NE DA FRANJO GRUNTA

AIM, ZAGREB, 24.2.1998. Nikada jedinstveniji i nikada usamljeniji - tako je djelovao vladajuci HDZ na svome Cetvrtom saboru, koji je protekloga vikenda zasjedao u Zagrebu. Jedinstvenost je zapravo privid. Slicno nekadasnjim kongresnim ritualima monolitnih komunistickih partija, na HDZ-ovom saborovanju nije se culo ni jednog disonantnog glasa, sve je bilo uznosito, postrojeno, jednoglasno. Na svim dosadasnjim konvencijama vladajuce stranke dogadjala su se iskakanja, slijedom frakcijskih borbi za premoc u stranci. Ovoga puta - nitko protiv nikoga, ali svi su se natjecali za Tudjmanovu milost, svjesni da je samo to presudno. Prigodno pacificiranje inace sukobljenih frakcija predsjednik je postigao do posljednjeg trenutka tajeci koga je odredio za stranacke funkcije. Taj mehanizam postao je sasvim razvidan kada je covjek koji je Tudjmana proglasio najvecim Hrvatom svih vremena i prvim vladarom narodne krvi poslije tolikih stoljeca, nakon toga jednostavno kooptiran u najvise tijelo stranke. Sabor je bio u funkciji cementiranja predsjednikove neprikosnovenosti, pa je takvo i manifestirano jedinstvo HDZ-a.

Usamljenost je stvarna. Na HDZ-ovoj konvenciji nije bilo predstavnika ni jedne ozbiljne oporbene stranke, iako su bili pozvani. Razlog za bojkot odnos je vlasti prema antivladinu prosvjedu, koji je u Zagrebu organiziran dan ranije. Nakon sto je Tudjman naredio da se protiv socijalnih prosvjednika izvedu tisuce policajaca, pojavljivanje na kongresu vladajuce stranke za svakog bi oporbenjaka bilo suicidno. U pismu HDZ-ovu saboru liberal Budisa je upotrebu sile protiv demonstranata ocijenio politicki stetnom odlukom, a socijaldemokrat Racan porucio je vladajucima da se ispraznim obecanjima i upotrebom sile narasli socijalni problemi ne mogu rijesiti.

HDZ-ovom saborovanju nisu prisustvovali ni diplomatski predstavnici. Umjesto na konvenciju vladajuce stranke, najutjecajniji strani ambasadori otisli su u Rijeku na karneval. Poruka je bila vrlo jasna. Ali su se tim dogadjajem ipak morali baviti - naknadno. Tudjman je svojim govorom uspio konsternirati ne samo Bosnu i Hercegovinu, nego i cjelokupnu medjunarodnu zajednicu. Bijesan zbog socijalnih prosvjeda, ali ponavise zbog onoga sto su mu demonstranti izvikivali (izmedju ostaloga i "Franjo lopove" i "Franjo Saddame"), on je na saboru odrzao jedan od svojih politicki najrigidnijih govora. Izjavom da se Hrvatska izgradnjom auto-ceste preko Bosne vraca tamo "odakle nam je kralj Tomislav" i drugim sasvim eksplicitnim relativiziranjima drzavnosti Bosne i Hercegovine, hrvatski je predsjednik uzbunio Sarajevo.

Ali i Amerikance, koji su to ocijenili kao krsenje Daytona. Posebni izaslanik ameriÞkog predsjednika Robert Gelbard, uz pohvale MiloÜevicu za kooperativnost, vrlo je direktno rekao da su SAD "ogorcene" Tudjmanovom retorikom. "Povijesne aluzije o tome da je Hrvatska obnovljeno kraljevstvo kralja Tomislava - skandalozne su, opasne i smijesne", istakao je Gelbard, dodajuci da "predsjendik Tudjman mora paziti sto govori". Ali cini se da ce Amerikanci, potaknuti HDZ-ovim saborovanjem, ubuduce vise pitati i o onome sto Tudjman radi. Govor hrvatskog predsjednika uzbunio je i vazne adrese u Bruxellesu, gdje upravo dovrsavaju izvjesce o stanju u Hrvatskoj. Tamo su zapanjeni ne samo otvorenim pretenzijama prema Bosni i Hercegovini, nego i njegovim nazadnim stavovima prema demokraciji i civilnom drustvu.

Ali najvece je osamljivanje HDZ-a prema narodu. Izmedju vladajuce stranke i sve veceg broja Hrvata raste distanca i otudjenost. Najavljivalo se da ce, kako netko rece, partija vladajucih, na svom kongresu pokrenuti rjesavanje socijalnih pitanja, da ce izaci s programom saniranja socijalne katastrofe. Ali ta je tema tek periferno okrznula sabor. Istina, u zavrsnoj se deklaraciji najavljuje socijalni boljitak. Vladajuci su svecano obecali da ce u iducoj godini postici punu zaposlenost mladih te da ce podici zivotni standard. Obecali su - ponovo! - suzbijanje gospodarskog kriminala, mita i korupcije. Obavezali se da ce traziti odgovore na nezaposlenost, niske place i mirovine. Istakli da su im zadaci ostvarenje socijalne drzave, ali i socijalne pravde. Nalozili da drzavni duznosnici moraju odbacivati raspojasani kapitalizam i enormno bogacenje pojedinaca. Vise puta spomenuli su potrebu drustvene solidarnosti i skrbi za socijalno najugrozenije. Da bi na koncu poentirali proklamacijom kako hrvatska drzava postoji radi svoga naroda, a ne radi pojedinaca ili odredjenih skupina.

Ali sve izvan te deklaracije bilo je demantiranje njena sadrzaja. Sve ostalo bio je totalni socijalni autizam. Signalizirao je to raspojasani luksuz u kojem se odvijao stranacki kongres. Svjedocila je to nevidjena oktanska ergela, polegla po zelenim povrsinama oko dvorane "Lisinski", ali i bezobzirna raskos tog stranackog derneka. No, o potpunoj socijalnoj obnevidjelosti najvise govori dominantna retorika HDZ-ova kongresa. Iznevjerene su najave da ce taj skup napraviti zaokret prema socijalnim pitanjima, koja u Hrvatskoj postaju dominantna. Umjesto razumijevanja za socijalne probleme, kongres je odzvanjao od osude onih koji postavljaju socijalne zahtjeve. Predsjednik drzave nazvao ih je, doslovce, ruljom, a na njegovu inicijativu, sabor je usvojio posebnu izjavu, kojom se masovni prosvjed osudjuje i kvalificira kao pokusaj destabilizacije i rusenja vlasti. Njegovim je sudionicima pripisano prizivanje kaosa i anarhije, optuzeni su za namjeru izazivanja nereda i albanizaciju Hrvatske. Sve je podvuceno prijetnjom da ce se vlast "i ubuduce odlucno suprotstavljati svakom pokusaju destabilizacije hrvatske drzave pod krinkom slobode javnog okupljanja".

Rijec je o otvorenoj najavi da se u nekim buducim socijalnim prosvjedima policija nece ograniciti samo na "naguravanje". Kako bi legitimirala svoju iracionalnu odluku da na manifestiranje socijalnog nezadovoljstva krene policijskim kordonima i specijalcima, Tudjmanova kamarila socijalne nevoljnike pokusava prikazati kao drzavne neprijatelje. Jer se samo tako moze opravdati primjena represije. Stranacki je sabor pretvoren u obracun s onima koji smatraju da je i javni prosvjed sasvim legitiman nacin manifestiranja socijalnog nezadovoljstva. U tom nizu difamacija, optuzbi i politickih psovki relativna je novost kampanja telegramima. Pozdravne brzojavke, kako bi rekao Tudjman, na adresu stranackog sabora iskoristene su za stvaranje dojma da je narod protiv socijalnih prosvjeda. Ali upotreba telegrama neodoljivo podsjeca na jedno drugo vrijeme i mjesto. Milosevic je svojedobno, kada se uspinjao na vlast, na cuvenoj Osmoj sjednici, pokrenuo kampanju depesama. Organizirana spontanost tog navodnog "glasa naroda", jacala je njegovu poziciju, bljujuci mrznju po konkurenciji.

HDZ-ov sabor nesumnjivo se odvijao u sjeni socijalnog mitinga, koji je dan ranije potresao Zagreb i cijelu Hrvatsku. Nacinom na koji je pokusao rijesiti problem socijalnog nezadovoljstva, izvodjenjem policije na socijalne prosvjednike, i tim slijedom rigidnim saborom svoje stranke - koji i po retorici i po izabranim kadrovima signalizira da HDZ klizi udesno - Tudjman je odaslao dugorocne poruke. Netko u sali rece: ne da Franjo grunta. sto god to znacilo!

JELENA LOVRIC