BEZ STARIH EMOCIJA

Republika Srpska i Kosovo

Banjaluka, 16. mart 1998. godine (AIM)

Kosovska kriza je vec jednom drasticno uticala na sudbinu bosanskih Srba. Sadasnja obnova sukoba ne moze ponoviti staru pricu, ali ce svakako dotaknuti i Republiku Srpsku.

I dok se na Kosovu prebrojavaju zrtve, dok svi nagadjaju sta znaci prijetnja Kontakt-grupe upucena iz Londona SR Jugoslaviji, dok se pregovaraci iz Beograda i Pristine "zagrijavaju" i nutkaju ili neckaju, moze se vidjeti kako ce se neke do juce izvjesne stvari u regionu u skoroj buducnosti promijeniti. Tako je jasno i da ce konacni kosovski obracun jugoslovenskog ceha jos jednom donijeti gorke plodove. Prije svega Kosovo na kome je krajem osamdesetih godina pocela drama juznoslovenskih naroda (i drugih koji s njima zive na Zapadnom Balkanu) zasjenice mnoge "otvorene probleme" u regionu.

"Slava" Republike Srpske, koja je u fokusu cijelog svijeta posljednjih godina, bice (djelimicno i srecom po entitet bosanskih Srba) pomucena. Gelbard, Olbrajt, Arbur, Kinkel i ostale "ptice zloslutnice" okrecu glave ka Istoku, tako da ce i Karlos Vestendorp sa svojim momcima moci da odahne. Opustjece Banski Dvori u Banjaluci i sarajevske kancelarije kroz koje je za pola posljednje decenije proslo toliko (bjelo)svjetskih lidera sa svih meridijana, namrstenih ministara, diplomata od karijere, specijalnih izaslanika, visokih predstavnika, sluzbenika svih profila, eksperata, finansijera najrazlicitijih kalibara, nakicenih generala, savjetnika, atasea, posmatraca, istrazitelja, tuzilaca, inspektora, sudija, specijalaca, novinara, kamermana, spijuna od formata i raznih foliranata, da ni u kakve knjige to nece moci sve biti zapisano.

Nije sasvim jasno do kojeg stepena ce Pristina doseci tu stravicnu i sumornu slavu - ali ce, u svakom slucaju, u narednom periodu biti prenaseljena ljudima kojima je sve vrijeme tako napadajno na usnama svijeta rijec "mir" (bolje reci na engleskom: peace) da bi i sv. Franjo Asiski bio sumnjiv tako "maskiran".

IGRE S IZBJEGLICAMA

Na Republiku Srpsku ce, dakle, bez obzira na pripreme za septembarske izbore pasti mir. Tu vise ni Mile Dodik nece moci pomoci. U stvari, mozda se tek Brcko uspije probiti na naslovne strane, ako arbitrazna odluka bude donesena.

U pristinskoj utakmici od "domacih igraca" jedino ce Slobodan Milosevic, predsjednik Savezne Republike Jugoslavije, ostati na terenu. U jednom danu on je vec pomracio slavu Sadama Huseina, kome je vec bila dodijeljena uloga Satane licno, a svoje kod svjetske zajednice sve manje popularne susjede - prije svega Franju Tudjmana poslao je na duzi odmor.

Zasad je vjerovatno da njegova zauzetost nece prouzrokovati iole bitnije promjene snaga u Republici Srpskoj. Socijalisti i Dodik ce odrzati kurs, a najavljeni pritisak bosanskih partija (Koalicija za cjelovitu i demokratsku BiH, koju predvodi SDA, i Socijaldemokratska partija BiH) na Milorada Dodika "zbog toga sto nije ispunio svoje predizborno obecanje" vjerovatno ce sada malo homogenizovati Srbe, zaustaviti i pricu o povratku izbjeglica, usporiti saradnju bar na visem institucionalnom nivou. Tu i tamo ce sijevnuti neka nova prijetnja kad se pojavi rijetki (vjerovatno rijetki) Srbin izbjeglica koji je bio smjesten na Kosovu.

Brojniji dolazak izbjeglica sa Kosova, cini se, ipak nije izvjestan. Nesto sto bi se moglo metaforicno nazvati "talasom" pojavilo bi se samo u slucaju da RS pod Dodikovim vodjstvom tako "procvjeta" da uocljivo bude vise posla, hljeba i pravne sigurnosti u kucama u koje bi se ljudi naselili. Takav napredak ipak nije izvjestan.

Posebno nije izvjestan, posto ce izlazak RS iz fokusa usporiti uplate dijela najavljene pomoci koja se u Banjaluci zeljno ocekuje. Jer, manje-vise je poznato da i medjunarodne institucije kod takvih poslova funkcionisu "na gurku", pa ako zapnu Kuk, Kinkel i Olbrajt onda pare stignu, a ako "zapinjanje" padne na njihove cinovnike onda se valja pripremiti na zivot od lijepih obecanja.

BANJALUCKA PODRSKA

Prijetnje sandzackih partijskih lidera kako ce doci do "masovnog iseljavanja Muslimana iz Sandzaka u Bosnu" su zasad politicke dosjetke i mogle bi se pribliziti realnoj mogucnosti samo ako dodje do drasticne eskalacije sukoba na Kosovu, a to bez obzira sto ljutita Medlin Olbrajt vidi kao izvjesno (obnova "jugo-scenarija" iz 1991.), ne bi bilo moguce ni bez americkog gasenja pozara. Eventualna detonacija na Kosovu nikad vise ne moze kod Srba podici adrenalin do nivoa na koji je bio skocio pocetkom devedesetih: zbog toga sto je odnos prema Kosovu vise hladno-emotivan (a sad je vec tamo znatno manje od deset posto Srba), a zbog toga je medju Srbima svakim danom sve manje onih koji su "spremni da ginu" za uzvisene ciljeve. Uostalom znaju to najbolje Amerikanci, jer je upravo USIA (Americka informativna agencija) istrazivanjem javnog mnenja na Kosovu utvrdila da je cak 94 odsto Albanaca "spremno i da umru za dostizanje svojih ciljeva" dok je samo 59 odsto Srba sa Kosova spremno da potpise i peticiju kojom bi trazili zastitu ili ostvarenje nekog svog prava.

Na kraju, sto se "srpske stvari" tice Dodikova i Plavsickina podrska srpskoj drzavi da uvede red u "svoju pokrajinu" pokazace se kao dvostruko korisna. Srbiji i samom predsjedniku Milosevicu to je dragocjen znak da i u najtezim trenucima sa zapadne obale Drine moze racunati bar na razumijevanje. S druge strane premijer Dodik se tako oslobadja nerijetkih i teskih optuzbi o neogranicenoj i opasnoj saradnji sa "stranim neprijateljima koji Srbima ne zele dobro". Sve u svemu, kakvo je vrijeme, moglo se otvaranje "kosovskog pitanja" odraziti i losije na status bosanskih Srba. Ovako se da trpjeti.

Petar Reljic