IZMEDjU CEKICA I NAKOVNJA

Nova Vlada RS i povratak izbjeglica

Banjaluka, 12. februar 1998. (AIM)

Ukoliko Vlada Milorada Dodika podrzi povratak srpskih izbjeglica u Federaciju BiH , bice proglasena izdajnickom i marionetskom, a ako se usprotivi takvim inicijativama nastavice se prodaja srpske imovine, odnosno svojevrstan proces gruntovnog "razvlascenja" Srba. Nova vlast morace razrijesiti i pitanja zamjene, kompenzacije ili prodaje imovine, konacnog i definitivnog raspustanja kolektivnih izbjeglickih centara, ali i odnosa prema kategoriji stanovnistva koja je do sada tretirana kao "nacionalni otpad" - Srbima koji su ostali ili zele da se vrate u svoje domove u Federaciji BiH.

Pred ovim vlastima Republike Srpske u narednom periodu naci ce se mnostvo teskih i neugodnih pitanja, koja su prethodna Vlada i cjelokupan SDS-ov partijsko-drzavni establisment tako dugo izbjegavali, svjesno potiskivali u stranu i, kao prljavstinu gurali pod tepih, sklonosti nacije ka gotovo bezgranicnom trpljenju. U godini koju je medjunarodna zajednica oznacila kao "godinu povratka izbjeglica", novi saziv parlamenta RS, i narocito Vlada Milorada Dodika, morace da se uhvati u kostac sa kljucnim, sudbinskim pitanjima definisanja odnosa prema povratku srpskih izbjeglica u svoje domove na podrucju Federacije BiH, i uopste odnosa prema Srbima koji zive sa druge strane medjuentitetske linije. To su, naime, pitanja od kojih u velikoj mjeri zavisi buducnost, pa i sam opstanak Republike Srpske.

U nedavnoj TV emisiji, na pitanje jednog gledaoca kako da dodje do svoje imovine u BiH, da bi je, prodao ili zamijenio, nominirani sef SDS-a Aleksa Buha je lakonski odgovorio: "To je zadatak Vlade!". Ovakav odgovor nesumnjivo upucuje da namjeru SDS-a da citavo more nagomilanih problema koje su prouzrokovale prosla, i sve predhodne SDS-ove Vlade, svale na pleca novog premijera i njegovog kabineta. Ovakav stav poklapa se i sa misljenjem nekih analiticara da je apstinencija SDS-a od ucesca u novoj Vladi svjesna i planska, kako bi se drugome prepustilo ispunjavanje neugodnih obaveza iz Dejtonskog sporazuma, i kako bi se na naredne septembarske izbore izislo "neukaljana" obraza.

Vlada Milorada Dodika morace, ma kako to bolno, pa i nepravedno bilo, da na sebe preuzme veliku odgovornost, pa i dio odgovornosti koji objektivno pripada njenim predhodnicima. Kada se govori o povratku izbjeglica, onda obaveze i odgovornost nove Vlade proisticu prije svega iz razloga ocuvanja "nacionalne higijene". Mora se, naime, definisati jedan racionalna odnos prema incijativama za povratak srpskog stanovnistva na podrucje Federacije.

Incijative tipa Marcetine "Koalicije za povratak" dosadasnje vlasti tretirale su kao izdajnicke, subverzivne i gotovo ilegalne. Tako smo pored svakovrsnih podjela Srba dobili podjelu i na "autenticne" Srbe iz RS (patriotskog opredjeljenja) i "Alijine Srbe", pod kojima se podrazumijevaju oni koji su ostali, ili imaju namjeru da se vrate u FBiH ("sumjivog" patriotskog opredjeljenja). Medjutim, bez obzira na takav tretman, Marcetina inicijativa uspjela je da obezbjedi legitimitet, samim tim sto je, na primjer, osvojena vlast u Drvaru. Poklonici ove i slicnih inicijativa, suoceni sa strahovitim pritiskom vlasti, nazalost, sve manje RS dozivljavaju kao vlastitu otadzbinu, jer im ona ne dozvoljava ni osnovno pravo izbora mjesta zivljenja. Naravno da nije sjajan ni polozaj povratnika u FBiH, pa to stanovnistvo sve vise ima osjecaj da je, sticajem okolnosti postao svojevrsan nacionalni i gradjanski "otpad".

S druge strane, Srbi koji su tokom rata i nakon Dejtonskog sporazuma ostali na teritoriji FBiH se takodje nalaze izmedju cekica i nakovnja, anatemisani pecetima "Alijinih Srba" ili "Radovanovih cetnika". Predsjednik udruzenja "Demokratska iniocijativa sarajevskih Srba" (DISS) Maksim Stanisic kaze da se Srbi u Sarajevu (kojih prema podacima kantonalnih vlasti ima oko 28.000) osjecaju potpuno napusteno. Do sada se niko od zvanicnih organa i institucija RS nije ni zainteresovao u kakvim uslovima zive ovi ljudi. S druge strane, sarajevski Srbi suoceni su i sa hronicnim nerazumijevanjem federalnih vlasti kada su u pitanju njihovi zahtjevi vezani za ostvarivanje prava na obrazovanje, zdravstveno osiguranje, informisanje i nekih drugih prava.

Ove cinjenice dovele su sasvim sigurno do urusavanja Republike Srpske i sa stanovista nacionalne kohezije i sa stanovista politicke stabilnosti i ocuvanja atributa suverenosti. Zbog toga bi ignorisanje ovog pitanja novu Vladu dovelo pred nerazrjesive probleme i neminovno placanje "starih dugova", odnosno multipliciranje posljedica starih gresaka.

Pred Vladom RS, Narodnom skupstinom, ali i svim drugim drzavnim organima su, dakle, cetiri sustinska pitanja, cije ce pravilno tretiranje doprinijeti da RS spremno udje, ali i izadje iz "godine povratka".

Kao prvao, nove vlasti se moraju najozbiljnije i najodgovornije uhvatiti u kostac sa katastrofalnim uslovima u kojima zive izbjeglice u RS. Kolektivni centri konacno moraju biti raspusteni, a svaka izbjeglicka porodica mora dobiti kakav-takav krov nad glavom. Pored toga, permanentno valja raditi na poboljsanju opstih uslova za zivot i podizanju zivotnog standarda, kako izbjeglicke populacije, tako i domicilnog stanovnistva. Valjana rjesenja u ovoj sferi doprinijece smanjivanju socijalnih i politickih tenzija, ali i sprijeciti evidentan odliv stanovnistva (odlazak u trece zemlje).

Drugo, Vlada RS mora hitno da otpocne dijalog sa federalnim vlastima, zajednickim organima BiH i medjunarodnom zajednicom o otpocinjanju procesa zamjene, kompenzacije i prodaje napustene imovine sa dvije strane medjuentitetskih granica. Ne treba ni napominjati koliko bi ovaj proces ubrzao i pospjesio kompletan proces rjesavanja problema izbjeglica u BiH, iza kojeg se mogu procitati interesi i nastojanja gotovo cijelog svijeta.

Trece, najbolnije i, reklo bi se - kljucno pitanje, pitanje koje ce sigurno izazvati duboke i siroke polemike, jeste definisanje odnosa prema pojedinacnim ili na bilo koji nacin institucionalizovanim inicijativama za povratak srpskog stanovnistva u vlastite domove na teritoriji Federacije BiH.

Nove vlasti, najprostije receno, moraju da se odluce izmedju podrske tim inicijativama, ili pak protivljenja (sto je bilo dosadasnja praksa). I jedan i drugi izbor imace duboke i dalekosezne posljedice. Protivljenje i onemogucavanje pojedinacnih ili kolektivnih povrataka prouzrokovace daljnju prodaju imovine Srba u Federaciji BiH, ali i dalje urusavanje nacionalne, socijalne, pa i politicke stabilnosti RS. Prema podacima dobijenim vec u pominjanom udruzenju DISS u Sarajevu, gotovo svaka treca srpska porodica koja je nakon Dejtona napustila Sarajevo interesuje se za mogucnost prodaje svoje imovine, a mnogo njih je to vec ucinilo. Goran Kapor, potpredsjednik DISS-a kaze da Srbi prodaju svoja imanja u bescijenje, dok sa druge strane bosnjacke izbjeglice, koje trenutno zive u Federaciji, ni ne pomisljaju da se na takav nacin rijese svoje imovine u RS. "Takav trend prijeti da u vrlo skorom roku Srbi u BiH ostanu gotovo potpuno bez imovine i da gruntovno Bosna i Hercegovina postane vlasnistvo Bosnjaka", upozorava Kapor.

S druge strane, eventualna podrska ili podsticaj povratku Srba u Federaciju BiH, u vecem dijelu domace javnosti bice protumacena kao izdaja, projekat rusenja RS i uklapanje u medjunarodni scenario stvaranja dva "multietnicka entiteta" u BiH. Takav razvoj dogadjaja, moglo bi se reci, na najefikasniji nacin bi unistio jos uvijek labav unutrasnji kredibilitet nove Vlade i izazvao nova politicka trvenja u Republici Srpskoj.

Zbog toga kabinet Milorada Dodika mora da pronadje vrlo osjetljivu liniju djelovanja koja ce na svojevrstan nacin predstavljati ekvidistancu prema obje, uslovno receno "ekstremne varijante". Iz svakodnevne upotrebe mora se izbaciti nacelo "reciprociteta" koje je ustanovio SDS, a koje je u istoj mjeri plasilo domacu izbjeglicku populaciju i razdrazivalo medjunarodne zvanicnike. Valja, dakle, razgovarati o konkretnim projektima nemasovnog povratka, imajuci uvijek na umu sve moguce implikacije takvih projekata na nacionalnu, socijalnu i politicku stabilnost RS.

Goran Mihajlovic