SINDIKATI I POLITIKA

AIM, ZAGREB, 24.3.1998. U Hrvatskoj se vazni politicki dogadjaji smjenjuju takvom brzinom, maltene iz sata u sat, da se, primjerice, malo tko vise sjeca sindikalnog prosvjeda odrzanog u Zagrebu 20. veljace. Te poprilicno neartikulirane demonstracije, sto su okupile brojne nezadovoljnih gradjana, ali bile onemogucene i sa cak 10000 policajaca i specijalaca, koji sindikalcima nisu dopustili da se probiju do Trga bana Jelacica zadesila je upravo ta sudbina. Naime, ovaj prosvjed sto su ga organizirale tri sindikalne sredisnjice uz podrsku 12 politickih stranaka, ili bolje reci strancica, spominje se tek po brutalnosti policije i po krsenju demokratskih prava na okupljanje na glavnom zagrebackom trgu, te kao upozorenje na sto je sve aktualna vlast spremna bude li joj pozicija ugrozena.

No, taj 20. veljace, dan uoci odrzavanja Cetvrtog sabora HDZ-a, pa je stoga cudno sto se kao jedan od organizatora pojavio i predsjednik Hrvatske udruge sindikata Niko Gunjina delegata tog istog Sabora, imao je mnogo dublje posljedice nego se to cini. Na, uvjetno receno, politickoj ravni doslo je do raskidanja koalicije HDZ-a i Budisine Hrvatsko socijalno liberalne stranke u Skupstini grada Zagreba, sto je HDZ svelo na mrsavu vecinu od 26 vijecnika (od 50) i ostavkama dozupanice Dorice Nikolic i drugih socijal-liberala na sve funkcije u gradu. Budisa je tako pokusao ponistiti ono sto je njegova stranka ucinila u Zagrebu, ne bi li se javnosti ponovo pokusao nametnuti kao prava opozicija, jer ne moze prihvatiti odluku o zabrani okupljanja staroj sest godina.

Problematicno je koliko je u tome i uspio, jer istog dana iz Zadra je stigla vijest da je koalicija izmedju HDZ-a i HSLS-a cvrsca nego li ikada. Sve to skupa mirise na pokusaj spasavanja glave, pokusaj povratka takozvanom centru, ali iako sada HDZ visi o jednom zastupniku Hrvatske stranke prava tesko je ocekivati neke vece potrese u gradu i otvaranje nove zagrebacke krize, koja bi zahtijevala i nove lokalne izbore u gradu. Budisino drzanje, a posebice pozivanje na autonomno djelovanje zupanijskih i drugih organizacija, tek je alibi za kvazidemokraticnost i nece pripomoci HSLS-u da ga se i dalje ne dozivljava kao saveznika HDZ-a i stranku koje je izgubila svoj kredibilitet.

No, iako ovaj najnoviji potez Budise i Dorice Nikolic ne treba potcjenjivati, ipak je mnogo vaznije ono sto se zbilo na, opet, uvjetno receno, sindikalnoj sceni, jer tesko je i zapravo nemoguce dijeliti sindikate od politike cak i u razvijenim demokracijama, a kamo li u Hrvatskoj. U Hrvatskoj vec mjesecima traje javni rat izmedju sest takozvanih sindikalnih sredisnjica, koje se bore za naklonost cak 730 sindikata, pri cemu ona najjaca Savez samostalnih sindikata, kao i Matica sindikata javnih djelatnika, nije zeljela zajedno sa prodrzavnim sindikatima, to jest onima koji su razbili sindikalno jedinstvo i smijenili predsjednika SSSH Davora Jurica sa mjesta predsjedavajuceg u Gospodarskom vijecu. Rijec je o tripartitnom savjetodavnom tijelu (sindikat, poslodavci i vlada) koje bi trebalo biti mjesto pregovora. Istodobno, neke sredisnjice, pri cemu je prednjacila Hrvatska udruga sindikata, nakon sto je po prvi put bilo stvoreno jedinstvo oko tri zahtjeva (porez na dodanu vrijednost, place i mirovine) pokusale su pod zajednicko ugurati i eklatantne politicke zahtjeve, kao primjerice problem Prevlake, Podunavlja i tome slicno.

Sindikati koji su Jurica optuzivali za njegove veze sa Socijaldemokratskom partijom Hrvatske, o cemu istina postoji dogovor, ali SSSH se uvijek cuvao da svoje akcije ne provodi zajedno sa svojim politickim partnerom, pa tako i u sijecnju kada je organizirana akcija "Skidanje maski", ponijeli su se upravo suprotno. Iako i danas ostaje tajnovito sto na celu prosvjeda protiv HDZ-a radi clan HDZ-a? Zapravo pravo je pitanje: kako to da su se na celo prosvjeda stavili Sindikati koji do sada i nisu bas pokazivali neku revolucionarnost?

No, ako se i ranije znalo da je sindikalna scena podijeljena na najmanje dva bloka sada ta cinjenica postaje cvrscom, a i izravni povod su joj takozvani socijalni izbori za Gospodarsko vijece. I dok se sredisnjice koje su organizirale protest 20. veljace zalazu za izbore maltene slicne onima za parlament, ne pristajuci cak ni na ponudu da se oni odrze na radnim mjestima, to jest tamo gdje im je i mjesto, dva druga velika Sindikata(SSSH i Matica nezavisnih sindikata javnih djelatnika), kojima su se pridruzili Sindikat graficara, Sindikat novinara i Sindikat PTT-a, smatraju da izvori uopce nisu potrebni jer osnovni kriterij za odredjivanje broja glasova u GSV-u trebao bi biti broj onih koji placaju clanarinu, rasprostranjenost sindikata i broj sklopljenih kolektivnih ugovora. Ovaj novi Demokratski sindikalni blok smatra nerazumnim i nelogicnim da i pored toga sto cetiri sredisnjice imaju navodno 370 tisuca clanova, a oni oko 430000 imaju manje glasova.

Sve to skupa cini se uzasno kompliciranim, a kako i ne bi s obzirom na broj sindikata. No, u biti kvaka je jako jednostavna. Nije sindikatima primarno da dobiju sto vise mjesta u tripartitnim tijelima, jer Juric je, primjerice, zaprijetio izlaskom iz Gopodarsko-socijalnog vijeca, jer ono je i tako ikebana hrvatske demokracije, vec se radi o mnogo znacajnijem pitanju - podijeli imovine. Naime, vec je davno istekao rok do kada su se sindikati trebali dogovoriti o podjeli velikih bogatstva, pa je drzava svu njihovu imovinu stavila pod svoju kapu i zaprijetila da ce to obaviti ne bude li skorog dogovora.

Upravo zato neke sredisnjice, kao naprimjer ona Gunjinina, za koju bi se moglo reci da je brojcano slabija i od nekih malih sindikata, inzistiraju na opcim izborima, a one koje znaju svoju snagu smatraju da im izbori nisu ni potrebni, ili da bi ih trebalo odrzati unutar poduzeca, to jest na radnim mjestima. Ali ako i jeste sustina sukoba u tome sto bi svatko htio sto veci dio sindikalnog kolaca, ne treba zanemariti i cinjenicu da su se sindikati definitivno podijelili, a da pritom primat imaju oni takozvani lijevi.

GOJKO MARINKOVIC