PROFESIONALCI HRVOJA ISTUKA

Vladini mediji u RS

Prevodjenje Pres-centra Prvog krajiskog u mirnodopsko-direktorsku formaciju neca biti izlaz iz medijske rupe SDS-a, nego samo stvaranje pune svijesti o njoj bez mogucnosti da se ista popravi.

Banjaluka, 26. februar 1998. (AIM)

Srpski vladini mediji danas najvise lice na autisticnu djecu: koliko god se trudili da progovore koju o spoljnom svijetu, na kraju ispadne da su sposobni jedino za govor o sebi. Poklonici tajni ljudske duse taj period medijskog zivota vjerovatno bi nazvali terapeutskim, kada bi taj govor o sebi bio neka vrsta samoispitivanja. Medjutim, nista od toga. Psihologija vladinih medija otkriva neizrecivu ljutnju prema staroj vlasdti, koja ih je prevarila, i nista manju prema novoj zato sto jos ne pokazuje ni namjeru ni sposobnost da ih prevari kao stara. Postaje li to, reakcija - naravno, ne javna - ce se razvijati u pravcu pojacavanja ljutnje prema Biljani Plavsic i Miloradu Dodiku, i spremnosti za prastanje Momcilu Krajisniku, jednako kao sto danas oni koji pamte vrijeme titoistickog novinarstva nostalgicno uzdisu: "Jesmo imali jedan tv-kanal i jedne novine, ali nismo imali bog zna sta ni da kazemo narodu".

A analogije, posebno istorijske, kod Srba jos imaju znacenje definicija. Tako ce ovih dana jedan novinar SRNE uzdahnuti: "Jeste nas Momo (Krajisnik) placao malo, neredovno, i u cekovima, jeste imao obicaj i da nas ruzi, jeste da ga nismo podnosili, ali je uvijek ostavljao utisak covjeka koji zna sta ce s nama". Ovaj novinar, koji je zelio da ostane anoniman, kaze da srpsku drzavnu agenciju, jos uvijek smjestenu na Palama, za mjesec i kusur dana iz nove vlasti nije obisao niko niti im je ijedan dinar iz Vlade u Banjaluci prebacen na racun. "Bio je samo jedan sastanak naseg rukovodstva sa ministrom (informacija) Rajkom Vasicem, ali poslije njega niti je njemu bilo jasnije sta ce s nama, niti je nama bilo jasnije sta da radimo sami sa sobom", kaze za AIM ovaj novinar.

Srpska televizija je, s druge strane, poslije gotovo pola godine ponovo uvezala predajnicki sistem, i to je za mjesec dana rada nove Vlade sve sto je na planu drzavnih medija u RS uvezano. Sve ostalo je isto ako se izuzme da je drzavni dnevnik sa prosjecnih dvadesetak minuta uglavnom citanja agencijskih vijesti prije neki dan "natjerao" citavih 33 minute slicnih sadrzaja i da je novi generalni direktor Andjelko Kozomora izdao nalog da svi novinari sa snimanja moraju doci svjeze okupani, osisani i izbrijani.

BEZ MORALNIH DILEMA: Kada se proslog ljeta zakuvalo izmedju predsjednice RS i paljanske vlasti, svi drzavni mediji stali su na stranu Krajisnika u cijim rukama su bili kasa i policijska palica. Sjecejuci se tog vremena, SRT je umiksala jedan spot zbog koga u stranackom okruzenju predsjednice vjeruju da ona u zivotu ne treba da se pojavi na balkonu, cak ni svog stana. SRNA je citave njene dugacke profesorske govore po mitinzima sazimala u recenici: "Gospodja BP i ovom prilikom je ponovila svoje vec poznate optuzbe na racun Vlade i predsjednika u Predsjednistvu MK". "Javnost" je slijedila intelektualni nivo svog mentora i predsjednika Upravnog odbora Alekse Buhe o "odmetnutoj predsjednici", dok je "Oslobodjenje", kao dno dna rezimskog novinarstva, objavljivalo neredigovane policijske dostave o Biljani Plavsic i njenim saradnicima. Kada je, medjutim, djavo zaprijetio da ce odnijeti salu i kada je policijska palica u Banjaluci presla u ruke Plavsiceve, novinari tog studija SRT iznenada su osjetili neodoljiv zov demokratije. "Javnosti" se znao potkrasti i poneki tekst o tome da se negdje (ne zna se gdje) neko (ne zna se ko) u RS bavi kriminalom (ne zna se kakvim), dok je SRNA u izvjestaje sa njenih govora pripustala i po jedan pasus upravnog govora. "Oslobodjanje" je promijenilo urednicku ekipu i jedino gazilo do daske.

Naravno da poslije izbora i formiranja nove vlade ni jedan, ni glavni urednik ni direktor vladinih medija, nije podnio ostavku ni iz moralnih ni iz zdravstvenih razloga. Istina, nije bez osnova ni kontrapitanje o tome ko je uopste poslije 100.000 mrtvih i svega sto se desilo proteklih godina u Bosni nasao moralni razlog da bilo sta ucini sa sobom. Dolazak nove Vlade najprije je na razlicitim stranama uvecao strahove i ambicije, da bi njeno konceptualno nesnalazenje s drzavnim medijima dovelo da kod jednih ambicije splasnu, a da se kod drugih strahovi uvecaju.

"PROFESIONALCI" NA SRT: Nosilac 90-postotnog medijskog uticaja u RS, Srpska radio-televizija izbore je docekala u razlicitim okolnostima. Dok je medjunarodna zajednica paljansku ekipu iskljucila iz mreze, banjalucka, na koju je teret programa pao, taj period provela je manje-vise u stanju hibernacije i ocekivanja ko ce pobijediti na izborima. Tek to je bilo grozomorno doba ove kuce, u kojoj su se urednici izneneda nasli pred varijantom slobodnog izbora, jedine stvari koju nisu zeljeli. Ipak, televizija je tada ucinila dosta za relativan uspjeh opozicije na izborima, ali ne zato sto je efikasno podrzala Biljanu Plavsic, vec zato sto je paljanski studio bio onemogucen da podrzi Krajisnika i Buhu.

Poslije izbora, u tu kucu nova Vlada na celu sa ministrom Rajkom Vasicem na neodredjeno vrijeme useljava rijec profesionalizam, kao kljucni simptom da te sprave, kako stvari stoje, tu zadugo nece biti. A kada se u Banjaluci pomene rijec profesionalizam, odmah se, niko ne zna zasto, pomisli na pres-centar Prvog krajiskog korpusa kao nepresusan izvor takvih kadrova. Vasic - koji od Biljane Plavsic zahtijeva da mu se ne mijesa u kadrovanje, za cime ona i ne pokazuje zelju - imenuje na mjesto generalnog direktora SRT-a Andjelka Kozomaru, covjeka koga je na to mjesto preporucilo sto je svojevremeno dopisivao za "Vecernje novosti" iz Banjaluke i sto je u Presu Prvog krajiskog umio da se sluzi i daljinskim upravljanjem. Istog dana medjunarodna zajednica u Banjaluku salje administratora za SRT Dragana Gasica, austrijskog diplomatu koji se prethodno iskazao kao "utjerivac u pamet" televizije bosanskih Hrvata, pacifikovanog ceda legendarnog Smiljka Sagolja. Naoruzen takvim ovlastenjima da je odmah prozvan "TV-Vestendorp", Gasic Kozomaru vraca u v.d. stanje, obavjestava neupucene da bi uskoro trebalo da se imenuje sedmoclani upravni odbor SRT, kojim ce sam predsjedavati. Kozomari je preostalo da za Gasica odabere pristojnu kancelariju, da mu naruci jos pristojniji namjestaj da sjedi i ceka sta ce biti i za to vrijeme u svakom polupotezu konsultuje Vasica.

ULAZAK U TV BiH: Za to vrijeme oni koji se smatraju bliskim Biljani Plavsic upozioravaju kako je televizija u rukama neizljecivih komunista koji ce od SRT-a napraviti samo studio jedinstvene TV BiH. Kao dokazni materijal podastiru Vasiceve intervjue u kojima ovaj zamjera medjunarodnoj zajednici sto nije napravila neki medij koji bi mogao da siri uticaj na teritoriji cijele BiH i da ministrov pedigre novinara nekadasnjeg "Jutela" i povremenog saradnika "Slobodne Evrope" i ne obecava nista drugo. Vasic im jos ne odgovara javno, ali se brani da nije rijec o prikrivenim pristalicama i nekadasnjim saradnicima Radovana Karadzica.

Onoliko koliko se i jedni i drugi kunu u profesionalizam i vajkaju da sa raspolozivim kadrom ne mogu vise, toliko je jasno da nije stvar o sukobu dva razlicita koncepta nego o borbi za vlast koja u Banjaluci traje i na visim nivoima. Iako je konceptualni karakter spora lazan jer ce o tim stvarima odlucivati Gasic, sukob ce se kad tad "ovjeriti" i van personalnog okvira. Bice to najdalje u predizbornoj kampanji, gdje se jedni spremaju da podrze Biljanu Plavsic a drugi ljevicu. Samiom tim, SRT ce jos sacekati pravu profesionalizaciju i to ne zato sto novinare na drugo tjeraju Plavsiceva, Dodik ili Vasic , vec zato sto oni (novinari) u vecini drugacije niti umiju niti zele. Jer, onaj koji je u ratu naucio da izvjestava o srpskim napredovanjima na frontu odakle su se svi odavno povukli i da se pri tom ubijedi kako time spasava drzavu, taj zna da pravilnim izborom gazde moze da mijenja svijet, gotovo kao Bog.

Vladavina komunizma u srpskom novinarstvu bila je samo meksa dugotrajna pripremna faza za ono sto ce uslijediti. Zato nije cudo da se danas na profesionalizam i nezavisnost najvise pozivaju kadrovi iz tog doba, koji se u medjuvremenu nisu uhljebili kod SDS-a. Ljudi su se samo vodili prostom logikom da su se i od njih nasli gori. Vladavina SDS ne samo na televiziji bila je, posebno u dvije poratne godine, eskalacija predhodne faze, najcrnje od najcrnjeg sto se u novinarstvu moze dogoditi. Taj medijski govor uspjesno je citave dvije godine odbijao da saopsti puku da je rat zavrsen drzeci ga u podzemlju, kao u Kusturicinom filmu, i ubacujuci mu povremeno poneku mrvicu u usta tek da ne ostane bez publike.

Nova vlast, opet, nagovjestava povratak na manje zlo, ono socijalisticko prije SDS-a. Bijase to hrabro dobe angazovanih cupavaca u vijetnamkama, gdje je TV novinar, kada mu Hrvoje Istuk na vrijeme ne posalje platu, pisao zapaljivi komentar o necistoci koja vlada u gradskim parkovima uz obavezan zakljucak: "Na kraju, pitamo nadlezne: dokle ovako". Vracanje na to doba, sto nagovjestava prevodjenje Pres-centra Prvog krajiskog u mirnodopsko-direktorsku formaciju, zatim vracanje na provjerene banjalucke dopisnike "Vecernjih" i Radio-Beograda, nece biti izlaz iz medijske rupe SDS-a, nego samo stvaranje pune svijesti o njoj bez mogucnosti da se ista popravi. Ko ne vjeruje u to neka pogleda Drugi Dnevnik RTS. To je to.

Zeljko Cvijanovic