PRLJAVA POLITIKA I PRLJAVI BIZNIS

Reportaza iz Srpskog Sarajeva

Banjaluka, 6. april 1998. (AIM)

Sarajevska prigradska naselja Lukavica, Dobrinja, Vojkovici, Kasindo i Vraca su u znaku hapsenja Srba u Kantonu Sarajevo. "Prodati" je nacesca rijec koja se ovdje moze cuti. Njome Srbi u glavnom gradu RS samodefinisu svoj polozaj u odnosu na promjene politicke klime u RS i svoju izbjeglicku sudbinu i eventualo vracanje u mjesta ranijeg zivljenja.

Teritorija - po vazecem Ustavu - glavnog grada RS obiljezena je, kao i svaki grad, tablama od kojih se jedna nalazi na planinskom prevoju Rogoj kod Trnova, a druga izmedju Sokoca i Han-Pijeska, i veca je od Los Andjelesa. Obuhvata sest opstina - sokolacku, paljansku, rogaticku, trnovsku, Srpsku opstinu Ilidza i Srpsko Novo Sarajevo. Medju stanovnicima Srpskog Sarajeva skoro pola su izbjeglice koje su u nekom stalnom sukobu sa domacima, a svi zajedno besposlicare ili rade za male pare, slusaju turbo-folk sa lokalnih radija i - umjesto nekadasnjih svjetala Sarajeva - gledaju kako u skoro svakoj kafani svjetlucaju karte sa poker aparata i nude "izlaz" iz beznadja.

"Oni su prodati", kaze Luka (33) komentarisuci hapsenja Srba, najprije Gorana Vasica u februaru, a zatim u martu Tepesa, Pejica i Kremenovica. Dok u kafani "Trokut" na autobuskoj stanici na Kuli, kod Lukavice, ceka autobus UNHCR-a, kojim ce njegova supruga iz Kiseljaka dovesti 40-ak kila cokolade da je prodaju na Palama, Luka polako otvara dusu: "Mrgud (nadimak za Momcila Krajisnika, clana Predsjednistva BiH) i oni oko njega su ludi i spremni na sve. Uvijek naprave neku frku da bi skrenuli paznju sa sebe. Evo sad kad je Stankovic (Milovan, ministar unutrasnjih poslova RS) zaganjao Tintora, a mozda i Mirka Krajisnika, oni jednostavno potkazu nekoliko Srba koji se krecu kroz Federaciju i sad svi o tome pricaju, a usput i okrivljuju novu vladu. Tako je bilo i kada je Jovicic (Dragomir, bivsi radnik MUP-a na Palama) optuzio Tintora za utaju dva miliona maraka. Tintorovi mentori onda organizuju pohod 10 hiljada ljudi na Banjaluku. Covjece De-Be (sluzba drzavne bezbjednosti) je jos uvijek lojalna Momcilu, a ne Biljani, i naravno, saradjuje sa muslimanskom sluzbom".

Luka, koji sebe smatra dobro obavijestenim, jer se preprodavajuci robu iz Federacije BiH i Srbije druzi sa ulicnim prodavcima, taksistima i drugima koji vaze za poslovicno dobro informisan sloj stanovnistva, kao dokaz za svoju pricu navodi da je za pripreme za hapsenje Gorana Vasica, u Kantonu Sarajevo optuzenog za ubistvo bivseg vicepremijera Hakije Turajlica, srpska policija znala od samog pocetka. "Znali su - tvrdi Luka - cak i za Srbe dousnike federalne policije u Srpskom Sarajevu, od kojih je jedan uhapsen poslije dogadjaja sa Vasicem i jos uvijek se nalazi u zatvoru u Kuli". Snizavajuci povremeno glas do jedva cujnog, Luka govori i o "cudnoj cinjenici" da nijedan od Srba uhapsenih u martu, a cak ni Vasic, nisu bili neke "velike zvjerke" i u ratu nisu bili ni na kakvim funkcijama: Tepes je po Palama izbjegavao vojnu obavezu, Pejic je bio obican policajac u Ilijasu, a Kremenovic sitan svercer i autoprevoznik. "Svi koji su uradili neku gadnu stvar muslimanima u Sarajevu daleko su odavde i ne pada im na pamet da idu u Federaciju", tvrdi Luka i po dolasku svoje supruge mijenja temu.

Na mjestu na medjuentitetskoj granici u Dobrinji, koje svi u Sarajevu poznaju kao "Sentilj" - granicni prelaz, stoji tabla s natpisom "Ko je sljedeci", koju su postavili Srbi nakon sto je Vasic uhapsen. Tada su u znak protesta cak bili izgradili i zid na medjuentitetskoj liniji i odrzali nekoliko protesta, ali danas ne protestuju ni zbog tri-cetiri uzastopna hapsenja u Kantonu Sarajevo.

Milje Srpskog Sarajeva, u kome se mijesaju sverc "na sitno" i krupni mutni poslovi izmedju entiteta, licni kontakti Bosnjaka i Srba i politicke promjene, te izbjeglicke sudbine i latentni sukob sa domicilnim stanovnistvom, upotpunjava i program radija "Srpsko Sarajevo", u koji se cesto ukljucuju slusaoci iz Federacije. Sa zvucnika taksi vozila odjekuju turbo-folk pjesme i razgovor voditelja, lokalne zvijezde Darka Dosla, sa slusateljicom iz Sarajeva koja se predstavila kao Fatima. Ona pozdravlja svoju staru prijeteljicu Rajku u Lukavici i zeli da cuje nesto od Sinana Sakica. "Ne moze Sinan", odgovara joj voditelj, a Fatima pita moze li Saban Saulic. "Moze Saban", odgorava Doslo, a poslije, na pitanje jos jednog slusaoca iz Federacije, kad ce doci u Sarajevo na kafu, ironicno odgovara: "Doci cu sa Vestendorpom i jos 100.000 Srba", aludirajuci na namjere medjunarodne zajednice i zakljucke Sarajevske konferencije o povratku Srba u Sarajevo.

A oni, Srbi izbjegli iz Sarajeva u ratu i poslije Dejtona nasli su se izmedju "dvije vatre" - medjunarodne zajednice i zelje da se vrate ili prodaju svoja imanja u Sarajevu, s jedne strane, i namjere vlasti da ih zadrze tu gdje jesu, ali bez konkretnih rjesenja njihovih egzistencijalnih problema kao sto su smjestaj i posao, s druge strane. Buru negodovanja i postavljanje raznih prepreka izazvala je kod lokalnih vlasti Srpskog Sarajeva namjera fomriranja Inicijativnog odbora za povratak sarajevskih Srba. Jos u jesen 1997. godine je dr Pejic iz bolnice u Kasindolu, inace rodjeni Ilidzanac, inicirao formiranje tog odbora, ali su lokalne vlasti izvrsile pritisak na njegove clanove i dale obecanja da ce rijesti goruce probleme izbjeglih Srba. Na prijekorno pitanje jednog funkcionera Skupstine grada Srpsko Sarajevo, zasto organizuje povratak Srba, dr Pejic je odgovorio: "Sta ste nam dali", na sta pomenuti funkcioner nije imao odgovora. Iako je ispunio sve formalne zahtjeve za registraciju, Inicijativni odbor za povratak sarajevskih Srba nije uspio da se registruje u institucijama Srpskog Sarajeva. Kada se, po sistemu informisanja "od usta od usta", sirom istocnog dijela RS proculo da je za formiranje ovog odbora potrebno nekih pedesetak potpisa, na adrese njegovih clanova poceli su masovno stizati potpisi sarajevskih Srba, kojih je do sada pristiglo oko tridesetak hiljada.

Prica o povezanosti hapsenja Srba u Kantonu Sarajevo sa rastucom namjerom bivsih Sarajlija da se vrate svojim kucama te sa hapsenjima lica optuzenih za privredni kriminal koja je otpoceo MUP RS, osudjena je da ostane na nivou carsijske ili, novinarskim zargonom receno - saznanja iz pouzdanih izvora. Jedan funkcioner u srpskoj policiji u Lukavici ponudio je da pod punim imenom i prezimenom isprica sta misli, ali pod uslovom da mu dolepotpisani garantuje bezbjednost i obaveze se da ce izdrzavati njegovu porodicu sljedecih 20 godina. "Gdje cemo mi iz Srpskog Sarajeva ako se ovo ovako nastavi", pita on i nastavlja "Ocito je da povratak Srba u Sarajevo ne odgovara ni vlastima Federacije ni nasima, i to i pokazuju. Ako se hapsenja u Sarajevu nastave niko vise, pa ni zene nece ici tamo. Ali, ako i Stankovic nastavi da hapsi, onda se pitam sta je bolje - cekati njegove ovdje, ili ici tamo pa sta bude. Jer, ko je od nas, sarajevskih Srba, cist pred obje vlasti? Niko. Samo nas sabijaju ovdje. Eksplodiracemo". Ovaj srpski policajac za sebe tvrdi da je profesionalac i da ga promjene u vladajucoj politici i smjene u CSB Sarajevo ne ometaju u poslu. Da je profesionalac vidi se i po tome sto odbija da kaze da li se uhapseni Simo Simic, jedan od direktora firme Joje Tintora, i Loncarevic, bivsi uprvnik carinarnice na Palama, nalaze u zatvoru Kula, te da li je Tintor u bjekstvu u Rusiji. "Gdje god da je Tintor, bice mu dobro jer se namlatio para i ima mocne zastitnike", odgovara.

Niko u Srpskom Sarajevu, pa ni policajac koji govori za AIM, ne zali za kriminalcima tipa Joje Tintora - smatraju ga tipicnim primjerom uvlacenja SDS-a u prljave poslove i negativne kadrovske politike Radovana Karadzica. Dok u jednom improvizovanom kaficu u blizini policijske stanice sa zvucnika "dere" turbo-folk pjesma: "Kad bih bio bogat, kad bih bio booogaat...", nas sagovornik policajac mijenja raspolozenje i djelimicno se otvara: "Znali smo svi sta se radilo, ali ko je smio da pomene. Tintor je samo pocetak ledenog brijega i sklonjen je samo zato da ne bi veci pali. Znam, recimo, da je Joja bio uhapsen na Sokocu, ali su proradile stare policijske veze i telefoni pa je pusten. Covjece, Pale su tvrdje nego sto se misli, sve dok gore sjedi Momcilo, nece biti iskorijenjen kriminal. A kad on ode, onda ce biti kasno. Vidices, doci ce vrijeme kada ce ti ratni profiteri i novopeceni bogatasi trebati i ovoj novoj vlasti kao finansijeri. Oprace svoj novac kupujuci dionice, i jos i zaraditi, a niko ih nece pitati odakle im. Ko danas u Crnoj Gori pita bivseg ministra Tomu Kovaca odakle mu novac da otvori lanac pekara na cijelom primorju!? I sad bi ja trebalo da nekoga hapsim i da radim kao policajac. E, necu. Samo da mi je prodati kucu na ILidzi i rijesiti stambeno pitanje, pa odoh u penziju".

Policajac prica u povjerenju da je posredno upozorio "malog Vasica" da se kloni kontakata sa ljudima iz Federacije, jer je bio svjestan da i Sarajevo i Pale zele da poruce Srbima da se ne vracaju. Drugi efekat hapsenja je, kaze, medijska pompa kroz koju se biracima porucuje da nema razlike izmedju vlasti u Sarajevu i vlasti u Banjaluci, i jedni i drugi hapse sarajevske Srbe. "Tako je to - prljava politika i prljavi biznis. Sve po ledjima obicnog naroda", zakljucuje rezignirano.

I prica policajca, kao i sve "skakljive" price o Srpskom Sarajevu, izgovorena je polusapatom kako bi je onaj koji slusa shvatio kao fantazmagoricnu, slucajnu, kao jedno glasno razmisljanje rezigniranih i politicki i egzistencijalno dezorijentisanih ljudi, koje treba sto prije zaboraviti. Cedo Soja, bivsi sekretar MZ Osijek kod Ilidze, jedan je od rijetkih koji otvoreno za svoje sadasnje stanje orkivljuje aktuelnu vlast u Srpskom Sarajevu. "Poslije Dejtona povukli su nas sa nasih imanja i posli smo", pocinje da prica Soja u ljetnjoj kuhinji, prepravljenoj stali njegovog surjaka, koji ga je primio kada je napustio Osijek: "I sta smo dobili ovdje. Nista. Domaci preuzeli sve funkcije, svu vlast, sve poslove, a mi koji smo imali imanja, kuce, stale, traktore, i koji smo se odbranili u ratu, kao da smo s neba pali. E nece moci tako. Ja necu od njih nista da trazim sve dok je SDS na vlasti. A necu ni za Dodika da radim dok ne vidim sta nama, sarajevskim Srbima on priprema". S jos vecim ogorcenjem prica kako je grupa gradjana Srpskog Sarajeva isla kod Momcila Krajisnika s prijedlogom da se sarajevskim Srbima dopusti individualna prodaja ili zamjena imanja, a on zatrazio da svoja imanja stave pod nadleznost institucija RS i da se razmjenjuju u paketu. "E ne dam. To je meni moj otac, a njemu njegov ostavio", prkosno izjavljuje Soja i pominje da se nova vlada mora ozbiljnije pozabaviti ovim pitanjem. O novoj vladi, prema njegovim rijecima, ovdje jos nije formirano definitivno misljenje jer se ceka sta ce da uradi na podrucju Srpskog Sarajeva. Soja zakljucuje da je bolje i to sto je Dodik rekao da su planovi o izgradnji Srpskog Sarajeva nerealni i da ce pomoci samo revitalizaciju preduzeca, nego ono sto je radila stara vlada - obecavala izbjeglim Sarajlijama kuce, a njeni funkcioneri krali i pravili sebi vile na tzv. paljanskom Dedinju.

Na ono sto se zove Srpsko Sarajevo pala je mrkla noc. Sve je ostalo isto - do sljedece zrtve prljave politike, prljavog biznisa, lose rakije, turbo-folka i poker aparata koji nikako da donesu srecu.

Momcilo OSTOJIC ¸