SEDMA SILA I TRINAESTO PRASE

Novinari u politici

Banjaluka, 23. mart 1998. (AIM)

Politicari su, kad su mediji u pitanju, potpuno nevini: novinare postuju (i placaju) samo onoliko koliko ih se plase

Cinjenicu da se medju politicarima u RS novinari mogu prebrojati na prste jedne ruke zlobnici bi vjerovatno propratili komentarom o prilicnoj nesreci za novinarstvo, ali srazmjerno velikom dobitku za srpsku politiku. Istina, nisu u pravu ni dobronamjernici koji bi iz svega izvukli zakljucak o nekakvoj distanci srpskih novinara od zavodljivih cari politike. Toga nikad nije ni bilo. Tek, prica o novinarima u politici prica je od tri slova: Dragan Bozanic, zamjenik je sefa diplomatije u Savjetu ministara BiH, Rajko Vasic je ministar informisanja u Vladi RS, dok se Dejan Lukic sprema na obecano mjesto ambasadora BiH u Kairu. I to je uglvanom sve.

BOZANIC, VASIC, LUKIC: Cak ni prica o ulasku ove trojke u politiku ne otkriva previse. Bozanic je prije par godina usao u vladu Rajka Kasagica, gdje je bio ministar informisanja od koga je u toj oblasti postojalo barem troje politicki snaznijih ljudi. Bozanicev prelazak u diplomatiju jedna je od najnetipicnijih prica na Palama: iako dovoljno lojalan, bio je suvise odmjeren i vaspitan, na prijemima viljusku nije drzao prokleto nisko, govorio je jezike, tako da je pravo cudo otkuda on na prvom mjestu u selekciji Krajisnikovih diplomata. Ni Vasicev angazman ne otkriva previse: Milorad Dodik preuzeo je model Mladena Ivanica, prema kojem je mjesto ministra informisanja formacijski trebalo da pripadne novinaru. A posto vecina medju sacicom novinara u RS koji proslog ljeta Biljanu Plavsic nisu nijednom uporedili sa Musolinijem nije bila raspolozena da napusti tezgarenje zarad stolice koja nije obecavala ni mnogo vlasti ni mnogo casti - izbor je pao na Vasica. Dejana Lukica na mjesto ambasadora BiH u Kairu preporucile su tri stvari: prvo, nekad je bio Sarajlija. Drugo, bio je jedan od rijetkih Tanjugovih dopisnika iz inostranstva koji se '94 izmedju Milosevica i Karadzica opredijelio za ovog drugog. I trece, Lukic je vec par godina jedini kanal koji posreduje izmedju Karadzicevih misli i novinskog papira. Rijecju, sve tri pomenute politicke karijere novinara prije su za sebe, ali ne govore nista o vezi srpskog novinarstva i politike. Nijedan od njih nije, poput Milorada Vucelica u Srbiji, svoju novinarsku frazu na neodredjeno vrijeme posudio politici, kao sto nijedan nije, poput Adama Mihnjika u Poljskoj, krunisao svoje pisanje u politickim poslovima niti je svoje bavljenje politikom dodatno osmislio pisanjem u novinama.

NOVINAR U POLITICI - TAUTOLOGIJA: Zasto je na politickim funkcijama u RS ljekara, advokata, profesora univerziteta i privatnika vise nego novinara? Prosto: za razliku od svih ovih poziva, biti novinar u RS (a i njenom okruzenju) vec po sebi jeste politicka funkcija. To znaci da je prelazak novinara na politicki polozaj cista tautologija, sto u prevodu znaci: oteli ste nekome hljeb, a posao niste promijenili. Sjeca li se neko kako je u predratnoj Bosni neki krupniji odlicnik Centralnog komiteta stao na rep nekom novinaru. Ne, to su radili novinari sami. Moze li neko da se zakune kako je tokom rata i poslije cuo Momcila Krajisnika kako je novinarima objasnjavao sta ne smiju da pisu. Ne, i to su radili novinari sami. Smije li neko da se opkladi kako ce im na desku tekstove cenzurisati Milorad Dodik. Naravno da ne smije, ali ne zato sto je Dodik rodjeni demokrata, vec zato sto to novinari ponovo rade sami. Rijecju, bilo je potrebno da se srusi citav Berlinski zid, bilo je potrebno da u Bosni izgine toliki svijet, bilo je potrebno da onakvim treskom jesenas padne vlast na Palama, svejedno novinari su i dalje ostali drustveno-politicki radnici, neka vrsta politicara koji ne daju izjave nego ih prave. I ni makac od toga (Mozda bi na kraju trebalo pokusati sa Kineskim zidom).

Potpisnik ovog teksta poznaje redakciju - drzavnu, treba li reci - koja, kada Milorad Dodik u nekim novinama napadne Momcila Krajisnika, tako prenese tekst, da se covjeku ucini da Dodik ne zna da prica ni o cemu drugom nego o kreditima koje jos nije dobio. Kada se desi obratno ista prica: interpretacija izgleda kao da Krajisnik ima nesto protiv medjunarodne zajednice, i to ne bilo koje nego one rodom iz Laktasa. Ista redakcija, vodjena kriterijumom kako je dobar novinar dobar Srbin plus trideset slova azbuke, proizvela je ovih dana novu nevjerovatnu kovanicu - Ibrahim Rugova, lider srbijanskih Siptara. Normalnom covjeku ucini se kako su se negdje pojavili Siptari sa sajkacama, a nenormalnom (onom ko prati sve ono sto nam se desava) malo je jasnije: Kosovo je, kako kaze Sloba, problem Srbije, pa su i Siptari srbijanski. Druga je stvar sto onaj kome je takva ingeniozna konstrukcija pala na pamet nije i ne zeli da cuje kako je Sloba vec napola pristao da postoje "jugoslovenski Siptari", a kako stvari stoje, nece biti daleko dan kada ce se pojaviti i siptarski Siptari.

ZASTO SU POLITICARI NEVINI: Oni koji su pomislili kako novinari takvu kretenariju nisu mogli da smisle sami, odmah neka takvu misao izbiju iz glave. Istina je, sami su je smislili, politicari su tu potpuno nevini. Ali to znaci i jos nesto. Nova vlast u RS, koja za sebe voli reci kako je demokratska i kako nece dirati drzavne novinare, tako se zaista i ponasa. Ne dira ih, cak ih i ne placa, da se siroti novinari ne bi osjetili kao drzavni placenici. (Za dva mjeseca nove vlasti budzetski mediji primili su samo jednu platu, i to umanjenu.) Novinari, sa svoje strane, ocekuju i pare, ali i poneku instrukciju. U nedostatku instrukcija (i politicara) fingiraju citav proces pa smisle nesto i sami poput ovog sa srbijanskim Siptarima.

Problem je, naravno, u tome sto sintagmu srpsko novinarstvo (ili hrvatsko i bosnjacko, svejedno) novinari shvataju kao politicku cinjenicu, a ne kao teritorijalnu ili lingvisticku, sto ona u ovom trenutku jedino i jeste. Naravno, postoje i idealne kategorije, poput one da postoji srpsko novinarstvo kao nekakva skola, ali od toga jos dugo nece biti nista osim ako se pod tim ne podrazumijeva privodjenje u pamet sa ekrana RTS-a ili Tanjugovog tikera. Drugim rijecima, cak i kada su ih politicari potpuno ostavili na miru, novinari polako shvataju da jedino to ne zele, jer zele da vode politiku, da djeluju kao da se zauzimaju za ovoga ili onoga, najcesce pritom bijedno ili nikako placeni. Novinare zato ne zovu u politiku jer ih ne treba zvati. Oni su tamo samozvanci, oni traze nista osim da tu gdje su - i ostanu. Zato prica o novinarima u politici nije prica o politici, nego o novinarima.

KRAJISNIKOVO NARAVOUCENIJE: Citava ova prica ima smisla jedino u kontekstu promjene vlasti u RS. Naime, ne postoji nijedan novinar u RS koji je do 19. januara imao i dan radnog staza u okolnostima podjele vlasti. Koaliciona vlast idealna je (mozda posljednja) prilika da oni koji sebe nazivaju sedmom silom prestanu da se osjecaju kao trinaesto prase. To je posljednja prilika da od gomile glasova koji ih s vlasti okruzuju i koje nestrpljivo osluskuju najzad poslusaju svoj. Ali nista od toga, novinari i dalje svoje tekstove pisu politicarima, a ne publici. Pri tome, politicari ih, kao ljudi od ukusa, ne citaju, dok publika uvijek nadje bolji nacin da potrosi pare. U svemu tome pojavila se i medjunarodna zajednica, cija pohvala pojedinim redakcijama znaci nesto kao Orden Njegosa, koji im je prije par godina urucio Radovan Karadzic. Naravno, i kriteriji medjunarodne zajednice, nisu novinarski nego politicki, njima je jedino vazno da u medijima nema niceg sto ne vodi hepiendu, a hoce li dnevnik SRT-a trajati minut i po ili ce "Glas" izaci na dvolisnici, to ih najmanje ne tangira. To su danas mjerila u srpskom novinarstvu.

Za kraj slijedi istinita prica sa naravoucenijem. Pocetkom '94 (bijase to vrijeme kada se po Krajini pocelo suskati da novac nestaje na Palama) sefovi jednog srpskog nedeljnika dosli su kod Momcila Krajisnika da traze novac za izlazenje lista. Stari lisac ih je vratio neobavljenog posla rijecima: "Nismo bas pri parama, a moramo dati i 'Glasu srpskom', znate oni su opozicija. Vi ste dobri momci, pa se jos malo strpite". Ta prica pokazuje jos jednom da su politicari, kad su mediji u pitanju, potpuno nevini: novinare postuju (i placaju) samo onoliko koliko ih se plase. I nepostuju ih onoliko koliko se novinari upinju da postane dio njih. Dobri momci ne trebaju nikome. Jer, politicari valjda najbolje znaju ko su.

Zeljko Cvijanovic