HRVATSKA I KOSOVO

AIM, ZAGREB, 9.3.1998. Predvidjanja, ili analiticke tvrdnje, jer nije se radilo o pukom gatanju ili gledanju u grah ili kavu, da ce rat na prostoru bivse Jugoslavije zavrsiti tamo gdje je i poceo, te da raspad SFRJ nije ni izdaleka zavrsen, ovih dana na Kosovu dobija, nazalost, punu krvavu potvrdu. Konacno je aktiviran tzv. juzni front, kojeg su neki tako zdusno ocekivali u vrijeme rata u Hrvatskoj. Prokljucala je kriza sto je desetljecima (a najmanje od 1981.g.) u sluzbenom ponasanju Zapada i Amerike tek usputni dodatak na vagi beogradske krivnje, a sada se najednom pokazuje da ona moze biti pogubnija i dalekoseznija nego li cak i ona bosanska. Naime, ako su u hrvatskom ratu postojale dvije strane, u bosanskohercegovackom tri, a pri tom je medjunarodna zajednica ostvarila svoj licemjerni cilj: glavno je da se rat ne prelije preko granica yu-prostora, sada boli glava od mogucih scenarija zavrsetka zasada albansko-srpskog sukoba. Ovaj put u igri su Albanci (kako oni s Kosova, tako iz Albanije, Makedonije i Crne Gore, pa i cijelog svijeta), Srbi, Crnogorci, Makedonci, a onda potencijalno Grci, Turci, Bugari, te naravno Muslimani, jer Sandzak je na puskomet.

Hrvatska diplomacija uporno ponavlja kako je Hrvatska postala vazna religiozna sila i vazan faktor stabilnosti u regiji, ali kad je rijec o kosovskoj pobuni i srpskom odgovoru uporno suti, nastavljajuci praksu da se u pravilu izjasnjava samo o onome sto nju izravno tangira. Jedna od rijetkih iznimki bilo je priopcenje u kojem se podrzava mirno rjesenje iracke krize i danasnje podrske Annanu, za razliku, recimo, od susjedne Madjarske koja se priklonila vojnoj opciji. Sluzbeni Zagreb tako izravno daje do znanja sto misli pod pojmom "regija", to jest da njen interes zavrsava na Drini i Dunavu i da ne zeli imati nista sa tamo neki Balkanom. Hrvatskoj je najprijeci posao zavrsiti reintergraciju Podunavlja i sto bolje proci u Bosni i Hercegovini, a tek donekle daje Crnoj Gori do znanja da je spremna na pregovore i normalizaciju odnosa, sto nije samo u funkciji slabljenja Beograda, vec i ekonomskih interesa.

Tek posredno u izjavama ministra vanjskih poslova Mate Granica, njegova zamjenika Ive Sanadera ili ambasadora pri UN Ivana Simonovica shvatit ce se da Hrvatska ne moze pobjeci od svoje prave regije, niti je ona moze smanjivati po nekim samo njoj znanim kriterijima. Diplomati, a povod je posljednja Predsjednicka izjava Vijeca sigurnosti o Hrvatskoj, nisu mogli preskociti i odnose sa susjednom SR Jugoslavijom izravno izgovorivsi ocjene da stanje u toj zemlji moze imati posljedice i na hrvatske prilike i one u siroj regiji. Moguce je tek nagadjati sto je stvarni hrvatski stav, ali za sada su se izravno izjasnili samo turisticki radnici koji znaju da rat na Kosovu nije tamo negdje daleko, vec tu na hrvatskim granicama. Uostalom koliko god to Hrvate bolilo medjunarodna zajednica , a pogotovo javnost, onaj obicni puk, prostor na kojem sad postoji pet suverenih drzava jos uvijek percipira kao Jugoslaviju, ili u najboljem slucaju bivsa Jugoslavija, pa se tako i rat na Kosovu vodi u Jugoslaviji. Ako je tko lud ici ljetovati u zemlju u kojoj se ratuje, a tek i letimican pogled na zemljopisnu kartu pokazuje koliko je to daleko Kosovo, zapravo tu negdje u blizini Dubrovnika.

No, to sto sluzbena diplomacija suti, ili tek progovara posredno, ne znaci da se ne mogu iscitati stavovi, ili na cijoj su strani simpatije. Sluzbena Hrvatska, naravno, ne smije reci da je za osamostaljenje Kosova, za njegovo udruzivanje s Albanijom ili pak za ujedinjenje svih Albanaca, jer time bi sebi oduzela sve argumente kada se radi o srpskom pitanju, ali zato moze kreirati javno mnjenje i preko svojih trabanata reci sto stvarno misli. A za sada oruzanu pobunu Albanaca, sto je danima udarna vijest na Televiziji, otvoreno je podrzao predsjednik Hrvatske stranke prava Ante Djapic, zajedno sa Hrvatskom televizijom i nekim novinama, kao sto su, npr., "Vjesnik".

Djapic ce u emisiji "Motrista" nedavno izjaviti kako je "dobrodosla svaka borba protiv srpskog fasistickog rezima, bez obzira sto Albanci nisu podrzali nasu borbu kako smo mi ocekivali". U tim istim "Motristima", koje uredjuje Miljenko Manjkas, covjek sto je izravno dosao iz Tudjmanova kabinete, dva puta je pustena eksluzivna izjava visokog casnika Oslobodilacke vojske Kosova", koji sebe naziva "Flamur". U tim javljanjima "Flamur" porucuje da ce OVK osvetiti nevine zrtve, a neprijatelj tajnovite vojske nije srpski narod vec da su to paravojne formacije, policija i vojska koji su palili i ubijali u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Minimalni zahtjev njegove organizacije je autonomija Kosova, a ako srpski rezim na to ne pristane, onda ce nestati sve granice izmedju Kosova, Albanije, Crne Gore i Makedonije.

Predsjednik Unije Albanaca u Hrvatskoj Tom Marku, opet u "Motristima", proglasava opcu mobilizaciju i poziva sve hrvatske Albance da se pridruze dobrovoljackim odredima. Jedan drugi albanski celnik u Hrvatskoj, Tom Berisha, takodjer tvrdi da bi Hrvatska morala svojim gradjanima Albanske nacionalnosti omoguciti odlazak na Kosovo da se prikljuce borbi protiv onih koji su razarali Hrvatsku.

Nema sumnje na cijoj strani su hrvatske emocije, ali vara se Pantovcak da ce pobjeci sa Balkana samo zato bude li sutio i neizjasnjavao se, a "ekscese" nekih stranaka i tv proglasavao normalnim, jer pobogu to je demokracija. Koliko god se Tudjmanu Kosovo cinilo dalekim i necim s cim on nema nizta, valjda mu je jasno da se radi o spojenim posudama i da na njegovu zalost velike sile ovaj prostor gledaju upravo tako, pa cak ni Sloveniji ne dopustaju da tek tako olako opere ruke od juznjaka. Jedan urednik TV dnevnika u subotu se pitao kako to da se Vijece sigurnosti toliko bavi Hrvatskom upravo u trenutku kada se krv proliva na Kosovu? Pripisao je to, kao i slicnim slucajevima, medjunarodnoj zavjeri i nerazumjevanju hrvatskih prilika, ne shvacajuci da je to izravna poruka Hrvatskoj: nikakvo novo zariste ne moze biti alibi da ne provedete ono sto ste potpisali. Nije, naime, kako se to nekima cini, Predsjednicka izjava, davanje nove hrane Milosevicu, u smislu evo dokaza da i Hrvati cine isto, vec upravo, obrnuto. Da bi medjunarodna zajednica imala pokrice za svoje eventualne ostre akcije prema Srbiji onda jednako dosljedna mora biti i prema Hrvatskoj.

Uostalom, ono sto se prigovara Hrvatskoj sveta je vodica prema onome sto prijeti Beogradu - sankcije, vojna intervencija... A Tudjman se ocito ne moze osloboditi svoje opsesije o nekakvoj medjunarodnoj zavjeri, ne shvacajuci da je upravo on najveca zapreka evropeizaciji Hrvatske, a nikada se ocito nije odrekao ni svoga sna o "debljanju pereca" i Velikoj Hrvatskoj. A sve dok se bude tako ponasao Hrvatska ce biti regionalna sila samo prema svom vlastitom narodu sto je pokazala slanjem desetak tisuca policajaca i specijalaca na prosvjednike 20. veljace. Tad se u Hrvatskoj nije dogodio narod, ne znaci da uskoro nece, ali se dogodila policijska drzava.

GOJKO MARINKOVIC