DIO FEDERACIJI, DIO RS, DIO STRANCIMA

Gdje su donatorska sredstva

AIM, SARAJEVO, 03.04.1998. Obecanje medjunarodne zajednice o 5,1 milijardi dolara za obnovu BiH bilo je sastavni dio Daytonskog mirovnog paketa kojim je okoncan cetvorogodisnji rat na ovim prostorima. Od ukupnog iznosa 3,7 milijardi bilo je predvidjeno za Federaciju BiH, a preostalih 1,4 milijardi dolara za Republiku Srpsku.

Prema tadasnjim procjenama eksperata iz medjunarodnih finansijskih institucija, ovaj novac bi trebao da za cetiri godine omoguci bh. ekonomiji da stane na vlastite noge, a gradjanima BiH da pocnu zivjeti od vlastitog rada. Dvije i po godine nakon Daytona, obecanja o ekonomskoj obnovi djelimicno su ispunjena. Na tri do sada odrzane donatorske konferencije medjunarodna zajednica obecala je oko tri milijarde dolara za obnovu BiH, sto je oko 60 odsto od ukupno predvidjene sume.

Medjutim kada se radi o ispunjenju obecanja i konkretnom utrosku sredstava, stvari stoje malo drugacije. Koliko je tacno novca do sada svijet utrosio na obnovu BiH niko s preciznoscu ne moze reci. Svako od donatora vodi racuna samo o svojim parama a obaveza evidentiranja svih projekata i utroska sredstava na jednom mjestu, bilo u zemlji ili u inostranstvu, jednostavno ne postoji.

Prema podacima Svjetske banke iz januara 1998. godine, ukupna vrijednost projekata u BiH cija je implementacija u toku iznosi 1,459 milijardi dolara. Ovom cifrom obuhvacena su kako vlastita sredstva Svjetske banke, tako i novac drugih donatora koji su ga povjerili na upravljanje ovoj medjunarodnoj finansijskoj instituciji.

Sarenilo u nacinima obracuna i evidentiranja koji razliciti donatori koriste kada se radi o njihovim projektima i parama, stvara dodatnu konfuziju. Tako se recimo u izvjestajima Svjetske banke barata sa cifrom od 1,459 milijardi dolara "u implementaciji". Medjutim, malo detaljnije analiziranje ovog podatka pokazuje da su u ovu cifru svjetski bankari uracunali i 286 miliona za koje se jos uvijek ne zna ko ce ih dati, odnosno "lov na donatore" je jos uvijek u toku.

Uglavnom do sada utrosena sredstva najvecim dijelom su se odnosila na projekte obnove u Federaciji BiH iz poznatih razloga. Novac za obnovu je jedan od najjacih aduta u rukama medjunarodne zajednice pa je njegov dosadasnji priliv i raspodjela po bh. entitetima direktno zavisio od spremnosti lidera da ispostuju dejtonske obaveze.

Zahvaljujuci tvrdoglavosti rukovodstva RS i opstrukcijama u formiranju zajednickih institucija BiH, sprecavanju povratka prognanih i odbijanju da se Haskom sudu isporuce optuzeni za ratne zlocine, tokom 1996. i 1997. RS je ostala bez znacajnijih iznosa donatorskih sredstava namijenjenih obnovi.

Na poslednjoj donatorskoj konferenciji u julu 1997. godine, od 1,08 milijardi dolara namijenjenih obnovi BiH, 30 odsto, znaci nesto vise od 300 miliona dolara, bilo je predvidjeno za RS, a ostatak za Federaciju BiH. Naravno, koristenje ovih para izricito je bilo uslovljeno ispunjavenjem obaveza iz Daytona, pa posto tokom vladavine SDS-a do toga nije doslo, pare su i dalje ostale u dzepovima donatora.

Nakon prelaska SDS-a u opoziciju i formiranja nove vlade u RS, po svemu sudeci donatori su spremni da pocnu sa konkretnom realizacijom projekata obnove i u ovom bh. entitetu. Ukoliko SDS i nakon septembarskih izbora ostane u opoziciji, a Dodikova vlada do tada pokaze da ozbiljno namjerava ispuniti obaveze iz Daytona, gradjani RS mogu ocekivati da i sami osjete konkretnu korist od projekata obnove.Ocekuje se da ce samo Svjetska banka u ovoj godini na podrucju RS plasirati vise od 70 miliona dolara, a njen primjer ce sigurno slijediti i vecina drugih donatora.

Prema podacima kojima raspolaze Federalna vlada, za projekte obnove na podrucju ovog entiteta do kraja 1997. godine obezbijedjeno je 1,38 milijardi dolara, od cega je realizovano 1,02 milijarde, a 354 miliona dolara nalaze se u implementaciji. Stvarna cifra sigurno je veca ali tacne podatke i kompletan uvid Vlada FBiH ima samo kod projekata Svjetske banke. Vecina ostalih donatora sama realizuje svoje projekte cesto u direktnim kontaktima sa opstinama i kantonima, pri cemu Federalna vlada biva zaobidjena. Tako se desava da se cifre o ukupno izdvojenim i utrosenim sredstvima medjunarodnih donatora u BiH poprilicno razlikuju u zavisnosti od toga da li se radi o domacoj ili stranoj evidenciji. Naime, sve sto ima, a cesto i nema, bilo kakve veze sa projektima koji bi trebali doprinijeti ekonomskoj obnovi BiH , donatori uracunavaju u svoje donacije. Od troskova raznih savjetnika, tekucih troskova brojnih nevladinih organizacija, opremanja i odrzavanja Ureda visokog predstavnika, razlicitih posmatraca, misija i slicnog, sve se uredno knjizi pod stavkom "obnova BiH", a konacan zbir se polako ali sigurno priblizava obecanoj svoti od 5,1 milijardi dolara.

U medjuvremenu, kada nedostaje dnevnih aktuelnosti, na stranicama vodecih svjetskih listova pojavi se prica o stotinama miliona dolara koji su "nestali" iz fondova za obnovu BiH, sve to garnirano dodatkom o korupciji domacih zvanicnika. Citava ova prica vec djeluje pomalo otrcano i objektivno sluzi kao "dimna zavjesa", odnosno za odvracanje paznje domace javnosti i uveseljavanje medjunarodnih finansijskih eksperata.

Bez obzira na vise puta dokazanu sposobnost domacih "strucnjaka" u finansijskoj "akrobatici" i manipulacijama, cak je i njima nemoguce izvesti da se kod postojecih procedura stotinjak miliona dolara "zagubi" na privatnim racunima. Zato svaka nova bombasticna izjava o stotinama "nestalih" miliona, koja se potom bez problema argumentovano pobija, koliko god paradoksalno zvucalo, ide u prilog upravo kriminalcima na svim nivoima.

Korupcija spada u grupu neizlijecivih drustvenih bolesti, na koje niko nije imun, sto opet ne znaci da treba odustati od njenog suzbijanja. Izvjesno je da se razlicite "provizije" uredno naplacuju i isplacuju u BiH ali tu domacim "igracima" objektivno pripadaju samo "mrvice" .

Vjerovatno vaznije pitanje za buducnost gradjana BiH je kako se trose i kome odobravaju sredstva koja ce se najvecim dijelom jednog dana ipak morati vracati, narocito onaj dio o cijoj raspodjeli odlucuje drzava. Slaba je utjeha sto niko pojedinacno nije imao materijalne koristi, ukoliko sredstva zavrse kao "promasene investicije", odnosno ako se usmjeravaju u skladu sa partijskim direktivama.

Izvjesno je da ce realizacija projekata obnove BiH potrajati duze od planirane cetiri godini, odnosno da cemo, ukoliko nas donatori ne slazu, pare obecane u Daytonu trositi i prvih godina narednog vijeka. Ko ce ih i kako vracati kada dodje vrijeme placanja dugova, tek cemo vidjeti.

Drazen Simic (AIM, Sarajevo)