanova u koju su bili upucivani svi oni kojima je bilo dokazano da su radili na rusenju i unistenju hrvatske drzave i koji su bili opasni za javni red i sigurnost".

Cijela prica o Sakicu za hrvatskog je predsjednika Tudjmana neugodna i zbog jos jedne cinjenice. On je naime svojedobno izasao s idejom o preuredjenju Jasenovca u spomen park zrtvama svih koji su se borili za Hrvatsku. To "miksanje kostiju" zrtava i njihovih krvnika izazvalo je burne reakcije u dijelu antifa{isticki nastrojene hrvatske javnosti, ali i na zestoke prosvjede iz inozemstva. Tudjman se tom prigodom cak pozvao na spanjolskog diktatora Franca koji je na isti nacin vidio pomirenje svih zrtava koje su se na razlicitim stranama borile u spanjolskom gradjanskom ratu.

Tudjman se te ideje nikada nije odrekao, a njegovi kriticari koji su upozorili na svu apsurdnost i morbidnost takve zamisli - novinari "Feral Tribuna" Viktor Ivancic i Marinko Culic, jos se, pod prijetnjom zatvorskih kazni, nalaze na sudu zbog klevete i uvrede Predsjednika Republike. Dodje li do izrucenja Sakica Hrvatskoj i sudjenja koje bi potom trebalo uslijediti, Hrvatska bi doista mogla dobiti "priliku da se casno suoci s bolnim pitanjem sudjelovanja u zlocinima holokausta". To se do sada nije samo izbjegavalo, vec su se svi ustaski zlocini pokusali minorizirati, cak do tvrdnje da u Hrvatskoj fasizma uopce nije bilo, pa samim tim ni njihovih zlocina, ni zrtava. Tudjman je doduse prihvatio uvjet da se prilikom posjete Izraelu (spketakularno najavljenom za kraj prosle godine) isprica za zlocine holokausta, no zbog svega sto se u Hrvatskoj dogadja u posljednje vrijeme taj posjet nije realiziran. Eventualno sudjenje Sakicu bilo bi zato daleko bolja prilika da se kroz pravosudni postupak jednom od duznosnika ustaske NDH-a stvari napokon stave na svoje mjesto i jedan fasisticki rezim, kakav je Pavelicev nedvojbeno bio, stavi na ono mjesto na koje ga je stavio cjelokupni demokratski, antifasisticki svijet.

DRAGO HEDL