PARTIJA "CUGERA"

AIM Skopje, 18.02.1998

Ljubisa Ristic, nekad znameniti majstor pozorisnih masovki, sad povlasteni epizodista u savremenoj jugoslovenskoj politickoj tragikomediji sa jednom naslovnom ulogom i deset miliona statista, prosetao je polovinom februara glavnim gradom Makedonije. Ristic je uskrsnuo u Skopju na celu savezne parlamentarne delegacije aktuelne Jugoslavije, a u funkciji predsjednika skupstinskog spoljnopolitickog odbora, sa jos cetvoricom slicnomisljenika iz vladajuce politicke grupacije koja se naziva "levica". Razgovori sa veoma reprezentativnim timom makedonskih politicara ostace zapamceni iskljucivo po cinjenici da se radilo o prvoj zvanicnoj posjeti skupstinske delegacije Jugoslavije od kako je Makedonija stekla samostalnost. I po mogucnosti za kolektivno podsjecanje na trenutno stanje jugoslovensko-makedonskih odnosa, u svrhu cijeg unapredjenja je Ristic zvanicno potegao ovamo na jug.

Politika je na ovim prostorima odavno postala disciplina bez prepoznatljive strategije, kao partija brzopoteznog saha, popularnog "cugera" gdje se uglavnom vuku ne bas promisljeni potezi i u magnovenju se reaguje na poslednji potez protivnika. Dakle, cak i kad se balkanskoj politici ospori principijelnost, ne moze da se ne pohvali njena apsolutna uslovljenost aktuelnim trenutkom. Ristic se, sa grupom parlamentaraca, tako pojavio u Skopju upravo kad vrijeme za rjesavanje politickih protivrjecnosti na Kosovu dobija vrtoglavo ubrzanje i kad makedonske vlasti, pritjerane u tjesnac, vuku neke iznudjene poteze. Posjeta se, zapravo, i odvijala pod impresijom nedavnog prijedloga makedonskog predsjednika Kire Gligorova da se kroz ovu drzavu propusti 200 do 400 hiljada tamosnjih Albanaca da odu u maticnu zemlju. Kontroverzni koridor, oko koga inace ima, a vjerovatno ce jos biti, mnogo domacih okapanja, bio je neposredna inspiracija i za Risticev monolog pred uvijek vjernom novinarskom publikom.

Ukratko prepricano Ristic ce, uz samopuzdanje koje moze proizvesti iskljucivo 98-postotna podrska na svenarodnom plebiscitu, reci kako su pitanja mira i bezbjednosti zajednicki interes dviju drzava, a u tom kontekstu ideja o koridoru za albanske izbjeglice, navodne zrtve srpke represije u slucaju eventualnog oruzanog konflikta na Kosovu sto ju je ponudio Gligorov, potpuno je neprihvatljiva za jugoslovensku stranu. S jedne strane, kad je Kosovo u pitanju, prema Risticevoj interpretaciji, to je mijesanje u unutrasnje stvari koje SR Jugoslavija nikako i ni od koga ne zeli, a sa druge, ova drzava nema namjeru svoje gradjane slati izvan vlastitih granica. S naglasenom odlucnoscu Ristic je ustvrdio kako Jugoslavija ima "snagu, sredstva i volju" da spreci oruzani sukob na Kosovu i da makedonska javnost nema razloga da se od tamo osjeca ugrozenom. Inace, poziv na spokoj makedonskom gradjaninu uputio je i Ivica Dacic, jedan od prvaka Socijalisticke partije Srbije i covjek od posebnog Milosevicevog povjerenja. Dacic je, tom prilikom podsjetio kako Jugoslavija jedina u bliskom okruzenju priznaje Makedoniju pod njenim ustavnim imenom, priznaje postojanje makedoskog naroda i njenoga jezika.

Mozda je upravo u ovim cinjenicama jugoslovenska strana nasla uporiste da u kosovskom slucaju od Makedonije, "kao istinskog prijatelja" ocekuje iskrenost i lojalnost. I boljem ce poznavaocu medjudrzavnih odnosa ostati tajnom sta se pod ovim pojmovima, posebno u slucaju "lojalnosti", podrazumijeva. Mozda bi se djelic odgovora mogao naslutiti u jos jednom otvorenom pitanju izmedju Makedonije i Jugoslavije, a ako kojeg bi ovoj drugoj "lojalnost" itekako dobro dosla. Valjda kao protuusluuga za priznavanje Makedonije pod prirodnim imenom, od Skopja se ocekuje podrska kontinuitetu Jugoslavije u njenim naporima da se integrise u medjunarodnu zajednicu i, naravno, popustljivost u vezi sa procesom sukcesije bivse zajednicke drzave. U ovim stvarima, medjutim, Makedonija veoma dobro stoji, buduci ima istovjetne stavove sa ostalim bastinicima pokojne Jugoslavije, pa nije ni cudo sto glatko odbija Beograd u nekoliko navrata, racunajuci i famozni Ljusin izlet u Skopje. Uglavnom, ovdje se uzima kako su sve drzave nastale raspadom one bivse pravno jednake, pa nema nikakvog razloga da se na tom planu bilo sta promijeni. Ukoliko, pak, ima prostora da odnosi dviju zemlaja nastave uzlaznom linijom zapocetom medjusobnim priznavanjem, onda je to, kako Skopje gleda na stvari, konacno definisanje medjudrzavne granice.

Ovo pitanje je, cini se, za Beograd prilicito nevazno, a za Skopje krucijalno. Sam Ljubisa Ristic, prilikom svog boravka ovdje, naglasio je kako je problem minoran na isti nacin na koji su minorne i tacke na granici oko kojih se dvije strane spore (ili barem jos ne mogu dogovoriti). Radi se o nekolicini punktova na planinskim prevojima na koje obe strane polazu pravo, a sudeci prema cinjenici da jugoslovneski dio mjesovite medjudrzavne komisije za iscrtavanje granicne linije, barem se tako ovdje tvrdi, "zabusava" posao upucuje kako Beogradu dolje na jugu uopste ne smeta poneka rupa na granici. Skopje, pak, proglasava vitalnim drzavnim interesima da se sve rupe zatvore i bivsa administrativna granica dviju socijalistickih republika unapredi u "visi cin". Uostalom, na argumentima kako odozgo sa sjevera "duva promaja" Makedonija je do sada odrzala medjunarodno vojno prisustvo na svome tlu. Naravno ovo su samo neka otvorena pitanja oko kojih zvanicnici dviju susjednih drzava pokusavaju odrzati dijalog. Od ostalih spornih pitanja svojom se atraktivnoscu uvijek namece pitanje odnosa dviju sestrinskih pravoslavnih crkava. Ona srpska, naime, ne priznaje autokefaliju makedonskoj i tako sprecava njezino integriranje u sistem pravoslavnih crkava. Mada su, legislativno, u obe drzave crkve odvojene od svjetovnih administracija, u oba slucaja sinodi razmisljaju na frkvencijama aktuelne vlasti, pa se ovo pitanje ne bi smjelo posmatrati potpuno izvan konteksta politke. Slican slucaj je i sa obrazovanjem nacionalnih manjina na reciprocnoj osnovi, ali to je vec pitanje koje se moze mnogo lakse rijesiti.

Sve u svemu, aktuelni odnosi izmedju Makedonije i SR Jugoslavije nisu bez veoma vidljivih protivrjecnosti, ali nisu njima toliko optereceni da se ne bi mogao nastaviti konstruktivni dijalog. Zato pomalo cudi "sladostrasce" sa kojim ovdasnji mediji (prema ocjeni pomenute parlamentarne delegacije izrazito nenaklonjeni SRJ), prihvataju povremene najave beogradskih kolega kako ce jugoslovenski ambasador Janackovic uskoro biti protjeran iz Makedonije. Makedonski zvanicnici u veoma rezolutnoj formi odbijaju takvu mogucnost, a ruku na srce, hronicaru je tesko proniknuti u moguci smisao eventualne slicne odluke. Skopje se, naravno, ne moze previse radovati cinjenici da diplomatsku sluzbu susjedne drzave vodi jedan od velikih majstora srbijanske obavjestajne loze. Makedonija, takodje, mozda nije najsretnija stepenom razvoja medjusobnih odnosa sa svojim sjevernim susjedom, ali i dalje nema razloga da zateze konopac, posebno nije u prilici da vuce tako radikalne poteze kakav bi bio protjerivanje jednog ambasadora.

AIM Skopje

BUDO VUKOBRAT