"JEDINO SLOBA ZNA S NJIMA"

Dok se sa vrha drzavne piramide u inostranstvo emituju poruke o uspostavi medjuetnicke idile, u isto vrijeme u njenoj osnovici desava se dramaticna nacionalna polarizacija.

AIM Skopje, 25.03.1998

Jedan skopski casopis, za koji se ne bi moglo ni pomisliti kako je naklonjen zvanicnim vlastima, u naslovu svog poslednjeg napisa o mogucim reperkusijama kosovske krize sugerise kako u citavoj prici nije u pitanju Kosovo nego upravo Makedonija. Indikativno je sto se slicna teza varira u ogromnom broju naslova i to u novinama najrazlicitijih ideoloskih polazista. Redakcijske opreme sa "upitnicima", "usklicnicima" i sa interpunkcijskim kombinacijama, doduse, sugerisu razlicite stupnjeve ugrozenosti makedonske drzave, ali istovremeno svjedoce o usaglasenosti onoga dijela makedonske javnosti koji svoja privatna i zvanicna razmisljanja definiraju i iskazuju na oficijelnom drzavnom jeziku, a u vezi sa eventualnim "prelijevanjem Kosova" sa ovu stranu granice. U ovakvoj interpetaciji stanja, onaj drugi dio Makedonije, koji privatno (i sa ambicijom da to jednoga dana bude i zvanicno) rabi albanski jezik, najcesce se dozivljava kao neko ko svojim svakodnevnim potezima samo svjedoci o utemeljenosti prvotne teze.

Iole upuceniji posmatrac lako ce prepoznati kako se kosovska opasnost nad Makedoniju, ukoliko se to uopste moze tako definisati, nadvija iz dviju razlicitih razina. Postoji, dakle, objektivni strah kako ce tamosnje protivrjecnosti eskalirati do oruzanih sukoba sirih razmjera i da ce se ratno stanje prosiriti na region, gdje bi opet, s obzirom na geopoliticki polozaj, Makedonija bila prva na udaru. Mada se poneki od djelatnika casne im profesije pretjerano junace u vezi sa mogucim udjelom Makedonije u tom kontekstu, zvanicne su vlasti svjesne cinjenica i pokusavaju, a u tome ce najvjerovatnije i uspjeti, da vodu okrenu na vlastiti mlin. Zvanicno je Skopje prihvatilo sve poteze medjunarodne zajednice za pacifikaciju Kosova, priznajuci pri tome vodecu (i rukovodecu) ulogu svog prvog "saveznika" SAD. Za uzvrat dobile su garancije kako ova drzava nece biti ostavljena u "bezbjednosnom vakuumu", sto na prakticni diplomatski jezik prevedeno znaci da joj, ako nista, nece biti uskracena dosadasnja preventivna oruzana misija Ujedinjenih naroda. Neki ce ovdasnji opozicioni krugovi, podsjecajuci da je Makedonija i poslednje produzenje mandata mirovnih snaga ishodila poslije krize koja je nastala proslogodisnjim padom Berisinog rezima u Tirani, upozoriti kako se aktuelna vlast koristi tudjim nevoljama za vlastiti probitak na unutrasnjem planu. Navodno, ostanak UN-mirovnjaka i eventualno dovodjenje americkih ili multinacionalnih trupa iz sastava Natoa, aktuelna vlast ce zloupotrebiti kao propagandni adut na jesenjim parlamentarnim izborima. Ali, to samo potvrdjuje kako je svaka politika, jednako ona unutrasnja i ona spoljna, u svojoj sustini kadrovska politika.

Druga razina opasnosti od eskalacije kosovskog problema, a zbog koje "makedonski" dio makedonskih medija i preferira pomenute naslove, dolazi neposredno iz utrobe ove drzave. Nemiri i nasilje sa one strane sjeverne granice samo su donijeli nove nepoznate u makedonsku medjuetnicku kvadraturu kruga. Ovdasnji albanski etnos (priblizno jedna cetvrtina ukupne populacije po poslednjem popisu) cija je kolektivna politicka ambicija da izbrise atribut "manjinski" ispred svojih ustavnih prava, pokazuje najveci moguci stupanj razumijevanja prema svim zahtjevima kosovskih sunarodnika, racunajuci i ona najradikalnija. Sudeci prema nekim istupima, u borbi za ostvarenje tih ciljeva, ukoliko ustreba ne bi izostala ni osobna participacija makedonskih drzavljana albanske nacionalnosti. Zvanicno Skopje, ali i cjelokupan "makedonski blok", od ovoga se odlucno distancira, unaprijed razmisljajuci kako bi se nivo do koga ce kosovski Albanci ostvariti svoje ambicije u buducim, inace od oficijelnih vlasti iskreno zeljenim, pregovorima, mogao kasnije odraziti na stupanj do koga bi mogli ici zahtijevi ovdasnjih Albanaca. Mada to niko nije izrekao, utisak je kako bi prosjecni Makedonac, racunajuci i njegove politicke reprezentente, bio naklonjeniji oblicima autonomije garantovane u bivsejugoslovenskom Ustavu iz '74. nego li nekim visim modalitetima samostalnosti. Posebno ne onoj potpunoj, izvan granica SRJ .

Makedonski zvanicnici su i do sada izjavljivali kako se kosovski problem mora rijesiti u okviru postojecih granica, medjutim, ovdje se neki krugovi sa posebnim entuzijazmom zalazu za takvo rjesenje poslije intrigantne teze zamjenika americkog drzavnog sekretara Strouba Talbota izrecene u Skopju, kako opstojnost jedne drzave zavisi od toga koliko je svi njeni gradjani osjecaju kao svoju. Ova ocigledna relativizacija nekih dosadasnjih principa medjunarodne zajednice u cije je ocuvanje, uzgred, potroseno nekoliko milijardi dolara, apsolutno je ignorirana od ovdasnjih medija. Ali, po svemu sudeci, nije ostala neprimijecena. Makedonija, na zalost, ne moze sakriti cinjenicu kako se dobar dio ovdasnjih Albanaca u vlastitoj drzavi ne osjeca kao kod kuce i kako se uopste ne trudi da svoje frustracije prikrije. Postoji, naime, ocigledni nesklad izmedju svakodnevnih pokusaja makedonskih partija koje su na vlasti i njihovih koalicionih partnera iz pragmatskog krila albanskog politickog bloka da sacuvaju barem minimum tolerancije i ostanu na nivou konstruktivnog politickog dijaloga, sa jedne strane, i razocaravajuceg udaljavanja dvaju etnosa u nivou svakodnevnog zivota, sa druge. Zato je i moguce da vrh drustvene piramide u inostranstvo emituje poruke o definitivnoj uspostavi medjuetnicke idile i to upravo u vrijeme kad se u njenoj osnovici desava dramaticna nacionalna polarizacija.

Ovdasnji Albanci na svojim mitinzima podrske Kosovu, u Tetovu, Skopju i Debru, pokazali su da ih ni malo ne zanima sta o svemu misli zvanicna vlast, a prema nekim misljenjima i mnogo vise od toga. Za uzvrat, od svojih makedonskih sugradjana dozivjeli su apsolutnu ignoranciju u nivou solidarnosti prema teroriziranom kosovskom zivlju, ali i bezbroj, manje ili vise eksplicitnih, optuzbi u vezi sa lojalnosti prema sopstvenoj zemlji. Htio to neko priznati ili ne, izmedju paralenih svjetova u kojima zive dva najveca ovdasnja etnosa iskopan je jos dublji sanac, a oni posmatraci koji su skloni krajnostima, pa kolektivnu emociju izmedju Makedonaca i Albanaca imenuju pojmom mrznja, dobili su dodatnu argumentaciju. Tesko je zakljuciti koliko je tome doprinijelo emitovanje albanske drzavne himne u sred Skopja, na primjer, ali se ima utisak kako je u ocima obicnog ovdasnjeg covjeka iz reda vecinskog naroda naglo porastao ugled sjevernih susjeda. Oni koji su oduvijek tvrdili kako "jedino Sloba zna s njima" , znacajno su prosirili broj istomisljenika. Ovo nuzno ne znaci kako postoji realna opasnost od instutucionalnog vezivanja Skopja i Beograda na nekoj "slavjanskoj" ili pravoslavnoj osnovi, znaci od neke medjudrzavne antialbanske koalicije. Sam makedonski predsjednik Kiro Gligorov je nedavno ostro kritikovao nametanje takvih teza. Ne bi se, medjutim, smjela prenebregavati ni opasnost od vaninstitucionalnih polarizacija po vjerskoj osnovi koja bi nesretni Balkan sa kraja vratila na pocetak vijeka u koji je i zakoracio kao prostor na kome su se nepomirljivo sukobile dvije civilizacije, dva svijeta i dva oprecna politicka nacela.

AIM Skopje

BUDO VUKOBRAT