NORVESKA, OBECANA ZEMLJA

Nakon novog masovnog odlaska Srba iz hrvatskog Podunavlja

AIM, ZAGREB, 1.3.1998. Kad je sredinom veljace norveski ambasador u Hrvatskoj Knut Meerkveb zajedno s predstavnicima svoje vlade hitno doputovao u Vukovar, postalo je jasno da govorkanja o masovnom odlasku podunavskih Srba u Norvesku nisu nikakve glasine. Jer, samo u jednom tjednu, pocetkom veljace, rekao je tom prigodom Meerkveb, u Norvesku je stiglo i ondje zatrazilo politicki azil vise od 400 Srba iz nekadasnjeg podrucja pod kontrolom UNTAES-a. Za hrvatsku vlast taj je podatak bio krajnje neugodan. Pokusaj relativiziranja brojki koje su ranije navodili pojedini srpski politicari vise nije bio moguc.

Glasnogovornik zagrebackog ureda Organizacije za europsku sigurnost i suradnju (OESS), Mark Thompson, samo nekoliko dana nakon izjave norveskog ambasadora potvrdio je tu bolnu izjavu: OESS je, u posljednje vrijeme zabiljezio naznake povecanog odlaska hrvatskih Srba iz Podunavlja. "Statistike jos nisu poznate, no rijec je o stotinama izbjeglica koji u zapadnoeuropskim zemljama traze azil", rekao je Thompson. A onda je, potkraj veljace, Vojislav Stanimirovic, vodja hrvatskih Srba u Podunavlju, na zasjedanju Stalnog vijeca OESS-a u Becu rekao da se "u posljednjih 40 dana" iz nekadasnjeg podrucja pod nadzorom UNTAES-a iselio 4840 Srba, od cega u trece zemlje oko 1.500 ljudi. Najvise u Norvesku, kamo ih je otislo oko 750. Stanimirovic tvrdi kako je posebno tragicna cinjenica sto Podunavlje napustaju mladi ljudi, a da se proces iseljavanja nastavlja - rekao je - vidljivo je i iz najave da se novih 500 osoba priprema na odlazak.

Tesko je reci je li za hrvatsku vlast bilo neprijatnije spominjanje tako velikog broja iseljenih ili vrijeme u kojem su oni napustili Hrvatsku. Naime, Stanimiroviceva formulacija o "posljednjih 40 dana" ne ostavlja nikave dvojbe da je rijec upravo o vremenu otkako Zagreb, okoncanjem mandata UNTAES- a, ima punu kontrolu - pa samim tim i odgovornost - nad podrucjem koje je do 15. sijecnja bilo u rukama mirovnih snaga UN-a. Rezultati mirne reintegracije istocne Slavonije, Baranje i zapadnoga Srijema, jedne skupe i kako se donedavno s ponosom isticalo - rijetko uspjesne mirovne akcije Ujedinjenih naroda - poceli su se ozbiljno dovoditi u pitanje. Ono sto se u zapadnoj Slavoniji i kninskoj Krajini zbilo u nekoliko dana, nakon vojnih akcija "Bljesak" i "Oluja", u proljece i ljeto 1995., u Podunavlju bi moglo okoncati na isti nacin: potpunim odlaskom Srba, bez obzira sto je reintegracija zavrsena mirno, bez ratnih operacija i egzodusa kao njihove posljedice.

Neprijatnu cinjenicu da Srbi iz Podunavlja odlaze u brojkama koje se pred medjunarodnom javnoscu vise ne mogu oznacavati "zanemarujucim", sluzbena hrvatska politika pokusala je opravdati teskim gospodarskim prilikama na tom podrucju. Da je ekonomska situacija ondje doista katstrofalna nema nikakvih dvojbi. Nekad jedno od najrazvijenijih podrucja bivse Jugoslavije danas pruza sumornu gospodarsku sliku. Samo je Kombinat gume i obuce "Borovo" prije rata zaposljavao vise od 20.000 ljudi. U potpuno unistenim pogonima tog nekadasnjeg privrednog diva danas radi jedva dvjestotinjak ljudi. Slicno je i u "Vuteksu", VUPIK-u, Vukovarskoj luci.

Vesna Skare-Ozbolt, predsjednica Nacionalnog odbora za uspostavu povjerenje, tijela koje je imenovala hrvatska Vlada s ciljem da prati stanje u Podunavlju i poduzima mjere koje bi trebale pospjesiti prognane Hrvate na povratak, a Srbe privoliti na ostanak, u nekoliko posljednjih javnih istupa inzistirala je na tezi da Srbi odlaze "ne zbog toga sto ih se maltretira, nego zbog materijalnih razloga". "Srbi koji su odlucili zivjeti negdje drugdje prodaju svoju imovinu i odlaze u trece zemlje", rekla je Skare-Ozbolt, visoko pozicionirana sluzbenica u Uredu hrvatskog predsjednika Tudjmana. "Ni hrvatska drzava, ni bilo tko drugi ne tjera ih na odlazak. Nije rijec o prijetnjama ili ozbiljnim incidentima, nego su po srijedi iskljucivo osobni razlozi. Oni ili ne zele zivjeti ovdje, ili ih tjeraju gospodarski razlozi. Svoju buducnost vide negdje drugdje. Ti Srbi nisu izbjeglice, nego ekonomski emigranti".

Cini se, medjutim da je problem ipak ponesto drugaciji. Ne samo zbog toga sto Norveska, kao trenutacno najvece utociste podunavskih Srba, ne poznaje (i ne priznaje) kategoriju ekonomskog azilanta - kaze ambasador Meerkverb - pa ce svaka molba za trajnim boravkom u Norveskoj biti pomno razmotrena i to iskljucivo kao zahtjev za politickim azilom. Mozda je najblizi istini o cemu je zapravo rijec, bio britanski ambasador u Zagrebu i koordinator Europske unije za hrvatsko Podunavlje Colin Munroe, kada je nakon cjelodnevnog boravka u Vukovaru i brojnih susreta i razgovora s tamosnjim stanovnistvom rekao kako za hrvatske prognanike koji se vracaju u istocnu Slavoniju nema dvojbe da je ovo njihova zemlja, dok Srbi u to nisu tako sigurni.

Izjava britanskog veleposlanika uslijedila je samo nekoliko dana nakon sto je Anto Djapic, predsjednik Hrvatske stranke prava (HSP) javno pokazivao u Vukovaru "dokle ce rasti kukuruz ako njegova stranka dodje na vlast". Djapic, koji nikada i nista ne radi na svoju ruku, vec uglavnom cini i govori ono sto vladajuci HDZ u odredjenom trenutku ne moze, uzdignutom rukom na fasisticki pozdrav usred Vukovara, kako je kasnije objasnjavao, samo je "izrazavao divljenje visokom kukuruzu na poljima Podunavlja, najplodnijeg tla u Hrvatskoj". Djapic dakako zna da u veljaci kukuruz na poljima nije osobito visok, ali je u pravu kada kaze kako je tlo u Podunavlju najplodnije u Hrvatskoj. Narocito ako se na njemu zeli sijati sjeme medjunacionalnog razdora.

Djapicevo divljanje po Vukovaru, kojeg je hrvatska vlast sankcionirala s 54 prekrsajne prijave "zbog opetovanog remecenja javnog reda i mira", svevsi ga dakle na razinu kavanskog pijancevanja i ulicnog bukacenja, osudio je cak i jedan Tomislav Mercep. On je, govoreci o Djapicevom zakasnjelom pohodu na Vukovar (nekadasnji Djapicev stranacki kolega, Ante Prkacin, cinicno je izjavio kako je Djapic u Vukovar zakasnio vise od sest godina) rekao kako "takve provokacije i trijumfalisticki nastupi, sada kad je Vukovar slobodan, nisu pametni". No, Djapic je ocito postigao cilj, jednako kao sto je takav cilj postigao i incident u baranjskom Petrovom selu, kada je u vrijeme poklada, na improviziranim vjesalima spaljen "fasnik" u majici SDS-a, s krunom i grbom 'Republike Srpske krajine', te vojnickim sinjelom JNA i zastavom Saveza komunista Hrvatske. Incident je zavrsio medjunacionalnom tucom u seoskoj gostionici, a postojeci strah i nelagoda, kao i nakon Djapicevog orgijanja po Vukovaru, dodatno su ojacali.

Prilike u Podunavlju sve vise stezu omcu oko vrata aktualne hrvatske politike. Upitan je li zadovoljan rjesavanjem tamosnjih problema, americki veleposlanik u Hrvatskoj, William Montgomery, u posljednjem je broju zagrebackog "Globusa" doslovce rekao: "Nisam uopce. Hrvatska vlada i lokalne vlasti ucinili su mnogo na sigurnosti. Sprijecili su velik broj incidenata. Ali nismo zadovoljni ukupnim procesom povratka. Upravo je najbitnije da taj proces funkcionira. Tada bi srpske izbjeglice iz Vukovara mogle otici svojim kucama u Krajinu i tako osloboditi smjestaj za prognane Hrvate iz tog dijela Hrvatske. To je jedini nacin na koji povratak moze biti ostvaren. Ako odete u okolicu Knina pronaci cete Hrvate koji nikada u zivotu nisu prebivali na tom podrucju Hrvatske. A dobili su kuce koje pripadaju Srbima. Imate ljudi s Kosova koji su dobili cijeli gradic, isto tako Hrvate koji su stigli iz Njemacke i dobili kuce. Sve to dodatno komplicira taj problem i mora odmah prestati ako se zeli uspjeti s pomirenjem i uspostavom povjerenja".

Iako je hrvatski ministar obrane Gojko Susak, prilikom nedavnog boravka u Washingtonu obecao kako ce do kraja ozujka biti obznanjen plan po kojem se svi izbjegli Srbi (dakle i oni koji se trenutno nalaze u SR Jugoslaviji i Republici Srpskoj) mogu vratiti u Hrvatsku, cini se da taj proces, zasada, ide upravo obrnutim tokom. Doduse, na sastanku Komisije za normalizaciju odnosa izmedju Hrvatske i SRJ utvrdjena je procedura povratka izbjeglica, no slozenost tog postupka i dugi birokratski postupak, kao i jasne poruke Djapicevog "vikend-ustastva" u Vukovaru, tesko da ce ikoga stimulirati na povratak. No, iako je Susak obecao Amerikancima da ce Hrvatska uciniti sve sto je potrebno kako bi se izbjegli Srbi mogli vratiti, cinjenica je da u Hrvatskoj za takvo sto ne postoji politicko raspolozenje, jos manje istinska politicka volja. Cak je i jedan politicar Suskova ranga, koji uz to predstavlja neformalnog vodju najtvrdje desne struje unutar vladajuceg HDZ-a, morao svoje obecanje Amerikancima zamagliti pricom o dvjema NATO bazama, koje ce se, zbog hrvatske kooperativnosti, graditi u Slavonskom Brodu i Zadru. Pokazalo se da je ta prica bila izmisljena, s ciljem da se prasinom oko NATO baza zamagli raspravo o povratku Srba.

No, katastrofalno gospodarsko stanje na bivsem podru~ju UNTAES-a, i nezaustavljivi odlazak Srba, za Hrvatsku je problem kojeg aktualna vlast nije nikako u stanju rijesiti. Upravo nedostatak iskrene politicke volje da se ucine pomaci koje bi srpskom stanovnistvu u Podunavlju dali jasna jamstva kako su dobrodosli i ravnopravni gradjani, vraca se poput bumeranga. Hrvatski prognanici, razasuti od Zagreba i Istre do Jadrana, naprosto se ne zele vratiti u bivse podru~je UNTAES-a, jer su u sadasnjim mjestima prebivanja stekli bolji zivotni standard od onoga koji ih ceka u razrusenom i opustosenom Podunavlju. Da bi se to podrucje obnovilo potrebno je bar dvije milijarde americkih dolara, koje Hrvatska naprosto ne moze osigurati. Svijet je doduse voljan pomoci, ali samo pod jednim uvjetom - da Podunavlje ostane multietnicko i multikulturalno kakvo je bilo i do pred rat. A to je uvjet kojeg sadasnji Zagreb, bez obzira na sva javna obecanja, cini se, nikako ne moze ispuniti.

DRAGO HEDL