TRAUMATSKO ODRASTANJE

Djeca i rat

Banjaluka, 20. mart 1998. (AIM)

Prema podacima UNICEF-a na prostorima bivse Jugoslavije u ovom ratu poginulo je 18 000 djece, 30 000 djece je ranjeno, a oko 3500 djece su teski invalidi. Ako ovome dodamo broj djece kojima je neko poginuo u ratu i 250 000 djece izbjeglica, vidimo koliko je bezskrupulozan i surov bio ovaj rat.

Rat u BiH je u Republici Srpskoj ostavio bez jednog ili oba roditelja oko 20.000 djece. Kakav je to traumatski dozivljaj i kakvo opterecenje predstavlja u psihosocijalnom razvoju djeteta, nije tesko pretpostaviti. Racunajuci mobilisane roditelje, vise od 90 posto djece u ovom ratu zivjelo je bez nadzora jednog roditelja.

Nametnuvsi jedan grub i nesredjen nacin zivota, ponasanja i vrednovanja, rat je medju djecu unio i jednu novu dimenziju straha i neizvjesnosti. U takvim okolnostima, kada zivot postaje kocka, a smrt sveprisutna i svakodnevna, odrasli nisu imali vremena da vide sta se to desava u zivotima njihove djece. Nastavnici i profesori, i sami zateceni strahotama ratnog vremena, demotivisani svojim socijalnim i materijalnim statusom, nisu primjetili kako nam iz skolskih klupa izlaze zbunjene, nesredjene i uplasene generacije. Izlaz iz problema, koji nisu samo egzistencijalne prirode, vecina mladog svijeta vidi u odlasku sa ovih prostora, dio njih zapada u apatiju ili sve cesce trazi utjehu u alkoholu i drogi.

Svi koji su se bavili problematikom djece u ratu, slozni su da najmladji, pogotovo oni iz ratnih podrucja, djeca invalidi i oni koji su pretrpjeli gubitak u porodici, najlakse i gotovo bez izuzetka podlijezu psihickim traumama. "Strah nece lako nestati kod djece krhkije psihostrukture i on lako prelazi u neuroze. Grubo receno, samo cetvrtina djece pod stresom procice bez posljedica. Polovina djece ce imati prolazne ili lakse psihoze i uglavnom ce biti u stanju da se vrate u normalno stanje. Posljednjoj cetvrtini, medjutim, bice neophodno dugotrajno lijecenje. Uz to ce drustvo, htjelo ili ne, morati da se suoci sa porastom kriminala, narkomanije i alkoholizma", kaze u svojoj knjizi "Ko njih pita", prof.dr Dragan Danelisan.

U nekim normalnim okolnostima sloboda i zivot, smatraju se kao nesto samo po sebi normlano, a u ratnim uslovima upravo ove vrijednosti djeca stavljaju na prvo mjesto. Istrazivanje dr Vukasina Gutovica, profesora na Filozofskom fakultetu u Banjaluci, koje je sproveo na osnovu analize njihovih literarnih radova, pokazala su da su najznacajnije djecje vrijednosti zivot i porodica, a na zadnjem mjestu skola i bogatstvo. Analize su pokazale i da se posljedice rata na psihicki razvoj djece mogu smatrati kao neznatne ili blage u procentu od 49,03, u 38,80 posto te posljedice su znacajne, dok se u 12,17 posto te posljedice smatraju kao trajne - one koje izazivaju traumatizovanost.

Posljedice takozvane "nepotpune porodice" najcesce su se prezentovale kroz vladanje i uspjeh u skoli. Odsustvo oca, strah za njegov zivot podjednako su negativno uticale na musku i na zensku djecu. Zivot u strahu, stalnom iscekivanju vijesti sa fronta, oskudica i neimastina, zeni - majci nisu davali dovoljno prostora za brigu oko djece. "Ostavio sam kod kuce djecaka, a nasao odraslog momka kome vise nista nisam znao objasniti", prica M. Jovan, otac koji se po povratku sa ratista, na kojem je proveo ukupno pet godina, susreo sa problemom uspostavljanja komunikacije sa sedamnestogodisnjim sinom.

Djeca ciji su ocevi rat provodili na frontu spadaju u posebno ugrozenu grupu. "U nedostatku identifikacije sa ocem djeca rastu u jednoj atmosferi potpune nesigurnosti. U potpunim porodicama djeca tokom svog zivota uce muske i zenske uloge. Majka obicno predstavlja emocionalnu stranu, a otac racionalnu stranu. Otac je obicno strana koja presudjuje, donosi vazne odluke, ali i matrijalna dobra. U slucaju da porodica nema oca, djeca su ostecena ne samo u emocionalnom smislu vec i u matrijalnom. Ali, po mom misljenju najvazniji nedostatak nepotpune porodice jeste nedostatak sigurnosti sto je vrlo bitno za normalan razvoj djece", misljenje je Jovana Savica, profesora psihologije na Filozofskom fakultetu u Banjaluci. Prema njegovim rijecima ovaj problem najkriticniji je za djecu izmedju 3 i 6 godina, ali se vrlo negativno odrazava i na period puberteta.

Rat ce na dio mlade populacije ostaviti trajne posljedice. Na Filozofskom fakultetu u Banjaluci, u saradnji sa kalifornijskim Univerzitetom i Pedagoskim zavodom RS, nedavno je o tome uradjeno istrazivanje na srednjoskolskoj populaciji na uzorku od 870 omladinaca. "Htjeli smo da vidimo kakav je procenat traumatizovane djece nakon dvije godine mira. Analiza je pokazala da je 24 posto djece pokazuje teze traumatske posljedice, sto je veoma veliki postotak. Uocili smo znatan broj depresije, omladina je imala ideje o bezvrijednosti zivota, besmislu, samoubistvu. To su ujedno i manifestacije ratnih trauma kod omladine", objasnjava profesor Savic.

Kod djece traumatizovane ratom najcesce dolazi do poremecaja navika, ponasanja, smetnji u komunikaciji i intelektualnih smetnji. Prema podacima djecijeg savjetovalista u Banjlauci najcesci razlozi javljanja pacijenata u periodu od maja 1992.godine do decembra 1994.godine (zabiljezeno ukupno 14995 posjeta) bili su smetnje govora i ponasanja, neuroeze, usporen psihomotorni razvoj, smetnje u ucenju i ponasanju, retardacije, strah, emocijonalne smetnje i smetnje u snu.

Profesor Savic istice da se djeci sa ovim problemom mora ozbiljno pristupiti, jer vrijeme ne brise traume. "Put ka izlecenju jeste prije svega razgovor sa djecom. U tezim slucajevima te razgovore obavljaju strucna lica, ali je veoma bitno da djeca otvoreno razgovaraju i sa svojim roditeljima kao i sa nastavnicima. U tom prelaznom periodu (jer mi traume ne smatramo trajnim), djeca traze bliskost, toplinu, sigurnost i povjerenje, ali prije svega, djeca traze mnogo ljubavi i njeznosti i to moraju da osjete u tim kontaktima", kaze Savic.

Ovaj sumorni bilans rata, vodjenog "za svijetlu buducnost nase djece", treba da bude opomena svima koji vjeruju da je rat rjesenje za buducnost.

Olga Lola Stanic