POSLIJE SEST GODINA

Prica iz Gorazda

Banjaluka, 28. februar 1998. (AIM)

Dugo smo u, petak 13. februara, u Kopacima vijecali kako da sto bezbjednije udjemo u 4-5 kilometara udaljeno Gorazde. Predlagao sam Nadi da nastavimo put mojim "jugom" sa uzickim registarskim tablicama i, u pokusaju da joj odagnam 'preostali' strah, tvrdio kako sam cuo da vozila iz Republike Srpske i SR Jugoslavije bezbjedno prolaze kroz Gorazde. "Ali, ne zadrzavaju se?!" - opomenu me Nada - "pogotovo vozila iz Jugoslavije, i pogotovo vozila sa oznakama prestonice Uzickog korpusa!"

Ne zeleci, rece, da nas odvraca od "hrabre namjere", prijatelj iz Kopaca tek napomenu kako su pocetkom februara trojica Srba sjeli u "peglicu", otisli u Gorazde, ali su se iz Gorazda vratili sa polupanom autom i rijecima - "nikad vise". Primjetivsi moju naglu zabrinutost, "utjesno" dodade kako je "srpska trojka" prethodno malo vise popila, pa se u jednom gorazdanskom kaficu toliko osmjelila da glasno naruci picu na masti...

Uprkos, priznajem, vise strahovanja za autom, nego za glavom, predlozih Nadi da nastavimo put. Nisam ni zavrsio recenicu, a ona je zapalila posljednju cigaretu, prije par sati otvorene paklice, i gotovo uskliknula: "Haj'mo, bolan, pa tamo je sve moja bivsa raja".

"Dobro, Nado, idemo. Pa, i ako nas kakvi manijaci skrenu s puta i zarobe, nece nas valjda muciti, nego ce nas, jel', odmah uza zid! - pokusah da budem duhovit, uzgred se pitajuci zasto da bas ja budem medju prvim 'glupanosima' koji "probijaju led". Medjutim, neko i to mora, kao sto je nekome rat bio prvi i jedini izbor, a nekome posljednji. Kao sto su, uostalom, neki tipovi bili toliko pametni da, manje-vise zajednickim snagama, pronadju formulu pomocu koje je sav balkanski sljam izmilio iz svojih smrdljivih jazbina i pretvorio se u zvijeri nad zvijerima.

Dok smo prolazili pored pravoslavne crkve, malo prije granice dva entiteta, ili kako je to rat odredio, granice Srpskog Gorazda i Gorazda, Nada Maric je pokazivala mjesto na kojem su prosle godine ona i njen suprug, Milenko, imali "sastanak" sa predratnim prijateljima, Muslimanima. "Samo sto smo poceli sa mezetlukom, banula je policija Republike Srpske i, opominjuci nas da krsimo nekakav zakon, naredili razlaz.

Trinaestog maja 1992. godine, u osvit rata u Gorazdu, Nada i Milenko, zajedno sa sinom Nebojsom, omladinskim reprezentativcem BiH u stonom tenisu i cerkom Marijanom, odlicnim ucenikom Ekonomske skole, napustili su Gorazde i krenuli put Srbije. Sve sto su ponijeli iz svog dvosobnog stana u ulici Mose Pijade 45. i zapocete kuce u Krsnici, stalo je u obicnu putnu torbu. Ostalo im je mnogo toga, pogotovo, rece usput Nada, godina lijepog zivota u Gorazdu, iskrenih prijatelja, kumova, sjajnih kolega u "Pobjedi" i "Azotari", nekoliko albuma slika, hiljade uspomena i dvije najljepse obale na svijetu. "Mislila sam da idemo na nekoliko dana, da ce to ludilo brzo proci, da ce se naci neko pametan ko ce pohapsiti sve te probisvjete koji su po gradu vitlali oruzjem... Da sam znala da cu cekati sest godina na ovo... odmah bi se ubila", rece, dok smo ulazili u glavnu ulicu i skretali prema zgradi Kantonalne vlade.

Par minuta kasnije, sjedili smo u kancelariji gospodina Safeta Starhonjica, strucnog saradnika u Ministarstvu za izbjeglice i raseljena lica. Nada nije imala vremena za kafu, sok i par pitanja za gospodina Starhonjica. Dohvatila je telefon:

• Alo', Umija, jes' to ti, matere ti, znas li, bona, ko te zove?... Hocu, doci cu... Alo, Omere, sta ima kod tebe?... Nada ovdje. Nada, tvoja bivsa koleginica... Eto, dobro je, a kako su tvoji?... Ovdje sam, Omere, u Gorazdu. Dosla malo da vidim kako je kod kuce. Dobro vidjecemo se malo kasnije. Alo' mogu li dobiti kumu, Muneveru... - nastavila je da prica i prica i okrece telefonski brojcanik. Srecom, u kancelariju banu Nafija Hodo, kantonalni ministar za rad, socijalnu politiku i izbjeglice. Al' na Safetovu i moju nesrecu, Nada i nju prepoznade. Ipak, poslije ohoho vremena, i nas dvojica dobismo sansu da izmjenimo nekoliko rijeci. "Hajmo napolje!", naredi Nada, "cekace me Omer".

Vise od dvije godine Nada, Milenko i njihova djeca dijelili su dvosoban stan sa Nadinim bratom, Vladom i njegovom petoclanom porodicom u Sevojnu kod Uzica. Pocetkom rata u Bosni, u istom stanu (omanja kuca) bilo je ukupno 17 izbjeglica. Bio je to, kaze Nada, pakao od zivota. "Mogu da zamislim koliko su ljudi u Gorazdu propatili tokom rata. Ali, propatili smo i mi. Nismo, istina, strepili od granata, ali bilo je stotinu drugih strepnji i stotinu drugih razloga za nesanicu".

Provodeci vise noci po svercerskim autobusima i pred 'halapljivim' policajcima, nego u krevetu jedne male sobice u koju su se u medjuvremenu preselili, Nada i Milenko su uspijevali da kako-tako prezive godine u kojima se Srbija, od dobre majke, pretvarala u zlu izbjeglicku macehu. Godine u kojima su mnogi od 700 hiljada izbjeglica imali samo jednu zelju: da uhvate za gusu tri predsjednika.

A sada, sredinom februara '98., kao da je na krilima banula sa juga, pred svoje staro gnijezdo, Nada je gotovo trcala ulicama Gorazda, zagledajuci ljude, izloge, zgrade... Usput, jurcajuci tamo-amo, sretala je stare poznanike... Sa nekima se rukovala, nekima bi klimnula glavom, a sa nekima razmijenila poljupce uz, valjda, 'tradicionalno' - "pa, dje's bolan, sta ima kod tebe". U nekoliko navrata jedva je sakrivala suze.

• Adviji Bajrici poginula su dva sina... Izjavila sam joj saucesce... Ona je toliko hrabra zena. Rece mi da radi, da hrani unuke. Sest usta... Pitala me kako su moji. Pozdravila ih sve. Nisam mogla da nadjem rijeci utjehe za nju. Boze, jadna zena... Ona je bila tako dobra...

Iza ugla zgrade u kojoj je stanovala, izasla su dva djecaka, starosti izmedju 15 i 22 godine. Obojica su, vidjelo se, prezivjeli teske nesrece. Nada im je prisla i upitala ih za babu, Umiju. "Baba je kod kuce", odgovorili su hladno djecaci i nastavili niz ulicu. "Cula sam ranije da su obojica ranjeni, a otac im je poginuo", rece, gledajuci za decacima, dok je Safet ispod zgrade, "po bosanski", dozivao Umiju.

Poslije sat vremena provedenih u zgradi, dok smo Safet i ja obilazili dom za stare, ispod brda Biserno, Nada je bila puna utisaka, a iz njene torbe virila je crvena vaza:

-Posedala sam sa Umijom, popile smo kafu, i ona me je odvela do mog stana. Mi tamo, kad ispred vrata neka zena. Velim joj ja - gospodjo, imate posetu, a ona, ne znajuci ko sam, pozva nas da udjemo. Cim sa usla, ja joj kazem ko sam i sve ispricam. Ona se jadna, malo uplasila. Odmah me upita da li sam se vratila. Ne reko, nisam, ali ne znaci da necu. Ponudila mi kafu i ispricala da je iz Foce, da joj je muz poginuo, pa kako u stanu zivi sa dvoje djece i da su prije nje u mom stanu zivele dvije porodice... Stan je izgledao uzasno. Od mojih bivsih stvari tu je bio jedino regal, ali bez vrata... Onda sam vidjela jednu moju staru vazu, meni dragi poklon... Zamolila sam je i ona mi je, evo, dala... Milenko mi nece verovati da sam bila u stanu, ali kad mu pokazem vazu..., pricala je uzgred pozdravljajuci Umiju, koja je mahala sa terase.

• Nemoguce da me Fahrija nije poznala... Okrenula je glavu kad me je videla, rece dok smo prelazili most iduci da joj ispunumo jos jednu zelju - burek kod Avda Aganovica. Dok smo Safet i ja uzimali peti-sesti zalogaj, Nada je vec brisala ruke salvetom i pricala kako su, nekada, ona i njene koleginice redovno svracale kod Avda, kako je burek uvek bio svjez, kako je Avdo bio dobar, kako je...

Burek je zaista dobar. U svakom slucaju, pobegao bih pred, vec do zla boga, brbljivom zenom. A tek kad jer izisla iz radnje zlatara Reufa Srkalovica: "Bio je tokom rata u Austriji. Sad se vratio... Promijenio se... Mi smo bili veliki prijatelji... Porucio mi je da pozdravim sve Gorazdane i da im kazem da je Reuf u dusi i srcu ostao isti... Ma znate li kakvi smo mi bili prijatelji...

Gledajuci sve to, gledajuci kako se polako tope sante leda, trazio sam odgovor na najteze od svih balkanskih pitanja - sta nam je sve ovo trebalo?

Od Gorazda, negdje na predgradju Uzica (oko sat i po voznje) Nada nije prestajala da prica i gasi cigaretu. Cas je hvalila gospodina Starhonjica, pa onda pricala koga je jos srela na ulici, pa sta je vidjela na izlozima, pa:

• Ne mogu da vjerujem da sam bila... Niko me nije opsovao, niko mi nije rekao nijednu ruznu rijec... Ljudi su se dosta promijenili. I grad. Ali, vidim, ostala je ona, neka, njegova dusa. Ima Gorazde i danas dosta od one ljepote, premda, mislim, vidjela sam da ima dosta izbjeglica i sirotinje... Bas volim sto se grad mnogo obnovio... Meni je on uvijek lijep i ostace...

Ipak, uspio sam da je upitam hoce li se, nakon sto je sve vidjela i cula, mozda vratiti kuci.

• Vratila bi se ja iz ovih stopa. Ali, nemam snage da ponovo, po treci put, pocinjem nesto ispocetka. Ja i Milenko smo radili u Gorazdu po dvadeset i vise godina i nesto stvorili. Onda smo u Sevojnu opet poceli od nule i obezbjedili sebi i djeci neke minimalne uslove za zivot. Ako bi se vratili u Gorazde cekao bi nas isti put. Jednostavno, ma koliko voljeli taj grad, nemamo snage za jos jedan pocetak. Sto se tice stana, porusene kuce i nesto malo placa, sve bi to najradije prodali... Ma sta god bude, ja cu uvijek otici u Gorazde i, znam, uvijek cu tamo imati sa nekim da popijem kafu i popricam, pogotovo o onom vremenu kada smo svi zajedno bili jedna velika raja, rece na kraju njenog, eto, srecnog 'petka 13-og'.

Kada ne prica o Gorazdu, Nada je, inace, prilicno cutljiva.

Zoran Tmusic (AIM)