OPOZICIJSKO PRESTROJAVANJE

AIM, ZAGREB, 8.3.1998. U Hrvatskoj se nastavljaju zbrajati stete od nedavnog govora Franje Tudjmana na kongresu svoje stranke. Citavi dijelovi drzavnog aparata danima nista ne rade nego osluskuju val kritika iz svijeta (od kojih je najostrija ona Roberta Gelbarda da je taj govor bio "smijesan i opasan"). Nakon toga sastavljaju se uzurbani i zustri, ali, uz rijetke iznimke, pristojni i ljubazni odgovori na njih. Po prirodi stvari, najveci dio posla pao je na pleca ministarstva vanjskih poslova. Ono je odabralo obrambenu taktiku koja vjerojatno ni njemu ne izgleda savrsena, ali je manje losa od ostalih.

Tudjmanov do zagrcnutosti zapjenjeni govor pokusava se obraniti tako da se odvuce pozornost s njega na sluzbene medjunarodne obveze koje je preuzeo hrvatski predsjednik. Time se sugerira da je galama na partijskom sijelu HDZ-a ipak bila prvenstveno za kucnu upotrebu. Sudeci po uvodu nekih inozemnih diplomata (Westendorp, Guldimann), postoji odredjena sklonost da se prihvati takva isprika, iako ocito samo iz taktickih razloga. Tako su siroti hrvatski diplomati doista napravili najvise sto se u ovoj nemogucoj situaciji dalo napraviti. Ali ono sto se pokazalo relativno uspjesnim u umirivanju medjunarodnih predstavnika, djelovalo je sasvim suprotno kod kuce.

Opoziciji se nitko nije ispricao sto je jos jednom izvrijedjana od nikada raspojasanijeg sefa drzave. Stovise, isprike koje su dane stranim diplomatima, samo su produbile osjecaj da je s drzavnog vrha otvoren novi, nikada veci, lov na opoziciju, sindikate, nevladine udruge ("Jude") i njihove pristase ("rulja"). S kongresne je govornice i otvoreno receno da ce HDZ vladati jos "desetljecima" (Tudjman), i da za to vrijeme vladajuca stranka nema namjeru "s nikim dijeliti vlast" (Tudjmanov savjetnik Zlatko Canjuga). Na ovaj nacin pokopane su sve iluzije onog dijela opozicijskih stranaka i duznosnika (Zdravko Tomac, Drazen Budisa, Vesna Pusic...) koji su se zauzimali za "pogodbenu", odnosno "dogovornu tranziciju", sto ukljucuje neki oblik suradnje s Tudjmanovom strankom.

U prvi su, pak, plan izbili zagovornici tjesnje suradnje medju opozicijskim strankama, kako bi se stvorio izborni blok koji bi se na narednim parlamentarnim izborima (1999.) efikasno suprostavio HDZ-u. To su prvi izbori na kojima ce se birati parlament koji ce ostati i nakon Tudjmana (mandat mu istjece polovicom 2002, nakon cega nema pravo novog kandidiranja). U izbornom postrojavanju prednjaci Racanova Socijaldemokratska partija, odnedavno najveca opozicijska stranka, koja je pokrenula i kampanju za sazivanje izvanrednih izbora. Zahtjev se gradi na tvrdnji da su kljucne tocke drzavne politike - stanje demokratskih institucija, socijalna politika, medjunarodni polozaj zemlje, lokalna samouprava, zdravstvo, kultura itd. - zapali u duboku krizu i da HDZ vise nije u stanju, i kada bi htio, naci izlaz iz nje.

Po prvi put od 1990. SDP ne pokusava sakriti da za svoje izborne ambicije ima podrsku i utjecajnih socijaldemokratskih stranaka u Evropi (ostvaren je kontakt s njemackim i madjarskim socijaldemokratima, a delegacije SDP-a uskoro se spremaju i u Bec, Rim, SAD). S obzirom na zbivanja u BiH, gdje je medjunarodna zajednica otvoreno najavila favoriziranje socijaldemokratskih stranaka kako bi se ukinula dominacija nacionalnih, ovo bi mogao postati, uz razumljive modifikacije, zamasnjak nekih novih procesa i u politickom zivotu Hrvatske. Ne cudi da su u HDZ-u odmah naculili usi. Nakon najave novih inozemnih kontakata SDP-a Vladimir Seks izjavio je za Vecernj list da su zahtjevi za izvanrednim izborima dio medjunarodnih pritisaka na Hrvatsku. A SDP, navodno, samo ispunjava te vanjske zelje.

Zato je stavio pod nos socijaldemokratima da su se upustili u riskantnu, ali u krajnjoj liniji jalovu stvar, jer medjunarodni pritisci nemaju u Hrvatskoj izgleda zbog "nacionalnog ponosa i dostojanstva". Seks ocito cilja na tradicionalno naglasenu nacionalnu "osjetljivost" socijaldemokrata, zbog cega su oni bili godinama tretirani u medjunarodnim socijalistickim krugovima kao ruzno pace hrvatske ljevice (prednost je davana patuljastim socijalistickim i socijaldemokratskim strankama Silvija Degena i Branka Horvata). SDP-ovci i danas izjavljuju da su "i dalje odlucni stititi hrvatske nacionalne interese". Ali dodaju da ne odustaju od "sto bliskije suradnje s evropskim socijalstima i socijaldemokratima". Smatramo svojom obavezom, kaze napokon nesto rezolutniji Racan, da nakon Tudjmanovog "antievropskog govora" preuzmemo dio odgovornosti za hrvatsku vanjsku politiku".

Po svemu sudeci inozemna podrska SDP-u nije unilateralna. Ako je suditi po seriji sastanaka sto ih je s vodecim opozicijskim strankama nedavno imao americki ambasador William Montgomery, od socijaldemokrata se ocekuje da izadju iz latentnog stranackog izolacionizma. U njega su oni upali nakon izrazitog uspona na nedavnim izborima (zasad samo lokalnim i regionalnim). To je usadilo samopouzdanje u stranku da mogu i sami iznijeti pobjedu u izbornom razracunavanju s HDZ-om na drzavnoj razini (sto je ipak pretjerano). A probudilo se i prkosno sjecanje na duge godine kada s malim i ideoloski "kontaminiranim" SDP-om nitko u opoziciji nije htio u nikakve izborne saveze.

Prije nekoliko tjedana, SDP je ipak promijenio retoriku i Racan je najavio da ce pobjednicka koalicija Obitelj, koja je jesenas hametice potukla HDZ u rijeckoj regiji, biti upotrebljana kao matrica opozicijskog okupljanja i u drugim regijama. Rijecku koaliciju cine, uz SDP i Gotovcevu Liberalnu stranku, regionalne rijecko-istarske stranke, a sada je slicni koalicijski aranzman SDP napravio i u Slavoniji. Namjera je ocito da se stvori citava mreza regionalnih izbornih saveza u zemlji, i tako stvori temelj za efikasno koalicijsko povezivanje odozdo. Duge i besplodne rasprave koje se upravo vode, tko ce s kime koalirati na drzavnoj razini, ostavljene su za kraj, ocito zato da se ne bi dogodilo da rasprave o koalicijskim modelima na koncu progutaju samo koaliranje.

Osim Obitelji, u kojoj predvodnicku ulogu ima SDP, na opozicijskoj trpezi nude se i neki opozicijski savezi, u kojima ta uloga nije jasno dodijeljena socijaldemokratima, ili njih i nema medju koalicijskim partnerima. Predsjednik Istarskog demokratskog sabora Ivan Jakovcic predlaze koalicijsku formulu "1+3+1" (SDP - IDS,HNS,LS - HSS), dok Drazen Budisa predlaze formulu "1+1+1" (ona nije do kraja desifrirana, i jedino je sigurno da je u njoj predvidjeno mjesto za njegov HSLS, s kojim zbog pretjeranog priblizavanja HDZ-u, sada nitko ne zeli koalirati). Na kraju, Vlado Gotovac zagovara koncept Hrvatskog politickog centra, koji uz njegov LS, okuplja Tomciceve seljake, Caciceve narodnjake i Jakovcicev IDS.

No, Gotovceva formula vec se potrosila na izborima u rijeckoj regiji, gdje je kratkovidno konkurirajuci Obitelji, dozivjela potpuni fijasko. Zato je potpuno ocito da buduce opozicijske koalicije nemaju nikakvih izgleda ukoliko ne ukljuce Racanove Socijaldemokrate. Ali ni SDP nema realnih izgleda - sto zbog stava inozemnih sponzora, sto zbog vlastite, samo djelomicno testirane snage - ukoliko ne ukljuci ostale. Tako je opozicja naprosto osudjena ili na zajednicko istupanje, ili na novi izborni neuspjeh.

MARINKO CULIC