SVI SDS-ovi LJUDI

Portreti ambasadora iz Republike Srpske

Banjaluka, 25. mart 1998. (AIM)

Paradoksalnu cinjenicu da ce Bosnu i Hercegovinu iz Republike Srpske u svijetu zastupati bas diplomate po izboru SDS-a, stranke koja u srpskom entitetu nakon osmogodisnje vladavine polako ali sigurno gubi vlast, kao i nemijesanje Plavsiceve i Dodika u taj izbor, mnogi analiticari tumace kao njihovu kupovinu manevarskog prostora za sredjivanje unutrasnjih stvari. Ambasadore BiH je izabralo, uz "amin" visokog predstavnika Karlosa Vestendorpa, troclano Predsjednistvo, tako da ce poslijeratnu Bosnu u svijetu predstavljati ljudi po izboru stranaka, koje su dovele do rata: 13 kandidata SDA, 11 kandidata SDS-a I 9 kandidata HDZ-a.

Cak i povrsna inventura strucne spreme, diplomatskog iskustva i profila dosadasnjeg politickog djelovanja buducih ambasadora BiH iz RS govori da je glavni, a mozda i jedini kriterij pri njihovom izboru bio odanost SDS-u.

Doduse, buduci ambasador BiH u Tel Avivu Dragan Jovanovic je radikal. Njegovo imenovanje, tvrde upuceni, dio je cijene za koaliciju SDS-a i Srpske radikalne stranke (SRS). Jovanovic je Hercegovac, clan Glavnog odbora SRS, sebe dozivljava kao intelektualca: bio je poslanik u Narodnoj skupstini RS, ostace zapamcen po nastupima zacinjenim citatima iz epskih pjesama i Njegosa. Cuven je njegov nastup u predizbornoj emisiji SRT-a na Palama avgusta 1996. godine, kada je gost ove kuce bio i Haris Silajdzic. Da li slucajno ili ne, njih dvojica su sjedili jedan do drugog, a na samom pocetku emisije Jovanovic se "razgranicio" od Silajdzica postavljajuci na stolu ispred njih zastavu sa srpskim grbom. Svaku Silajdzicevu recenicu on je prekidao nekim epskim stihom. Sudeci po dosadasnjim Jovanovicevim dijalozima sa politickim protivnicima, moze se pretpostaviti da ce on nekog arapskog diplomatu u Izraelu, ili nekog Bosnjaka koji tamo zivi, u svom ambasadorskom kabinetu docekati Njegosevim stihovima: "Vidju vraga su sedam binjisah, su dva maca i su dvije krune... "

Kako li ce interese BiH u Sloveniji, Rusiji i Kini predstavljati Branko Petric, Nebojsa Ivastanin i Svetislav Mudrenovic ostaje da se vidi. Ono sto ih je preporucilo Momcilu Krajisniku za izbor za ambasadorska mjesta ne govori u prilog pozitivnih predvidjanja. Zajednicko za svu trojicu je to sto su iz Krajine. Petric ce ostati upamcen kao covjek koji je, zahvaljujuci vjernosti SDS-u, od predsjednika Osnovnog suda u Derventi avanzovao do mjesta ministra pravde u vladi Gojka Klickovica. Njegov sudijski rad u Derventi obiljezen je aferom nelegalne transformacije jedne drzavne benzinske pumpe u privatno vlasnistvo, od cega je - kazu upuceni - Petric imao "tala". Hipoteka, koju je stavio na Rafineriju nafte u Srpskom Brodu u korist nepoznate liberijske firme, takodje je bila preporuka za ministarsko, a sada i ambasadorsko mjesto. Za vrijeme ministarskog mandata u svim razgovorima na temu optuzenih za ratne zlocine zastupao je tezu da po zakonima RS oni ne mogu biti isporuceni i da im se, pa dakle i njegovom ratnom sefu Radovanu Karadzicu, ne moze suditi van zemlje.

Za Nebojsu Ivastanina, buduceg predstavnika BiH u Rusiji upuceni tvrde da je bio jedan od najpouzdanijih ljudi Radovana Karadzica u Krajini. Izvori u tom dijelu RS navode da je ovaj dugogodisnji clan Glavnog odbora SDS-a i predsjednik SO Gradiska do dana danasnjeg ostao postovalac Karadzicevog lika i djela. Pored partijskog iskustva i iskustva u vodjenja jedne opstine, Ivanstanin ima samo tromjesecni kurs koji je za buduce diplomate i radnike Ministarstva inostranih poslova BiH odrzan u Bijeljini, na kome su predavaci bili Momcilo Krajisnik, Aleksa Buha, Senatori RS i drugi povjerljivi ljudi Pala. Sa ruskim ne stoji bas najbolje.

Svetislav Mudrenovic odlazi u Kinu, zemlju cije izglede na ekonomski prosperitet i politicku i vojnu snagu niko ne dovodi u pitanje. Privredno iskustvo Mudrenovica, ratnog predsjednika regionalne Privredne Komore Krajine u Banjaluci, i partijska odanost, bile su mu dovoljne ulaznice za Peking. Sudeci prema onome kako je u vrijeme njegovog mandata u Privrednoj komori Krajine u tom dijelu RS ekonomija stagnirala, a kapital odlazio na Pale i u privatne ruke, BiH pa ni Krajina nece imati puno koristi od njegovih diplomatsko-privrednih akcija u Pekingu. Nije neka utjeha ni to sto ce Mudrenovic, kao i ostali ambasadori BiH, imati pomocnike iz reda ostala dva naroda. Prica se da ovaj novopeceni diplomata obnavlja zapostavljeno znanje engleskog i ubrzano uci kineski, te da se dao u proucavanje djela dr Mirjane Markovic, koja je, prema informacijama TV Beograda, medju Kinezima jedan od najomiljenijih srpskih naucnika.

Od ambasadora iz RS, Srecko Bogunovic (Kambera) i Novak Todorovic (Nju Delhi) potpuni su anonimusi. Jedino se zna da se do sada nisu bavili diplomatijom.

Za ambasadore, Miodraga Jankovica u Francuskoj i Dejana Lukica u Kairu, karakteristicno je da su u diplomatiju usli direktno iz novinarsko-knjizevnicke branse i da su oba jugoslovenski, a ne drzavljani BiH.

Miodrag Jankovic je rodjeni Beogradjanin i tipicni predstavnik srpske politicke, antikomunisticke inteligencije. Do odlaska u Francusku objavio je pet nezapazenih romana i postao clan Udruzenja knjizevnika Srbije. Ovaj mladoliki pedesetogodisnjak bio je gost beogradskih knjizevnih salona jos u vrijeme dok su ih posjecivali Ivo Andric i Milos Crnjanski, a srpski knjizevnicki kvazidisidenti, poput Dobrice Cosica, cekali na prijem u te salone. Jankovic je klasican primjer srpske politicke emigracije, sa kojom se cvrsto povezuje nakon izlaska iz Jugoslavije 70-ih godina u borbi protiv "medjunarodne antisrpske i komunisticke zavjere". Posebno je osjetljiv na masone, cije prste vidja svuda oko sebe, te na novi svjetski poredak i akspanziju islama. Veliki je poznavalac bontona, pa tako i dan danas svoju drugu suprugu, Francuskinju, nakon deset godina braka, oslovljava sa 'vi'. Jankovic preko srpske zapadnoevropske emigracije '92 dolazi u vezu sa tadasnjim rukovodstvom RS. Veza ne biva intezivna sve dok se Jankovic ne pocne javljati kao dopisnik "Srne" iz Pariza. U njegovim izvjestajima rijetko je bio propusten obracun sa novim svjetskim poretkom, Bosnjak je za njega bio 'poturica', a ratne vodje Srba bili su "srpski junaci i heroji", kasnije "i legendarne srpske vodje Karadzic i Mladic". Posebno mu je bilo drago da vladajucim probosnjackim francuskim intelektualcima, kakav je bio Anri Bernar Levi, suprotstavi Frederika Ditura, generala Pjera Galoa, Tijera Sesana, Vladimira Volkova i druge, koje je povremeno dovodio i u turisticke posjete Palama i Karadzicu. Te veze sa drugom ligom francuskih intelektualaca preporucuju ga i za diplomatskog predstavnika RS u Parizu, a jos prije Dejtona dobija licnu kartu i drzavljanstvo srpskog entiteta, sto mu je i jedina veza sa BiH. Jankovicevu diplomatsku karijeru, osim svakodnevnih zapadnofobicnih i antiislamskih izvjestaja za "Srnu", karakterise i akcija odvodjenja nekih od francuskih intelektualnih drugoligasa na jedan planinski vrh u Francuskoj gdje pobadaju zastavu RS.

Jos uvijek se ceka agreman Francuske za Jankovica, koji sam priznaje da njegovo imenovanje osporava i Plavsiceva, koja tvrdi da zna nesto o njemu sto moze osporiti davanje agremana. Odkako je izabran za ambasadora, Jankovic se ne bavi novinastvom. Kruzenje buducih ambasadora po BiH u januaru i februaru, po principu "upoznaj svoju zemlju da bi je vise volio", bila je jedinstvena prilika da Jankovic po prvi put u zivotu vidi neke bosanske i hercegovacke gradove, pa i Banjaluku.

Dejana Lukica, drzavljanina SR Jugoslavije i preddejtonske RS, za ambasadorsko mjesto u Kairu preporucilo je ne samo to sto je jedno vrijeme radio kao novinar u "Oslobodjenju" u Sarajevu i kao dopisnik "Tanjuga" u glavnom gradu Egipta, vec i to sto vazi za izrazito prosrpski orijentisanog novinara. Slovio je kao neka vrsta Karadzicevog dvorskog novinara, sto ga prilikom cistke u "Tanjugu" 1994. kosta radnog mjesta dopisnika te agencije iz UN u Njujorku. Tada prelazi u "Vecernje novosti" za koje izvjestava iz Londona. Uz Lukica se veze i fama o njegovim jakim vezama u svijetu, koje su ipak ogranicene na novinarsku bransu. Ali, ni u tom segmentu nije uspio da ostvari neke znacajnije veze sa mocnim novinarskim lobijem u Vasingtonu. Kljucna preporuka za ambasadora bila je vjerovatno Lukiceva knjiga "Radovan Karadzic - moja odbrana" u kojoj se obracunava sa kampanjom zapadnih medija da su na teritoriji pod srpskom kontrolom pocinjeni ratni zlocini i kroz upravni govor ratnog predsjednika RS negira da ih je igdje, a narocito u Srebrenici, uopste i bilo. Lukiceva knjiga o nepostojanju ratnih zlocina na teritoriji koju su u ratnoj BiH kontrolisali Srbi druga je po redu u korist Karadziceve odbrane. Prvu je, na platformi da su za zlocine pocinjene u Srebrenici krivi general Ratko Mladic i Slobodan Milosevic, napisao akademik i senator RS Kosta Cavoski.

Posljednja tri ambasadora iz RS - Todor Dutina, Ljubomir Zukovic i Dragan Bozanic - reprezentativni su primjeri iscasenih kriterija po kojima su izabrani da predstavljaju BiH. Zajednicko im je da su iz knjizevno-novinarskih krugova najpre otisli na politicke funkcije, a odatle u diplomatiju.

Dutina odlazi za sefa stalne misije BiH pri UN u Zenevi kao jedan od najistaknutijih ljudi Radovana Karadzica. Do avgusta

1. bio je direktor 'Srne' i pomocnik ministra inostranih poslova, a do izbora za ambasadora diplomatski predstavnik RS u Moskvi. Niko mu ne osporava inteletualne kvalitete, ali ljudske i moralne gotovo svi koji su ga upoznali. Nakon studija pocinje da objavljuje poeziju i ulazi u drustvo sarajevskih pjesnika - izmedju ostalih Marka Vesovica, Abdulaha Sidrana, Rajka Noga, Radovana Karadzica i Gojka Djoga. Iako ni rijeci francuskog nije znao, uspijeva mu da ode u Francusku za lektora srpskohrvatskog jezika, odakle se vraca opskrbljen kompletima skupih odijela i cipela, koje pokazuje svojim sarajevskim prijateljima, a oni ne mogu da prepoznaju onog Todora koji je bio vjecito u dugovima i u jednom te istom kaputu "djubretarcu". Nakon sto je potrosio ustedjevinu iz Francuske i ponovo se zaduzio kod prijatelja i rodbine, nije uspio da ode u Britaniju za lektora, ali je zato lektorisanje nastavio u Rusiji. Po povratku se ukljucuje u reformiste Ante Markovica, ali se zajedno sa poslanicima te stranke u skupstini tadasnje SR BiH priklanja SDS-u, sto ga aprila 1992. dovodi u Karadzicev stab na Palama, gdje osniva Srpsku novinsku agenciju (SRNA). Autor je "cuvene " informacije da je glumac Josip Pejakovic zlostavljao Srbe u sarajevskim zatvorima, zbog cega je ovaj protestovao u direktnom razgovoru sa Dutinom dok su radile veze. Za njegovog mandata u 'Srni' kod Karadzica, Krajisnika i Buhe ulazio je bez najave, a radnici te kuce pamte ga po diktatorskom ponasanju i izivljavanju nad potcinjenima. Pocetkom 1994. odlazi u Australiju da od srpskih emigrantskih udruzenja prikupi pomoc za 'Srnu' i vraca se sa nekih pedesetak hiljada maraka, a po informacijama koje su za njim stigle, iz te prekookeanske zemlje ponio je sumu od oko 200 hiljada dolara. Prilikom boravka u RS u proljece 1997. godine dosjeca se da mu predsjednik vise nije Radovan Karadzic i, nakon razgovora na Palama i u Banjaluci, razocarano zakljucuje da "niko osim Plavsiceve ne razmislja drzavotvorno, vec samo gledaju kako da se obogate". Todor Dutina vise ne pise poeziju. Tecno govori francuski i ruski.

Preostale dvije politicke karijere - Ljubomira Zukovica i Dragana Bozanica - takodje su vezane za sarajevski milje, iz kojeg prvi izlazi pocetkom '92, a drugi '93. Zukovic, koji je doktorsku disertaciju i profesorsko zvanje stekao pomnim izucavanjem epskog i narodnog stvaralastva, te slusanjem gusala, odlazi za ambasadora u Atinu nakon sto je u prve cetiri vlade RS obavljao funkciju ministra kulture, a u Kasagicevoj ministra bez portfelja. Ostace zapamcen kao ministar koji nije pokrenuo nijednu kulturnu manifestaciju, ali je svakoj bio pokrovitelj, i u medjuvremenu se intezivno trudio da putovanjima u Grcku unaprijedi "vjekovne kulturne veze srpskog i bratskog grckog naroda". Nedavno je, komentarisuci odlazak SDS-a sa vlasti, u intimnom razgovoru rekao da nije ni znao "sa kojim je govnima radio". Njegov sagovornik kasnije je prokomentarisao da je Zukovicev zakljucak dosao bas na vrijeme - nakon sto je dobio agreman za mjesto ambasadora, na koje ga je izabrao SDS, i nakon sto je, opet zahvaljujuci toj stranci, dobio kljuceve stana u novogradnji na Palama. Rijetki cinici medju inteletualcima na Palama pricaju da je Zukovic prvi stih Ilijade poceo da cita ovako:"Srdzbu mi pjevaj, boginjo, Ljubomira...". Bezrazloznu srdzbu, dodali bismo.

Bozanic je mozda najsvjetlija tacka srpske diplomatije u Bosni. Niko mu ne osporava novinarske kvalitete i poznavanje manira, jezika i bontona. Po izlasku iz Sarajeva, gdje je na RTV BiH bio urednik unutrasnje politike i voditelj dnevnika, postaje urednik u SRT na Palama, a u Kasagicevoj vladi neocekivano dobija mjesto ministra informisanja. Odatle, valjda zahvaljujuci tome sto je njegova licna smirenost i kultura ophodjenja protumacena kao servilnost i poslusnost, biva adoptiran u Savjet ministara BiH kao pomocnik ministra inostranih poslova. Upuceni tvrde da na izbor srpskih diplomata, osim svog imenovanja za ambasadora u Vasingtonu, nije imao nikakvog uticaja.

Momcilo Ostojic