Nova politicka geografija

aim/pod/pubs/zi

Potresi u opozicionim redovima

TXT: Za posljednjih petnaest mjeseci crnogorska politicka scena dozivjela je korjenite promjene. Svijevremeno je, nakon parlamentarnih izbora novembra '96. godine, u Skupstini Crne Gore formirano je pet poslanickih klubova - Demokratske partije socijalista, Narodne sloge, Stranke dekokratske akcije, Demokratske unije albanaca i Demokratskog saveza u Crnoj Gori. Nakon osvajanja apsolutne vecine u parlamentu ocekivalo se da ce DPS nastaviti da suvereno gazduje Crnom Gorom, kao sto su to i cinili posljednjih sedam godina. Medjutim, proslogodisnji raskol u vladajucoj partiji - uzrokovan, prvenstveno, razlicitim odnosom celnika DPS-a prema Slobodanu Milosevicu i SPS-u - bio je katalizator temeljne prekompozicije politickih snaga u Crnoj Gori.

Formiranjem frakcija unutar DPS-a, stvaranjem dva poslanicka kluba u Skupstini, nestalo je i partijskog monopola. Bila je to svojevrsna sansa za crnogorsku opoziciju da, udruzivanjem, stvori sebi prostor za osvajanje vlasti, ili makar ucesce u vlasti. Umjesto toga, unutar parlamentarne opozicije doslo je do novih podjela i sukoba, kao da se virus raskola, koji je zahvatio DPS, prosirio dalje i na opoziciju. Godinu i po dana nakon parlamentarnih izbora, u crnogorskoj Skupstini - umjesto nekadasnjih pet - sada funkcionise, sto neformalno, a sto zvanicno i politicki realno, cak osam poslanickih klubova. Nekada jedinstveni DPs ima dva poslanicka kluba, iz Narodne sloge porodila su se tri (LSCG, NS i Bojoviceva grupa), a treba ocekivati da ce, nakon objave rata u SDA biti novih promjena, makar u sastavu poslanickog kluba te stranke.

Dakle, umjesto da formiranje druge crnogorske visestranacke Vlada doprinese zbijanju opozicionih redova - dodatno je ubrzan proces raslojavanja crnogorske politicke scene.

Vijest o raspadu Narodne sloge nikoga nije pretjerano iznenadila. U trenutku kada je raskol liberala i narodnjaka zvanicno obznanjen, bila je to vec zastarjela informacija - zivot unutar Koalicije bio je ugasen vec mjesecima. Istini za volju, moglo se ocekivati da se savez rasturi odmah nakon proslih parlamentarnih izbora, kada nije uspio projekat liberala i narodnjaka da "zdruzenim snagama" osvoje vlast. Clanice Narodne sloge su se, uostalom, obavezale na neku vrstu tehnicke koalicije: ukoliko nema pobjede na izborima - razlaz, uz duzno postovanje. Ali, sudbinama njihovih partija je, indirektno, zagospodario - tada jedinstveni DPS, sprecavajuci vecinom u Skupstini formiranje posebnih klubova poslanika LSCG i NS. Tako su narodnjaci i liberali bili osudjeni da nevoljno druguju do prve prilike za rastanak.

Nastavak koalicione saradnje LSCG i NS, po svemu sudeci, bio je i katalizator raslojavanja u Kilibardinoj stranci. Grupa okupljena oko dr Bozidara Bojovica nastavak saradnje sa LSCG smatrala je "napustanjem izvornih principa Narodne stranke". Nikakav dogovor nije postignut, pa je krajem prosle godine u parlamentu dr Bojovic, sa cetvoricom istomisljenika formirao zaseban poslanicki klub.

Zanimljivo je, medjutim, da je "cas rastanka" u koalicija Narodna sloga nastupio bas kada je udruzena opozicija bila u poziciji da zagrabi ne mali kolaz vlasti. Naime, prilikom formiranja prelazne Vlade mandatar Vujanovic je ponudio i narodnjacima i liberalima da "delegiraju" svoje istaknute partijske cinovnike na ministarske polozaje.

Medjutim, kao sto je odnos prema nekada jedinstvenom DPS-u bio uzrocnik spajanja i sada je odnos prema vlasti odredio dalju sudbinu koalicije, odnosno ubrzao njen raspad. Predstavnici Liberalnog saveza i Narodne stranke prebacuju krivicu za raspad jedni drugima kao vruc krompir. Liberali tvrde da je kljucni razlog raspada ulazak NS u novu, prelaznu Vladu Filipa Vujanovica, da su se narodnjaci "pretvorili u megafon vladajuce partije", cime je dalje egzistiranje saveza postalo neodrzivo. Narodnjaci, naprotiv, optuzuju liberale, odnosno Perovica, da indirektno "pomaze anti-reformski blok", odnosno partiju Momira Bulatovi}a.

U pozadini su, naravno, uskopartijski interesi, a ne univerzalni principi politickog "cojstva i junastva". Liberalni savez groznicavo pokusa da odrzi koliko-toliko samostalnu poziciju u odnosu na Djukanovicevu partiju, prevashodno se plaseci da im vlast, koja sve vise igra na kartu crnogorskih interesa, ne "usisa" glasace. Time je, cini se, i motivisan stav LSCG o samostalnom nastupu na parlamentarnim izborima. Reklo bi se da je lider liberala Slavko Perovic uspio da partiju sacuva od stvaranja frakcija, iako je tokom prosle godine Liberalni savez napustilo dvadesetak nekada uglednih clanova, bivsih poslanika i predsjednika opstinskih odbora partije. Nakon podjela u Narodnoj stranci cini se da je LSCG postao najjaca opoziciona partija. Konvencija liberala, odrzana novembra prosle godine u Budvi, pokazala je Perovic suvereno drzi sve konce rukovodjenja partijom u svojim rukama. No, tek ce majski parlamentarni izbori pokazati koliko je LSCG jak i koliko je odlazak brojnih ljudi iz vrha uticao na snagu partije i, prevashodno, na glasacko tijelo liberala.

S druge strane, Kilibardina stranka, temeljno uzdrmana raskolom u stranci pokusava rejting popraviti uplivom u vlast. Stoga je raspad koalicije Narodna sloga bio ocekivan. Nije uputno analizirati optuzbe: ko je odabrao pravi put znace se uskoro - na parlamentarnim izborima krajem maja.

Prica o Narodnoj slozi nije, medjutim, zavrsena samim raspadom koalicije. Da li je liberale i narodnjake u saveznistvo gurnula samo nuzda ili je to bio i pokusaj stvaranja neke drugacije Crne Gore? Odgovor na ovo pitanje dace naredni dani. Ukoliko nastave sa medjusobnim obracunima i optuzbama - poput lidera srpske koalicije "Zajedno" - dokazace da je u pitanju bio cisti brak iz interesa. U tom slucaju porusili bi i onu tanku nit koja je, makar za kratko, priblizavala dvije decenijama suprotstavljene Crne Gore: onu "srpsku" i onu "crnogorsku". A tada, sukobi dvije opcije, koje su decenijama razdirale Crnu Goru, mogu postati i zesci nego ikada ranije.

No, saga o rascjepima unutar najsnaznijih politickih stranaka u Crnoj Gori dobila je nove priloge. Pogre{na predstava o monolitnosti nacionalnih partija, apsolutno je rasprsena. Zanimljivo - neposredno pred izbor i polaganje zakletve Vujanovicevog kabineta. I ovog puta sukob ima za pozadinu odnos prema vlasti i ucescu u njoj. Harun Hadzic, predsjednik SDA je, tokom parlamentarne debate, ostro zamjerio novom premijeru sto nije ispostovao zahtjev SDA i, umjesto Ministarstva za zastitu zivotne sredine, njegovoj partiji dodijelio resor poljoprivrede, vodoprivrede i sumarstva ili, barem, neko ministarstvo bez portfelja. "Nama ne treba ni poklon, ni milostinja" - porucio je predsjednik SDA i predlozio da se saceka sa izborom ministra za ekologiju, dok Glavni odbor te stranke ne zauzme konacan stav.

Na {ok zbog Hadziceve intervencije u "minut do dvanaest", nadovezao se drugi, poslije rijeci njegovog partijskog saborca Rifata Veskovica da "onaj ko ne shvata znacaj ulaska SDA u Vladu, nije prijatelj muslimanskog naroda". A kada su Veskovic i Orhan Sahmanovic optuzili Hadzica da, umjesto stavova vecine u Glavnom odboru, sprovodi politiku "sa strane", apostrofirajuci Sulejmana Ugljanina kao politickog mentora predsjednika njihove stranke, postalo je jasno da je i u SDA - nepomirljivo puklo. Narednih dana potvrdilo se i ono sto se vec poslije verbalnih varnica u Skupstini moglo naslutiti: sukob je koncepcijske, cak strateske prirode: Hadzic svoju poziciju gradi prema Ugljaninu i Muslimanskom vijecu, dok se Veskovic opredijelio da prati Djukanovicevu politiku. Da imaju dovoljan broj poslanika,a ne samo trojicu kao sada, vjerovatno bi i SDA formirao, ekspresno, dva suprotstavljena poslanicka kluba.

U medjuvremenu, doslo je do "zahladjenja" odnosa izmedju Demokratskog saveza Albanaca u Crnoj Gori i Demokratske unije Albanaca, dviju parlamentarnih stranaka za koje je glasalo 80 odsto Albanaca u Crnoj Gori. I tu su, naravno, uskopartijski interesi, a da netrpeljivost izaziva priblizavanje parlamentarnih izbora sredinom godine. Istini za volju, "vucji" odnosi dvije partije nijesu u vecoj mjeri izneseni pred lice javnosti, ali niko ozbiljan ne spori da ima prilicno licne netrpeljivosti izmedju Ferhata Dinose (DUA), sadasnjeg ministra u Vladi Filipa Vujanovica, i Mehmeda Bardlija (DSCG) koji je, prilikom raspodjele mandata, ostao "kratkih rukava". Pretpostaviti je da ce sukob eskalirati sa priblizavanjem izborne kampanje.

Politicki mozaik u Crnoj Gori, posljednjim desavanjima, apsolutno je razlomljen i stvara se nova politicka geografija. Bice sada zanimljivo gledati izrastanje novih, formalnih i neformalnih, politickih saveza i tek ce se parlamentarnim izborima utvrditi pravi odnos snaga. Jedno je, izgleda, izvjesno: ni jedna partija nema i nece u dogledno vrijeme imati apsolutnu vlast i raspolagati apsolutnom silom. Crna Gora tek ove godine pocinje da zivi pravim visestranackim zivotom. Valjada je i to dovoljno za neki novi, bolji, pocetak.

Drasko DjURANOVIC (AIM, Podgorica)