PAZI, OPASNO PO ZIVOT!

Zemaljski muzej u liku Predsjednistva BiH

Najstarija naucna institucija na Balkanu, Zemaljski muzej u Sarajevu, opasan je po zivot! Vjerovatno jedini muzej na svijetu u koji na vlastitu odgovornost ulaze samo punoljetne osobe koje se dijele na politicare, novinare i "jadne naucnike". Za vrijeme rata Muzej je bio pun macaka koje su hvatale miseve. Danas tamo vise nema macaka. A kako stara narodna poslovica kaze: "Gdje macaka nema...."

AIM, SARAJEVO, 19.02.98. Zemljaski muzej u Sarajevu osnovan je prije ravno 110 godina. Projektovao ga je Karl Parzik 1908.-1910. u renesansnom stilu. Gradnja je zavrsena 1913. godine. Kompleks cine cetiri zgrade okrenute na cetiri strane svijeta povezane terasama i parkovnom povrsinom sa botanickim vrtom. Tacan datum osnivanja je 1. februar 1888. godine. Inicijativu je pokrenula tadasnja Zemaljska vlada kao drzavna instiucija, pa otud i naziv Zemaljski muzej.

Danasnji muzej je mjesto politickih (ne)dogovora. Ponekad se u njemu sastane Vijece ministara, ponekad troclano Predsjednistvo, a kada dodje neki znacajan strani drzavnik i on ode u Muzej da vidi domace politicare. Svaki put za njima stize bulumenta novinara koja biva zatvorena u jednu sobu sa par stolica i jednim stolom zimi, ili pustena da poluslobodno seta botanickim vrtom ljeti. Izlozbe su rijetka pojava, a eksponati sklonjeni na sigurno. Djeca i naucni radnici, osim onih koji rade u Muzeju, rijetko navrate.

Prijeratne generacije skolsku posjetu Muzeju smatrale su za pravi dogadjaj. Sadasnje nemaju priliku ni da tamo zavire. U ratu Muzej je bio prva linija fronte. Prirodnjacki dio muzeja bio je najopasnija zona. Prema rijecima direktorice Muzeja, Dzenane Buturovic, sam Muzej dobio je 184 direktna pogotka. Zajedno sa dvoristem i vrtom, na Muzej je palo izmedju 500 i 550 granata. Za sve to vrijeme institucija nije samo 15 dana radila. Posjetiocima je pristup bio nemoguc, ali zaposleni su nalazili nacin da dodju do radnog mjesta. Samo dva dana desilo se da je samo dvoje ljudi doslo u Muzej. Ostalo vrijeme radilo je najmanje 15 ljudi. Ovakav nacin rada omogucio je da se vecina eksponata sacuva. Direktorica Buturovic kaze: "Bez obzira da li su to doktori nauka, preparatori, spremacice, svi smo radili isto - borili se da sacuvamo preparate. Najvise se zalagao dr. Slavko Obrtalj, nacelnik odjeljenja za arheologiju. On je dolazio svaki dan izuzev nekih petnaestak dana kada je bio odveden na kopanje rovova".

Macke stitile eksponate

Prema rijecima direktorice najvise problema imali su zbog vlage. "Svakodnevno smo morali donositi od kuce suhe krpe i susiti gradju arhiva. Donosili smo krpe od kuce jer Muzej u to vrijeme vise nije imao nista. Za platu koju smo dobijali mogli smo kupiti kutiju sibica. Koristili smo i one najprimitivnije metode zastite. Prvi ko nam je pomogao bila je Fabrika duhana Sarajevo koja nam je dala velike listove duhana da bi ih stavljali u tkanine ljeti i tako stitili od moljaca" - kaze Dzenana Buturovic. Jos uvijek nije moguce utvrditi stete koje su nanesene. Osteceni su i mnogi stecci u dvoristu Muzeja koji su od neprocjenjive vrijednosti. Direktorica kaze da ni danas nisu sigurni da nije bilo i otudjenja nekih predmeta. "Najteze nam je bilo kada su se pojavili glodari. Morali smo dovoditi macke da ih istrijebe", prica direktorica najstarije nase naucne institucije. "Sada trebamo napraviti reinventarizaciju, a to je ogroman posao koji zahtijeva mnogo. Trositi sada na to vrijeme je ludo, jer se jos uvijek borimo da sacuvamo sve eksponate", kaze direktorica.

Od osnutka do zadnjeg rata Muzej nikada nije zatvaran. Ni danas nije zvanicno zatvoren za posjete, ali je veoma malo interesovanja za posjete. U prvim salama malo je eksponata. Na ulazu vam pada u oci bijeli papir sa natpisom "Obavezno akreditovanje" i strelica nalijevo. Ovo je samo za novinare. U botanickoj basti crvene trake koje prijece prolaz u sve dijelove. "Sada imamo tu situaciju da su usljed kisa, koje su pogorsale stanje fasada, posebno ostecene balustrade i to u ogromnoj mjeri. Opasno je krociti blizu njih. Recimo u prirodnjackoj zgradi, u kojoj bi i mogli primiti posjetioce, ne smijemo dozvoliti da ulaze djeca. To je zgrada u kojoj se sastaju ministri. Ali oni su punoljetni i sami odgovaraju za svoje zivote. Licno sam ih upozoravala, kako njih, tako i Predsjednistvo, da je opasno setati se setnicom u vrtu" - kaze direktorica i na pitanje da li oni ipak setaju jos uvijek po stazama odgovara: "Sigurno da setaju. Vidjela sam neke trake pomaknute. Iako ih ja ni ne gledam. A trebaju znati da je velika opasnost tuda ici. Neko moze ostati na mjestu mrtav!"

Misle na buducnost, zaboravljaju proslost

Ministri se, da budemo precizni, sastaju u sali za izlozbe i predavanja prirodnjackog dijela, a u dijelu nekadasnje uprave i arhiva predsjednici. Razmatraju sudbinu jedne zemlje, ne postujuci njezinu proslost. "Ponekad sjednice tako ucestaju da nam ometaju rad. Mnogi poslovi se prolongiraju. Vjerujem da ce se nasi gosti uskoro iseliti. Mada bi prije nego se isele bilo korektno da nam plate za svoj boravak ovdje. Ne nama, nego zidovima, zbirkama, eksponatima... Neka daju sredstva da se Muzej stavi u funkciju koju je imao i prije rata", zavrsava direktorica Dzenana Buturovic.

Ministrica za kulturu Kantona Sarajevo kaze da je u ovom trenutku najvaznija buducnost drzave o kojoj odlucuju politicari. Dotle djeca skolskog uzrasta u Sarajevu znaju sta je muzej samo na osnovu onog sto mogu procitati iz knjiga. Vecina njih nije imala priliku da udje niti u jedan. O Sarajevskoj hagadi, koja se cuva u Zemaljskom muzeju, bar zvanicno, i koja je jedan od najvrijednijih eksponata, a koja datira iz XIV. stoljeca, cak ni neki od posjetilaca vjerovatno nista ne znaju. Kako sada stvari stoje, u Muzeju ne mozemo gledati starine od vrijednosti, iako se tamo mogu sresti starine.

Nidzara AHMETASEVIC (AIM, Sarajevo)