MALO ORUZJA,MALO DIPLOMATIJE

Kosovo i Srbija

AIM, BEOGRAD, 28. 3. 1998.

Cinilo se da je pitanje Kosova, poslije obracuna u Drenici, preslo u ruke diplomata od karijere i politicara sa nekom vlasti. Svaka stranka koja drzi do sebe u Srbiji ponudila je platformu o pokrajini; predstavnici relevantne medjunarodne zajednice predvodjene Robertom Gelbartom zaredali su naizmjenicnim posjetama Beogradu i Pristini; delegacija Vlade i Skupstine Srbije na celu sa dr Ratkom Markovicem uporno danima simulira pregovore u Vidovdanskoj 2 (Pristina) prekracujuci vrijeme u nedostaku albanskih pregovaraca razgovorima sa etnickim Egipcanima i Romima; grupa "3+3" je postigla dugo ocekivan sporazum o povratku albanskih daka u skole; dr Ibrahim Rugova, predsjednik Demokratskog saveza Kosova (DSK), odredio je svoj petanestoclani savjetodavni tim za usaglasavanje pregovarackih osnova, dok je Kontakt grupa odlozila zavodenje sankcija SR Jugoslaviji za mjesec dana...

A onda je opet progovorilo oruzje. MUP Srbije saopcio je da je napadnuta policijska patrola (24. mart) kod sela Dubrava pored Decana. Bilans stradalih u borbama koje su se potom rasplamsale u toku narednih dvadeset i cetiri sata je jedan mrtav i cetvorica tesko ranjenih policajaca, i najmanje dvojica poginulih i trojica ranjenih napadaca. Po istom izvoru, teroristi su pred pojacanjem MUP pobjegli prema selima Grmocelj i Glodani, a dio njih se zabarikadirao u ovom posljednjem. U toku opkoljavanja, napadacima je stiglo pojacanje iz sela Grmocelja, Raisa i Rznica. Policija je ove sastave odbila ka Jablanici (selo ekvivalent Donjim Prekazama u Drenici po tome sto MUP Srbije vec godinama tu nije zalazio). Prema policijskom saopcenju, zapljenjena je znatna kolicina oruzja, zarobljen je Resim Salimaniju, predsjednik mjesnog odbora DSK iz Glodana koji je policiji otkrio vise bunkera sa oruzjem, municijom, sanitetskim materijalom i sredstvima veze itd, te izricito potvrdio da je grupa od tridesetak terorista pristigla iz Albanije. Albanska verzija cijelog slucaja, jasno, dijametralno je suprotna.

Kosovski informativni centar (KIC) objavio je da je u pokrajini opet na djelu policijska represija, to jest da su jake snage MUP Srbije napale tri sela u okolini Decana, a drzavni sekretar u Ministarstvu obrane Albanije Ferik Liteta, odbacio je kao izmisljotinu da su naoruzane grupe iz njegove zemlje presle granicu. Inace, kad je rijec o jugoslavensko - albanskoj granici, saopcava se da je 25. marta iz pravca Albanije napadnuta karaula Vojske Jugoslavije (VJ) nedaleko od Djakovice: jugoslavenski granicari su uzvratili vatru i odbili napadace. Takodjer, razlicitih oruzanih incidenata srecom bez zrtava, bilo je i u centru Djakovice i na magistralnom putu Kosovo Polje - Pristina.

"Jedina stvar koju sam za sve ovo vrijeme uspio nauciti, jeste da na Balkanu nikad nista nije onako kako izgleda", kaze jedan dugodisnji strani dopisnik sa podrucja bivse Jugoslavije. Zato "osudjeni na uspjeh" nisu ni diplomatsko - pregovaracka ofanziva, kao ni eskalacija sukoba i nasilja. .

Gotovo da nema nikog ozbiljnog u politickom zivotu Srbije tko ne smatra da su nuzni razliciti ustupci kosovskim Albancima. Predsjednik SR Jugoslavije Slobodan Milosevic - cija je politika "olako obecane brzine" stvorila dobro poznatu situaciju u pokrajini - svakako prednjaci. I to ne zato sto to zeli, vec sto je primoran. Ako vec pregovaracka delegacija dr Markovica drezdi u Pristini iz cisto propagandnih razloga, sporazum grupe "3+3" prvi je - i to ne mali - napredak u posljednjih deset godina za dovodenje pokrajine u stanje barem nalik na normalno. Da ustupak nije mali, svjedoci odbijanje rektora Univerziteta u Prisini Radivoja Papovica, srpskih studenata i Naucno nastavnog vijeca da prihvate sporazum. Oni su medjutim, svi skupa, glatko su osudjeni u Beogradu (portparol JUL Ivan Markovic vec je dr Papovica nazvao nacionalistom), a da ne uzivaju iole znacajniju podrsku pokazuje i malobrojnost ucesnika na protestnima mitinzima u mjestima na jugu Srbije.

Uvodjnjem krajnje nacionalisticke i sovinisticke Srpske radikalne stranke (SRS) u republicku vladu (usput, radikali su podrzali grupu "3+3"), Milosevic se, naime unaprijed obezbjedio od bilo kakvih optuzbi za nacionalnu izdaju. Koliko je izlozen medunarodnom pritisku, ali i koliko je siguran u svoju unutrasnjopoliticku poziciju, vidi se i iz uvijenog prihvatanja posrednicke misije predstavnika OEBS i Evroske unije Filipa Gonzelasa odmah po formiranju vlade. Da se nove sankcije posto - poto nastoje izbjeci, govori i pustanje glasine preko "Frans presa" da je MUP Srbije otvorio istragu o obracunu u Drenici i pozvao strane strucnjake da u njoj ucestvuju.

Na drugoj strani, i dr Rugova je konsolidirao svoj polozaj. Izbori za parlament i predsjednika "Republike Kosovo" uspjeli su i pored toga sto su ih bojkotirali svi njegovi glavni oponenti na celu sa Ademom Demacijem. Prosto receno, oba nacionalna lidera - Milosevic i dr Rugova - sada u pregovore mogu da udju sa punim nacionalnim legitimetetom i, na toj osnovi, amortiziraju niz neizbjeznih nepopularnih rjesenja. Jer, ne treba zaboraviti da i na politicke lidere kosovskih Albanaca medjunarodna zajednica vrsi pritisak da sjednu za pregovaracki stol, i odustanu od svojih maksimalistickih zahtjeva. Ovo tim prije,posto je, kako se cini,za razogvore obezbjedjeno medjunarodno posrednistvo.

Dakle, i pored ogromnog nepovjerenja izmedju Srba i Albanaca na Kosovu, postoji politicka i diplomatska infrastruktura za dijalog. Kako se u to uklapa obnavljanje obracuna u okolici Decana?

Optimisti navode da krvoprolice nije nespojivo sa pregovorima i podsjecaju na Bosnu u jesen 1995. Pesimisti tvrde da Kosovo nije Bosna i ukazuju da Oslobodilacka vojska Kosova (alb. - UCK) iako ima teroristicke metode djelovanja, kao pobunjenicki sastav ocito uziva podrsku niposto zanemarivog dijela stanovnistava. U prilog tome, govore i policijska saopcenja o njenoj brojnosti i organiziranosti (bunkeri, oruzje, sredstva veze). Zeli se, zapravo, reci da je spremna za aktivnosti na duge staze i da je u stanju sabotirati svaki postignuti dogovor. Ovo tim prije, sto je sem Kosova u "igri" i zapadna Makedonija, i sto je MUP Srbije svojim "drenickim rukopisom" demonstrirao da vatru namjerava gasiti benzinom. Vremena sa konstruktivni dijalog nema mnogo, a svaka eskalacija nasilja u aktualnoj, krajnje zapaljivoj situaciji u pokrajini - bez obzira kako do nje doslo - moze izazvati sukobe sa doista nesagledivim posljedicama.

Realisti - ako je to itko biti u stanju - podsjecaju da je rezim dugo gurao pod tepih ispade i jacanje UCK, kao i da dr Rugova jos uvijek ne priznaje njeno postojanje u organiziranom obliku. Obje strane - srpska i albanska - dalje, gotovo da se niceg nisu libile zarad propagndnih svrha. Cini se, da je jedna i druga nastojala iskoristiti krvoprolice: Beograd je zelio demonstrirati da su albanske politicke snage teroristicke i onda pitanje Kosova rjesavati diktatom; znacajan dio lidera kosovskih Albanaca, zauzvrat, proigravao je mogucnost neke vrste intervencije NATO u pokrajini i zavodenja, na toj osnovi, medjunarodnog protektorata.

Nada da se sve jos dobro moze zavrsiti, je sto su se obje opcije pokazale kao promasene. Drzanje albanske vecine na Kosovu u pokornosti policijskim zaptom nema izgleda, kao ni strana vojna intervencija. Vjerujuci da je glavnim protagonistima ove drame ipak najvise stalo do spostvene vlasti koja u seriji velikih potresa moze postati upitnom, nije losa predpostavka da sada kada su je po tko zna koji put konsolidirali, pokazu minimum racionalnosti i odgovornosti.

Filip Svarm (AIM)