FRANCUSKI LOBI U MADjARSKOM SMECU

Ekoloska bomba na madjarsko-hrvatskoj granici

AIM, ZAGREB, 23.3.1998. Tvornica u Hidasu, mjestu dvadesetak kilometara udaljenom od Pecuha, koja je pripadala velikom budimpeStanskom kemijskom kombinatu "Budapesti Vegymuvek Rt", a navodno je proizvodila sinteticku smolu, danas je zatvorena. U tu zagonetnu tvornicu u razmaku od punih 19 godina - izmedju 1968. i 1987. iz budimpestanske je centrale, upakiran u dvjestolitarske celicne bacve, stizao otpad deklariran kao "manje opasni materijal poliklor benzol". No, 1979. bacve su se iz Kemijskog kombinata "Budapesti Vegymuvek Rt" pocele dovoziti i u mjestasce Gare, selo petnaestak kilometara udaljeno od madjarsko-hrvatske granice, koju u blizini Garea cini rijeka Drava. Za tri godine ondje je dopremljeno 63.307 bacvi, ili ukupno 1.700 vagona industrijskog otpada koji je ondje tavorio, dijelom zatrpan tankim slojem zemlje, a dijelom prostrt pod vedrim nebom.

No kad se, za vrucih ljetnih dana iz ogromnog odlagalista ogradjenog bodljikavom zicom, na cijim je vratima stajao cuvar i upozoravajuci natpis da je rijec o deponiji toksicnog otpada, poceo siriti nesnosljiv smrad, a stanovnici okolnih mjesta sve se cesce zaliti na tegobe vezane uz disne puteve, postalo je jasno da s odlagalistem nesto nije u redu. Aktivisti madjarske "Zelene alternative" iz Budimpeste posjetili su odlagaliste i imali su sto vidjeti: trecina bacvi, oko 20 tisuca komada, poput vrha ledenog brijega, nalazila se na povrsini, dok ih je vise od 40 000 bilo pokriveno tankim slojem zemlje. Bacve pod otvorenim nebom bile su u vrlo jadnom stanju - najveci broj ozbiljno je zahvatila korozija, tako da su se kroz pukotine nazirale druge, nesto manje bacve, s toksicnim sadrzajem. No, ni vecina tih manjih bacvi nije bila u nista boljem stanju, pa je otrov polagano curio u okolis.

Stanje bacvi pod zemljom bilo je jos gore i djelovalo je krajnje apokalipticno. Veliki se broj bacvi - smjestenih pod zemljom - posve raspao i u njima vise nije bilo toksicnog sadrzaja. Iscurio je u okolis! Aktiviste "Zelene alternative" posebno je zbunila cinjenica sto su na odlagalistu pronasli i vise bacava s americkim i japanskim oznakama. Kad su se obratili upravi tvornice "Budapesti Vegymuvek Rt" zatrazivsi objasnjenje o cemu se zapravo radi, ondje su se jednostavno oglusili. No, kad su slijedeci put obisli odlagaliste, tih bacvi vise nije bilo. Cijeli slucaj dospio je i na stranice madjarskog tiska pa je tvornica "Budapesti Vegymuvek Rt", koja je uskadistila toksicni otpad bila prisiljena priznati da je rijec o tetraklorbenzolu, spoju u obliku bijelih pahuljica, s relativno niskim talistem. Topiv je u benzolu, srednjetopiv u acetonu, a netopiv u vodi i alkoholu. Koristi se kao herbicid i insekticid, te kao izolacija protiv vlage. Spoj je relativno stabilan, ali pri temperaturi od 60 stupnjeva ili dugotrajnom izlaganju svjetlu, raspada se na ugljicne okside i klorovodik. Pri izgaranju pretvara se u ugljicni monoksid, dioksin i klorovodik. Ako bi se ti plinovi ispustili u okolis, izazvali bi kisele kise i smanjenje kalcija u tlu, kao i unistenje biljaka zbog ugljicnog monoksida.

Inhalacija tetraklor benzola uzrokuje iritaciju sluzokoze, a unosenje malih kolicina u organizam izaziva raspadanje bubrega i jetre. Dio tiska, kako to u slicnim prilikama vec biva, pokusao je umanjiti opasnost koja dolazi iz Garea, no zahvaljujuci "zelenima" do javnosti je dospio i izvjestaj nezavisnog strucnjaka Tibora Kissa, koji je proucavao moguce ekoloske posljedice ogromnog odlagalista visokotoksicnog materijala u mjestu Gare. On medjutim navodi podatke koji cijelu pricu o tom slucaju cine mnogo dramaticnijom. Naime, Kiss ne iskljucuje mogucnost da se umjesto tetraklorbenzola u 63.307 bacava, nalazi daleko opasniji materijal, nastao proizvodnjom otrova Orange B, kojeg su Amerikanci koristili u vrijeme vijetnamskog rata. Oprezni Kiss nakon izvjestaja sastavljenog 1992., nije se vise u vezi slucaja Gare oglasavao u javnosti, a tada je naveo kako se ranije odlagaliste otpadnog materijala budimpestanske tvornice nalazilo u Crnom moru (nije rekao u cijem dijelu tog mora, ali kako se vjerojatno trazio najkraci put transporta, nije tesko pretpostaviti da se radilo o Rumunjskoj ili Bugarskoj). Kad su tamosnje vlasti zabranili daljnje odlaganje, otpad se, putem tvornice u Hidasu, poceo odlagati u Gareu.

Kemijski kombinat "Budapesti Vegymuvek Rt" prvotno je deklarirao da se u bacvama nalazi "manje opasni materijal poliklor benzol". No, primjecuje Kiss, ni za jedno ni za drugo potvrde nema. "Cinjenica je", stoji dalje u izvjestaju, "da je u to vrijeme 'Budapesti Vegymuvek Rt' u kooperaciji s firmom 'Chemia Linz' iz Austrije proizvodila herbicide, koje su pod imenom Orange B, SAD upotrebljavale u Vijetnamu. Prilikom proizvodnje tog snaznog otrova stvara se dioksin (TCDD), koji uzrokuje strahovita trovanja. Ne tvrdim da se u bacvama kod Garea nalazi dioksin, ali ni suprotno nitko nije ustanovio", stoji u izvjestaju Tibora Kissa. Koliko je Kiss bio u pravu postat ce jasnije tek sest godina kasnije kada ce na zahtjev hrvatske Drzavne uprave za zastitu prirode i okolisa madjarsko Ministarstvo okolisa priznati da se u kontaminiranom tlu ispod odlagalista, koje je vec zahvatilo dubinu od pedesetak metara, nalazi i dioksin. No, tome cemo se vratiti nesto kasnije.

Pritisnuta neugodnom spoznajom do koje se doslo u svibnju 1992., kada je ekipa strucnjaka ponovno obisla deponiju i ustanovila kako je krajnje stanje alarmantno, madjarska je vlada nesto hitno morala uciniti. Vec oko 150.000 tona okolnog zemljista u tolikoj je mjeri bilo zagadjeno, da je to zahtijevalo i dekontaminaciju tla. Raslo je i nezadovoljstvo javnosti pa je madjarsko Ministarstvo za okolis naredilo kombinatu "Budapesti Vegymuvek Rt" da do 31. prosinca 2000. godine rijesi problem odlagalista u trokutu Szalanta, Bosta, Gare. Tvrtka "Budapesti Vegymuvek Rt" natjecajem raspisanim 23. ozujka 1993. zatrazila je najpovoljniju ponudu za izgradnju tvornice koja bi spaljivala nagomilani toksicni otpad. Iako je jedna tvornica kraj Budimpeste, uz relativno malu investiciju, bila voljna spaliti otpad odlozen kraj Garea, zbog necijih je interesa odluceno da izgradnja tvornice za spaljivanje toksicnog otpada bude povjerena francuskoj firmi "EMC Services". Od tada pocinju dramaticna zbivanja koja ce kulminirati i demonstracijama mjestana okolnih sela, koji su u znak prosvjeda jedno vrijeme zaustavili i promet na medjunarodnoj cesti Donji Miholjac - Pecuh.

Francuska tvrtka "EMC Services" i madjarska "Budapesti Vegymuvek Rt", osnovali su zajednicko, mjesovito poduzece "Hungaropec Rt", u kojem Francuzi imaju 74 posto, a Madjari 26 posto vlasnistva. Izgradnja tvornice stajala bi oko 5,6 milijardi forinti (priblizno 56 milijuna DEM) i to bi bila najveca investicija ikad ulozena u tom dijelu Madjarske. Bilo je planirano da za 20 godina rada tvornica spali 420 tisuca tona (42 tisuce vagona!) toksicnog otpada. Taj podatak izazvao je veliko uznemirenje mjestana, Szalante, Harkanja, Siklosa, Szave, Villanya i drugih okolnih mjesta jer se u njihovu susjedstvu nalazi "samo" 17 tisuca tona toksicnog otpada. Tvornica bi, dakle, postojeci otpad spalila za nesto vise od 15 mjeseci, a ostalih bi 19 godina u Gare stizao otpad iz raznih evropskih drzava. Na taj nacin, zbog vlastitog otpada koji bi se spalio za manje od godinu i pol, Gare postalo europsko srediste za spaljivanje visokotoksicnog otpada!

Organizacija madjarskih "zelenih" sa sjedistem u Budimpesti, koja je medju prvima upozorila kakvu bi ekolosku katastrofu izazvala takva tvornica, iznijela je tvrdnju da bi u krugu od 50 do 80 kilometara od takvog postrojenja nastale nesagledive posljedice za poljoprivredu. Kako je u tom krugu i znacajan dio hrvatskog pogranicnog teritorija, koji ukljucuje velike poljoprivredne povrsine od Donjeg Miholjca, Valpova, Belisca, Belog Manastira, gotovo sve do Osijeka, tvornica za spaljivanje toksicnog otpada u Gareu, ozbiljna je ekoloska prijetnja i za Hrvatsku. I ne samo to - buduci da je Gare samo 15-ak kilometara udaljen od Drave, toksicni bi otpad podzemnim vodama dospio i u Dravu i ozbiljno zaprijetio i podrucjima uz cijeli nizvodni tok. I dok su se Madjari, zabrinuti za svoj turizam u obliznjem Harkanju (nakon Budimpeste i Balatona, treca najznacajnija madjarska turisticka meka) i vinorodno podrucje na obroncima brda Villany, u Hrvatskoj je vladala posvemasnja sutnja. Jedino je splitski "Feral Tribune" u jesen 1996., donio dva opsirna clanka o ekoloskoj bombi nadomak hrvatske granice, no nadlezni drzavni organi nisu poduzeli nista da bi zastitili interes i zdravlje svog stanovnistva uz granicu, u neposrednoj blizini opasnog odlagalista.

Kad su se u Madjarskoj poceli javljati prvi otpori zamisli o izgradnji francuske tvornice, netko tko je vrlo zainteresiran da cijeli projekt uspije, podijelio je za Bozic 1993. svim domacinstvima u Gareu po 30. 000 forinti (oko 300 DEM), pa su mjestani dali suglasnost da nadomak njihovog mjesta pocne izgradnja tvornice. I ne samo to: francuska tvrtka "EMC Services" za iskamcenu je privolu obecala i popravak cesta, uvodjenje telefona i vodovoda, te mogucnost koristenja tople vode koja ce nastati u tvornici. Za siromasne stanovnike Garea te su ponude bile vrlo primamljive, a kako je uglavnom rijec o neobrazovanim i siromasnim ljudima, oni su u spalionici vidjeli samo prednost. "EMC Services" novac je htio podijeliti i mjestanima u Szalante kao i stanovnicima drugih okolnih mjesta, no ovi su to odbili primiti. Mjestani Szalante, sela s oko 1.400 stanovnika, od kojih je oko 70 posto Hrvata, predvode u otporu izgradnji tvornice. Podrzavaju ih i mjestani oklonih sela, jer je to izrazito poljoprivredni kraj, a obronci Villanya spadaju medju najpoznatija vinogradarska podrucja u Madjarskoj. Prije izgradnje spalionice bilo je potrebno traziti atest zadovljava li ona ekoloske standarde. "Hungaropec Rt" takvu je dozvolu zatrazio i dobio od odgovarajuceg drzavnog organa, ali je Nadzornistvo za zastitu okolisa juzno podunavskog podrucja, koje obuhvaca vise madjarskih zupanija, odbilo izdati suglasnost. No, "Hungaropec Rt" ulozio je zalbu, pa se cijela stvar rasplice na sudu u Budimpesti. A kako su u pitanju ocito krupni interesi, u Szalanti i okolnim mjestima strahuju da bi se cijeli slucaj mogao po njih nepovoljno rasplesti.

No, stvar se napokon zatalasala i s hrvatske strane granice. Clanovi Drustva za zastitu prirode Slavonije i Baranje ponovno su potaknuli pitanje odlagalista u Gareu, pa su potkraj prosle godine organizirali posjet odlagalistu i sa sobom poveli predstavnike medija. Nakon duge sutnje problem je ponovno dospio do hrvatske javnosti. Cak su i drzavotvorni mediji objavili uznemirujuce podatke o stanju odlagalista i opasnostima koje prijete Hrvatskoj. No, cini se da je cijelu stvar netko ponovno pokusao zaustaviti, jer ubrzo nakon sto su se prvi izvjestaji o Gareu pojavili u medijima, jedan aktivist Drustva za zastitu prirode Slavonije i Baranje pozvan je u osjecku Policijsku postaju na duzi informativni razgovor. Nedugo nakon toga spomenuto je ekolosko drustvo, u strahu od novih mogucih susreta s policijom, u osjeckom Glasu Slavonije obznanilo kako obustavlja svoju istrago o "slucaju Gare", buduci da su se u nju ukljucili hrvatski drzavni organi. Glasine koje su se ranije pojavljivale i u kojima se tvrdilo da iza hrvatske sutnje zapravo stoje interesi francuskog lobija, potvrdio je i mr. Ilija Rkman, utemeljitelj Hrvatskog geopolitickog drustva, osoba izuzetno upucena u tajne puteve trgovinom opasnim otpadom.

Sredinom veljace madjarsko Ministarstvo okolisa posjetilo je Drzavnu upravu za zastitu prirode i okolisa u Zagrebu i tom prigodim - na trazenje Hrvatske - donijelo kratak izvjestaj o stanju odlagalista opasnog otpada u mjestu Gare. Taj nevelik papir, opsega tri i pol novinske kartice, koji nije objavljen cak ni u glasilu "Okolis", listu Drzavne uprava za zastitu prirode, potvrdjuje ne samo sve ono do cega su u svojoj istrazi dosli "zeleni", novinari i nezavisni strucnjaci, vec jasno potvrdjuje da su razmjeri kontaminacije vec nadmasili ranije izrazito crne prognoze. U izvjestaju naime stoji da je zagadjenost tla, zraka i povrsinskih voda vec primjecena i na 1.000 metara daleko od odlagalista. No, isto se tako kaze da na udalejnosti od 450 metara od odlagalista tece potok Bosta, koji se ulijeva u Dravu, nekoliko kilometara nizvodno od Donjeg Miholjca. U izvjestaju doduse stoji da okolnim naseljima za sada ne prijeti nikakva opasnost, jer bi zagadjenje do njih doslo tek za 25 do 30 godina, ukoliko se do tada nista ne bi poduzelo. Ipak, cinjenica da je potok Bosta vec godinama u krugu za koji i Madjari priznaju da je kontaminirano, nedvojbeno svjedoci kako opasni materijal vec odavno pliva Dravom i zagadjuje njen cijeli nizvodni tok.

Ono pak sto je iznimno opasno, a sto se takodjer priznaje u spomenutom materijalu je cinjenica da se u kontaminiranom tlu nalazi i dioksin. U "10 razloga zbog kojih se ne bi smjelo dopustiti izgradnju tvornice za spaljivanje otpada", koje je potpisala skupina od 360 lijecnika okupljena oko Gradjanske inicijative iz Ludwisburga u Njemackoj, na prvom mjestu stoji kako izgaranjem toksicnih kemikalija nastaju novi spojevi ciji sastav nije dovoljno poznat. Medju poznatima najopasniji su dioksin i furin. Hrana u kojoj je prisutan dioksin povecava godisnju stopu oboljenja od raka za 25 do 30 posto. A dioksin je, priznaju to i Madjari, vec dobrano kontaminirao tlo i to, kako se tvrdi, i na dubini od 50 metara!

Mada su dobili sve "crno na bijelo", u Drzavnoj upravi za zastitu prirode i okolisa u Zagrebu i dalje ne smatraju kako treba pritisnuti sva zvona na uzbunu. Cak su novinarima izjavili da ne bi bilo odvise diplomatski traziti od madjarske strane uvid u stvarno stanje na odlagalistu i razmjere ekoloske katasrofe koja ondje nedvojbeno postoji. Ne zabrinjava ih ni recenica iz izvjestaja da je "legalni prosvjed lokalnog stanovnistva" zakocio izgradnju spalionice, mada je tesko vjerovati da se ona na planiranom mjestu doista nece i graditi. Jer, u medjuvremenu, francusko-madjarska tvrtka "Hungaropec Rt", u koju su Madjari ulozili 26, a Francuzi 74 posto kapitala, nastavlja s agitacijom za izgradnju tvornice. Nacelnik GarÚe, Janos Lovascher, zalaze se za izgradnju tvornice koja ce spaljivati otpadni toksicni materijal. On vjeruje kako ce to biti dobra prilika da mjestani tog sela dobiju posao u izgradnji tvornice, kao i tokom njene eksploatacije. "Hungaropec Rt" vec je i kupila 40 hektara zemljista u vlasnistvu dvojice mjestana Garea. Zemlju koju su oni, kad se raspala zadruga, kupili za milijun, sad su prodali za 40 milijuna forinti (oko 400.000 DEM) i - za sebe - napravili dobar posao.

No, cini se da posao dvojice mjestana nije ni spomena vrijedan u odnosu na onaj koji bi mogla napraviti francuska tvrtka, ukoliko uspije izgraditi spalionicu u kojoj ce - kad u dim ode sadasnji otpad u Gareu - jos devetnaeset godina spaljivati tisuce i tisuce tona tko zna kakvog sve europskog smeca. Iz tih razloga mozda je i u Hrvatskoj netko dao nalog za sveopcu sutnju. Poznato je naime kako je sutnja zlato. Narocito bi to mogla biti za neke.

DRAGO HEDL