DjAPIC RASPIRUJE POVJERENJE

AIM, ZAGREB, 18.2.1998. Britanski ambasador u Hrvatskoj Colin Munroe, izgovorio je proslog ponedjeljka, 16. veljace, u Vukovaru kratku i jednostavnu recenicu koja zorno odslikava danasnje prilike u hrvatskom Podunavlju, mjesec dana nakon sto je to podrucje napustio UNTAES. Munroe je odgovarao na pitanje novinara je li osnovni razlog iseljavanja Srba politicke ili ekonomske prirode. "Za Hrvate nema dvojbe da je ovo njihova zemlja", rekao je. I dodao: "Srbi, medjutim, u to nisu toliko sigurni". Munroe se u Vukovaru zatekao u svojstvu clana Povjerenstva "Clanak 11", skupine ambasadora i predstavnika medjunarodnih organizacija koji nadziru provedbu Erdutskog sporazuma. Ne treba biti osobit poznavatelj engleske dioplomatske skole, kakvu je pohadjao Munroe, da bi se razumjela sva gorcina onoga sto je rekao. Americki velposlanik William Montgomery u odgovoru na isto pitanje bio je jos izravniji: "Ako mene pitate, glavni razlog (odlaska Srba) je u tome sto ne vjeruju u potpunosti da ce hrvatska Vlada izvrsiti sve preuzete obveze", rekao je.

Povjerenstvo "Clanka 11" u Vukovaru se naslo samo dva dana nakon pohoda Ante Djapica i njegovih sljedbenika iz Hrvatske stranke prava na Vukovar, kojom su prilikom "raspirivali medjunacionalno povjerenje". Taj, dosad vjerojatrno najozbiljniji incident koji se u Podunavlju zbio nakon sto je podrucje 16. sijecnja u potpunosti pod kontrolom hrvatskih Vlasti, osudili su ne samo vukovarski gradonacelnik Vladimir Stengl i Nacionalni odbor za ostvarivanje programa uspostave povjerenja, vec je o njemu, iste veceri, bilo rijeci i na sjednici Vijeca obrane i nacionalne sigurnosti, kojim je predsjedao sam Tudjman. Na toj je sjednici, kako je priopceno, "ponovljeno da ce hrvatska vlast i sva drzavna tijela nastaviti politiku koja je dovela do uspjesnog zavrsetka mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja, te je istaknuto da je zadaca tijela drzavne vlasti osigurati red, mir i sigurnost svih gradjana dosljednom provedbom zakona i drugih propisa u cijeloj drzavi".

Da stvari u Podunavlju ne idu ni izbliza onako kako bi trebalo, vidljivo je iz niza zbivanja sto su se dogodila unatrag mjesec dana. Stanimirovic i Pupovac, dvojica najutjecajnijih srpskih politicara u Podunavlju, zaprijetili su izalaskom iz Nacionalnog odbora za uspostavu povjerenja, svjesni da je podunavska zbilja daleko od obecanja koje je hrvatska vlast dijelila sakom i kapom, verbalno cinivsi sve sto je mogla da privoli UNTAES na odlazak 15. sijecnja. Kap njihova strpljenja zacijelo je prelila Uredba hrvatske Vlade o najmu stanova, kojom su Srbi u Podunavlju, de facto, stavljeni u diskriminirani polozaj, jer se Uredba odnosila samo na Podunavlje, a ne na cijelu Hrvatsku. Naime, pravo na povratak u stanove imali su, prema spomenutoj Uredbi, svi koji su zivjeli u hrvatskom Podunavlju i koristili stanove u drustvenom vlasnistvu do 31. ozujka 1991. godine. No, to isto pravo ne odnosi se na druga podrucja u Hrvatskoj (zapadna Slavonija, podrucje Kninske krajine), sto prakticno znaci da Srbin, koji je, primjerice, zivio u Kninu do vojne akcije "Oluja", u drustvenom stanu, a poslije se kao prognanik uselio u drustveni stan nekog izbjeglog Hrvata u Vukovaru, sada mora napustiti taj stan, ali nema pravo vratiti se u svoj, u Kninu. Uredba je, zbog pritiska medjunarodne zajednice, ali i najave povlacenja Stanimirovica i Pupovca iz Nacionalnog odbora, na kraju povucena. Tudjman je potom primio dvojicu srpskih politicara i vjerojatno im ponudio stanovita jamstva koja bi mogla promijeniti njihovu odluku da napuste Nacionalni odbor.

Sto se doista razgovaralo na tom sastanku nije doprlo ni do clanova Povjerenstva "Clanak 11", pa je americki veleposlanih Montgomery, boraveci u Vukovaru, upitao Stanimirovica o cemu se razgovaralo s Tudjmanom. Iz indiskrecija koje su procurile, Stanimirovic je, navodno, americkom veleposlaniku objasnio kako je Tudjmanu receno da su razlozi odlaska Srba prvenstveno sigurnosne, a potom i ekonomske prirode. Spominjali su zakon o konvalidnosti, brojne incidentne situacije i pomanjkanje politicke i medijske aktivnosti koje bi vodile smanjenju izrazenih tenzija. Stanimirovic je, na Montgomeryjev zahtjev, iznio i podatke o razmjerima iseljavanja. Rekao je da je napustanje podrucja bilo najizrazitije u prosincu, pred odlazak UNTAES-a, no da se nastavlja i dalje, gotovo podjednakim intenzitetom. Od 127.000 stanovnika koliko ih je na nekadasnjem podrucju UNTAES-a svojedobno bilo, sada je ostalo tek 52 posto. Stanimirovic tvrdi da su aktivisti Samostalne demokratske srpske stranke (SDSS) anketama i popisom ustanovili kako je od 78.000 domicilnih Srba, dakle stanovnika koji su na tom podrucju zivjeli i prije rata, Podunavlje napustilo oko 20 tisuca.

Izleti poput Djapicevog kada je oko dvije tisuce njegovih pristasa

• pod poznatom ikonografijom, pjevajuci "hrvatske pjesme" (kako je Djapic nazvao pjesmu "Evo zore, evo dana, evo Jure i Bobana"), pozdravljajuci desnom ispruzenom rukom i provokativno trubeci sredistem Vukovara - stanje dovelo do usijanja, sigurno nece pridonijeti smirivanju prilika. Hrvatske se policija prilicno naradila tog prijepodneva da se iskra ne pretvori u pozar, jer se pred kino-dvoranom u Borovu naselju, kamo su naumili Djapicevi pristase, nalazio prilicno velik broj lokalnog srpskog stanovnistva, koje je pred obliznjim Radnickim domom cekalo jugoslavenske vize. Bliski susret mogao se pretvoriti u tezak incident, ali je brojnost policije i njihova odlucnost sprijecila najgore. Sve se odvijalo pred ocima promatraca medjunarodne zajednice, pa je Hrvatska bar za sada prosla sretno, jer je samo nekliko dana pred Djapicev vukovarski nastup s East Rivera doprhnula razmjerno povoljna predsjednicka izjava Vijeca sigurnosti. Doduse, ondje se ipak konstatira kako "ostaje jos mnogo toga sto treba uciniti", narocito na "zastiti ljudskih prava", "ukljucujuci poduzimanje aktivnosti protiv zlostavljanja", te "otklanjanju poteskoca koje su prepreka povratku prognanika i izbjeglica". Djapicev izlet tome nije pridonio, naprotiv dolio je podosta ulja na stalno tinjajucu vatru.

Dolazak Djapica u Vukovar postavio je i pitanje na koje su odgovor trazili i clanovi Povjerenstva "Clanka 11" - vodi li hrvatska vlast dvostruku politiku u Podunavlju: javnu, deklarativnu, koja je na tragu provodjenja preuzetih obveza za odgovornost i stanje u Podunavlju i, drugu, iza scene, kojoj je cilj slati upravo onakve poruke s kojima je u Vukovar dosao Djapic. Poznato je naima da Djapic nista ne radi slucajno, jos manje na svoju ruku, i da upravo on govori ono sto radikalni dio HDZ-a misli. U njegovoj vukovarskoj epizodi stoga nije neosnovano pitanje je li Djapic za ono sto radi imao blagoslov upravo te, nimalo beznacajane stranacke frakcije HDZ-a, koja je i sama nezadovoljna javnom hrvatskom politikom prema Podunavlju, ali to ne smije otvoreno reci. Publicitet sto ga - formalno zbog prijedloga zakona o lustraciji - posljednjih tjedana u kontroliranim hrvatskim medijima dobija Djapic u strasnom je nesrazmjeru sa znacenjem stranke na cijem je celu, pa forsiranje Djapica ocito ima posve drugaciji politicki kontekst. Njegov vukovarski izlet tesko da je moguce izdvojiti iz cijele te price.

Kad je drugi razlog iseljavanja u pitanju - ekonomske prilike u Podunavlju - stvari stoje podjednako lose. Egzaktnih informacija o zaposlenosti nema, ali se barata podacima da samo desetak posto aktivnog radnog stanovnistva ima kakav-takav posao. Opca bijeda i neimastina dodatni su poticaj onima koji imaju kamo otici da skupe stvari i upute se trbuhom za kruhom. Sve je vise odlazaka u trece zemlje, a u posljednje vrijeme hit je Norveska. No, mnogo je onih koji cekaju "papire" za Kanadu, Australiju ili Novi Zeland i svaku drugu zemlju koja ih hoce primiti. Obnova Vukovara ide slabo, a njegovo devastirano i gotovo posve upropasteno gospodarstvo cekic oporavka nije jos ni dodirnuo. Medjunarodna zajednica voljna je uloziti u to podrucje samo ako ono ostane multietnicko i vaze svaki dolar iskljucivio tom vagom. Hrvatska sama nema sredstava za ozbiljnije financijske injekcije, sto dakako koci i povratak hrvatskih prognanika. I oni prilicno rijetki koji se namjeravaju vratiti u poruseni grad, voljni su to uciniti samo ako dobiju obnovljen stan i iole solidan posao, bolje placen od onog kakav trenutno imaju. Jer, sto bi ih inace motiviralo da se vrate.

Nekoc jedna od najprosperitenijih regija u bivsoj Jugoslaviji - hrvatsko Podunavlje - danas je pod Damoklovim macem sudbine kakva je zadesila Kninsku krajinu i dobar dio zapadne Slavonije. Srbi razmisljaju o odlasku, Hrvati ne zure s povratkom. Djapicev radikalizam s dvije tisuce vikend-povratnika moze imati za cilj samo stotinjak novih, ubrzanih odlazaka iz podrucja koje je Hrvatska, bar sto se teritorija tice, s mukom uspjela reintegrirati 15. sijecnja. No, nikako nece pridonijeti brzem povratku Hrvata, koji u Podunavlje ionako ne zure dok se ondje ne stvore normalni uvjeti za zivot. A toga ne moze biti bez uspostave povjerenja, koje se, opet, ne gradi pozdravljanjem uzdignutom desnom rukom, "hrvatskim pjesmama" i mahanjem zastava sto u onima - kojima se mase - izaziva zebnju i strah.

DRAGO HEDL