DEMOKRATSKA IKEBANA

Zahvaljujuci cinjenici da se medjuetnicke protivrjecnosti definiraju na razini makedonsko-albanskih odnosa, srpska manjina, jednako kao i ostale, politicki statira, ali to prima relativno mirno jer joj se isplati.

AIM Skopje, 31.04.1998

Politicke ambicije Dragise Miletica, lidera Demokratske partije Srba iz Makedonije dosegle su ovih dana svoj zenit. Ovaj marginalni politicar konacno je, naime, pozvan da sjedne za glavni sto jednog svemakedonskog politickog simpozijuma. U kabinetu sefa drzave Kire Gligorova procijenili su kako je veoma zgodno da veseli Miletic bude jedan od 12 apostola od kojih se ocekuje da, pocetkom aprila, postignu konsenzus u vezi sa otvorenim medjunacionalnim pitanjima u ovoj drzavi. Sudeci, medjutim, prema popisu pozvanih i okolnostima koje su jednu hronicnu boljku ucinile akutnom, Miletic ce dobiti mjesto negdje na samom kraju trpeze, jednako daleko kao da je sve posmatrao iz predvorja. Ali njemu je ionako iskljucivo stalo da stvar vidi "in live" i da naravno bude vidjen, a ova mu se namjera nekako podudara sa dojmom koji hoce ostvariti organizator skupa.

Bez namjere da se ignorira plemenita ambicija drzavnog vrha, i predsjednika Gligorova osobno, da oko delikatne teme medjunacionalnih odnosa okupi sto siri krug ljudi, posebno reprezentenata kolektivnih interesa manjinskih etnosa, valja konstatovati da je i ovaj skup, jednako kao i ukupna makedonska politika u vezi sa pomenutom temom, odredjen trazenjem ravnoteze izmedju vecinskog naroda, inace titulara makedonske drzave i najvece ovdasnje manjine, one Albanske koja je rada praviti promjene upravo na tom najvisem, drzavotvornom nivou. Ostale manjine, racunajuci naravno i srpsku, htio to neko priznati ili ne, politicki jednostavno statiraju u ovoj bipolarnoj strukturi. Zvuci paradoksalno, ali je ipak evidentno, radi se o veoma lagodnoj poziciji u kojoj se sve rjesava na makedonsko-albanskoj razini, a poslije svim ostalim manjinama ostaje kolektivni dobitak koji, objektivno gledano, nisu u stanju cjelosno ni konzumirati. Igru, naravo, povremeno pokvare osobne ambicije nekog od lidera manjinskih partija, ali se u principu ne radi o incidentima koji paznju javnosti mogu privlaciti vise od dva -tri dana.

Mada je i pomenuti Miletic, istina nekada cesce nego u novije vrijeme, simulirao incidente, sa ove distance se cini da je obicno u pitanju bila njegova ekscentricnost i potreba da vlastitim usima osjeti kako se "srpski glas cuje",ili je eventualno radio domaci zadatak postavljen iz Beograda, nego istinska artikulacija nacionalnih interesa makedonskih Srba. Podsjecanja radi, u pitanju je nekih cetrdesetak hiljada dusa, ili oko dva procenta ukupne populacije, prema slovu poslednjeg popisa stanovnistva. Srpski ce dusebriznici doduse ustvrditi kako se radi o petostruko vecoj cifri i kako je sama ta cinjenica dokaz o ugrozenosti "nebeskog naroda". Mora se priznati da se prema ucescu u javnom zivotu, uticaju u ekonomiji, kulturi, nauci,sportu, stice utisak da u Makedoniji zivi razmjerno vise Srba nego li to rezultati popisa govore. To, opet, namece zakljucak kako je veliki broj ljudi sa karakteristicnim prezimenima u telefonskom imeniku, odlucilo prekinuti institucionalne veze sa maticom, poistovjecujuci drzavnu i nacionalnu pripadnost. Prema jednom ukusu, u pitanju je asimilacija u njenoj negativnoj formi, a prema drugima definitivno i cjelosno etabliranje u novonastalu sociopoliticku strukturu.

Nije samo jedan od pomenutih potpisniku ovih redova izjavio kako mu je ambicija da se i sustinski i formalno distancira od jedne sramne nacionalne politike i da, bez ikakvih predrasuda, zivi konzumirajuci iskljucivo svoja gradjanska prava. Radi se, pretpostavljate, o onom dijelu populacije koja zivi u velikim gradovima, a bez obzira jesu li zadrzali svoj nacionalni predznak, ovi ljudi u najvecem broju slucajeva procese na Balkanu uzimaju kao konacne i nastoje pronaci vlastito mjesto u novim okolnostima. Zato se istovremeno drze po strani i od Mileticevih "srpskih demokrata" i od brojnih udruzenja Srba i Crnogoraca. Dragisa Miletic, sa svoje strane, okupio je onaj dio srpske populacije koja zivi relativno kompaktno u seoskim sredinama ili negdje na rubovima velikih gradova, a koji se tesko moze pomiriti sa cinjenicom da je danas drugacije nego li je bilo juce. Bez obzira sta to u ovome trenutku znacilo.

Mileticev krug je znacajno isfrustriran cinjenicom da je srpska manjina "ispustena" u preambuli makedonskog Ustava, ali se mora priznati da je i sam odgovoran sto ova "nepravda" nije na vrijeme ispravljena. Ni aktuelna vlast nije, doduse, pokazala previse entuzijazma da Srbe vrati u Ustav, ali joj se ne moze prigovoriti kako pokazuje bilo kakve znakove diskriminacije prema pripadnicima ove nacionalnosti. Srbi, dakle, uzivaju sva ona prava koja u Makedoniji imaju ustavno imenovane manjine. Na drzavnoj televiziji dva puta nedjeljno se emituju polusatne emisije na srpskom jeziku, u Skopju djeluje privatna televizija cija je ciljna grupa srpska populacija, na svim privatnim radijima i televizijama "u ogromnim kolicinama" se vrte filmovi, reportaze i zabavne emisije proizvedene u Beogradu, a makedonski kiosci krcati su novinama sa one strane granice. Isto kao sto radije citaju "Politiku" nego "Nasu borbu", Mileticevi bi slicnomisljenici promijenili uredjivacke timove koji proizvode program za Srbe u Makedoniji, ali tu se ocigledno radi o politickom ukusu. Zato Demokratska partija Srba potpuno neutemeljeno "cvili" kako su Srbi uskraceni na informativnom planu, vjerovatno ocekujuci da im drzava placa partijski bilten. Ili, eventualno, da se tako sta ishodi od Beograda.

Tamo gdje postoji objektivna potreba, a u skladu sa ustavnim pravima, djeci srpske manjine omoguceno je ucenje na maternjem jeziku, ali se u gradovima ljudi radije odlucuju da djecu skoluju na zvanicnom jeziku, pa se broj "srpskih paralelki", razmjerno interesovanju, znacajno smanjuje. U makedonskom obrazovnom folkloru, medjutim, postoji kategorija "pozitivna diskriminacija" koja je uspostavljena kako bi se balansiralo skolovanje manjinske mladezi, pa se nikako ne bi smjelo pomisliti da su Srbi i na ovoj razini prikraceni. Najevidentniji su problemi u vezi sa prakticiranjem pravoslavlja, buduci jos nije razrijesen medjucrkveni spor izmedju SPC i MPC oko autokefalnosti ove poslednje. Pokazalo se, medjutim, kako osim sto ponekad dobro posluze za druge ciljeve, ove "smetnje na vezama" izmedju makedonskog Srbina i Gospoda ne opterecuje previse odnos ove manjine i zvanicne politike.

Cini se da je politika koju je interpretirao Dragisa Miletic dozivjela vidljivu preobrazbu poslije lokalnih izbora odrzanih u Makedoniji prije dvije godine. Kandidati Demokratske partije Srba zaposjeli su znacajan broj mandata u organima komunalne samouprave, a imaju cak i vlastitog gradonacelnika. Funkcija se tako zvanicno imenuje, mada je prema uticaju i prostoru nad kojim ima "suverenitet" bliza zvanju seoskog kmeta. Kako god da jeste, Dragisa Miletic je ocigledno zadovoljan, buduci uspjeh na lokalnom nivou sugerise kako bi u narednoj fazi mogao "umarsirati" u Parlament. Njegova agresivna retorika s pocetka politicke karijere, mozda upravo zbog toga, zamijenjena je odmjerenijim stavovima i uljudnijim vokabularom. Ovdasnju javnost nije uspio zainteresovati cak ni nacinom na koji je reagovao u vezi sa kosovskim zbivanjima. Mada je "priprijetio" kako ce i makedonski Srbi ici braniti "vjekovne prostore", ako zatreba, malo ko ga je shvatio ozbiljno. Najmanje oni koje bi Miletic eventualno poslao na Kosovo. Ocigledno, trenutno su u igri mnogo veci ulozi, a u rukavima neuporedivo jaci aduti. Dragisa Miletic i drugi partijski lideri "malih manjina", u ovim okolnostima, doimaju se kao svojevrsna demokratska ikebana, a njihov se doprinos u definisanju medjuetnicke strategije, s obzirom na odnos politickih snaga, moze porediti sa dometima koje su, u nedostatku kontakta sa predstavnicima tamosnjih Albanaca, imali nedavni susreti srbijanske zvanicne delegacije sa pripadnicima ostalih kosovskih manjina u Pristini.

AIM Skopje

BUDO VUKOBRAT