POTRAGA ZA FEDERALNIM DODIKOM

Treba li bh. socijaldemokraciji protektorat?

AIM, SARAJEVO, 12.02.98. Europom vladaju socijaldemokrati - bio je slogan pod kojim su se na proslim izborima i dvije socijaldemokratske stranke u Federaciji BiH nastojale pribliziti svojim biracima. Bivsi SKJ, sad u liku Socijaldemokratske partije BiH (SDP) i bivsi Reformisti Ante Markovica, sad Unija bosanskohercegovackih socijaldemokrata (UBSD) s pravom su ukazivali da je put u Europu put koji oni nude. Mi znamo put - reci ce UBSD. I koliko su god ojacali u odnosu na prethodne izbore, one iz rujna 1996., sve ih je "zaskocio" jedan drugi socijaldemokrat, Milorad Dodik, nakon koga se moze s pravom reci: Europom i ovim dijelom BiH vladaju socijaldemokrati.

Ono sto obicno tako neprecizno nazivamo medjunarodna zajednica, po svoj prilici, je odlucila da i na 51 posto BiH (dakle Federaciji) vlast uzme socijaldemokracija. Otuda, valjda, u posljednje vrijeme ucestali pritisci iz Europe, napose od Socijalisticke internacionale, da se socijaldemokratske snage u BiH ujedine, za pocetak u Federaciji. I dotle je to otislo da je i Visoki predstavnik za BiH, spanjolski socijalist, Carlos Westendorp, uputio dvjema socijaldemokratskim strankama u Federaciji poziv na ujedinjavanje. Presedan, svakako, koliko god se on pravdao da je pismo uputio kao socijalist, a ne Visoki predstavnik u BiH. Dakako, on je poziv uputio i posredovanje ponudio nakon sto je, cinilo se, poodmakao proces priblizavanja i nakon sto je slican apel sacinilo i potpisalo sedamnaest intelektualaca iz Sarajeva, Zenice i Tuzle.

A onda je, tek, i javnosti postala prezentna sva razlika koja dijeli dvije najsnaznije oporbene stranke u Federaciji, a koja je vec jednom, doduse u blazem obliku, eskalirala kad se osula koalicija znana kao Zdruzena lista, formirana uoci izbora 1996, a u kojoj narednu godinu nije participirao SDP. Osobni animoziteti rukovodecih kadrova i latentni sukob tastina oko pitanja tko je jaci, kulminirali su u trenutku kad se vec cinilo da je sve oko ujedinjenja gotovo i da ce tehnicka pitanja tipa imena nove stranke i modaliteta ujedinjenja biti doista i samo tehnicka pitanja. No, ispostavilo se da je SDP sa Zlatkom Lagumdzijom na celu to shvatio kao koncepcijske razlike radikalizirajuci ih do nepremostivosti. Glavni odbor SDP-a, naime, ultimativno je postavio UBSD zahtjev da se izjasni u roku od sedam dana hoce li se prikljuciti SDP pod tim imenom i prihvatiti odnos delegata u toj novoj stranci po principu 5:1 (!?) ili nema nista od ujedinjenja. Naravno, ovakav ultimatum ne samo da su jedva docekali karikaturisti sarajevskih dnevnih listova, nego su mu se istinski obradovale i vladajuce stranke koje su se istinski i trijumfalisticki nasmijale "krahu bosanske perestrojke", kako je ovaj cin okarakterizirao Izetbegovicu blizak tjednik "Ljiljan". Argumenti koje je Lagumdzija iznio o imenu SDP za buducu stranku, tipa kad se Sava ulijeva u Dunav Sava gubi ime, te da SDP inzistira na svom imenu zbog kontinuiteta, su lazni, jer sadasnji SDP je cetiri puta od

1. (od tada oni vode kontinuitet!) mijenjao ime i ne bi im sluzio na cast taj kontinuitet iz barem nekih od perioda tipa Golog otoka kad se vec, braneci ime, pozivaju na njega. Jer, tvrde SDPovci "zbog njega smo visili na banderama" ili "ono je krvlju steceno"...

SDP je, i to se mora reci, stranka u jacanju, ali osim osvojenih mandata u opcinskim skupstinama objektivno nema snagu koju primjerice ima UBSD kontrolirajuci Tuzlu i to tako superiorno dobivenim izborima. SDP ima nasljedstvo iz prethodnog sistema, za razliku od UBSD-a, ali zato UBSD ima cist obraz i dosljednu politiku u ratu koji je iza nas. Tu se mora imati u vidu da su kadrovi SDP-a participirali u Izetbegovicevim strukturama vlasti u ratu kad je ime multi-projekata ciscena Armija BiH, policija, kadrovi u privredi, kad su cinjeni i zlocini itd. Tada su, naime, i to SDP i sam priznaje, oni, dakle SDP, bila baza za Izetbegoviceve "inovjerne kadrove", pocev od Lagumdzije, Durakovica, Lazovica, Tatjane Ljuic-Mijatovic. A ni danas nije bitno drukcije, buduci da je Bogic Bogicevic predsjednik Olimpijskog komiteta BiH, a na to ga je mjesto doveo SDA-kadar u vlasti ruseci Stjepana Kljuica. Istina, SDP ima i stari komunisticki kadar koji ga cini vise socijal-komunistickim, kako to rece dr. Meho Basic, donedavni clan Glavnog odbora SDP, za razliku od UBSD koji ima pravi socijaldemokratski uklon s brojnim vanstranackim intelektualcima simpatizerima. SDP ima, nakon smjene Nijaza Durakovica, mladog, sarmantnog, obrazovanog predsjednika Zlatka Lagumdziju, no UBSD ima karizmaticnog Selima Beslagica i politickog fajtera, politicki sve zrelijeg Sejfudina Tokica, vjerojatno najdosljednijeg bh. politicara posljednjeg desetljeca.

Medjutim, osim sto to ujedinjenje ne odgovara SDA-u, koja je shvatila da je nakon SDS i na njih dosao red, izgleda ne odgovara niti nekima u dvjema socijaldemokratskim strankama. Onima, prije svega, koji se plase za svoja mjesta u novoj stranci, potom onima koji su ionako eksponenti vladajuce stranke, te nekim starim komunistickim kadrovima s jos uvijek jakim utjecajem... Kad bi smo slijedili ono sto je odnedavni SDP disident, vec spomenuti profesor Univerziteta, Meho Basic, rekao, niti Lagumdzija zeli ujedinjenje jer sebe vidi, nakon sto je svoju karizmu potrosio Silajdzic, kao bosnjackog nasljednika sve bolesnijem i sve starijem Izetbegovicu, a takvu je stranku napravio da u njoj ima apsolutnu vlast kakvu nisu imali svojedobno niti komunisti.

Necemo nagadjati tko sve i zasto nije za ideju objedinjenja, ali ne mozemo se oteti dojmu, kao netko tko izbliza mnogo toga zna i vidi, da mnogi socijaldemokrati, barem oni koji su to formalno po pripadnosti jednoj od dvije stranke, jednostavno ne shvacaju sadasnji politicki trenutak BiH, a jos manje ideju socijaldemokracije. Ili, pak, i jedno i drugo im je manje vazno od vlastite trenutne pozicije. A koliko je vole i kako su je sve spremni cuvati, izgleda da su svjesni vlastite slabosti, nesigurnosti, pa cak i inferiornosti. U pravu je Basic kada, kao SDP-ovac, odbija odnos 5:1u korist svoje stranke, a za paritet je u konstituiranju nove, jer ako ima netko od nekoga bolji neka pobjedi kvalitetom i demokratskom voljom. Jer, onaj kome treba omjer 5:1 ili bilo koji drugi a ne paritetni, ocito zeli u toj novoj zajednickoj stranci preglasavati nekoga, bez sanse za obogacivanje ideje koja je na nasim prostorima ipak nova i politicki neprofilirana.

Pruzena ruka od strane sedamnaest nezavisnih intelektualaca koji su ponudili usluge dobre volje, kao i Westendorpova, koliko god bila, vjerojatno, i nediplomatska, od strane SDP-a su docekane na noz. Zanimljivo da su jos jedino tako SDA i njoj bliski mediji reagirali. Medjutim, i ta grupa, ali i medjunarodna zajednica ce vjerojatno nastaviti svoje u najboljoj zelji da se premoste nepotrebni i svakako nerazumni ekstremno postavljeni ultimatumi. No, nece se moci tako lako zaboraviti kvalifikativi koje su dali neki SDP-ovci o nekim UBSD-ovcima, dakle socijaldemokrati o socijaldemokratima, kakvi se nisu do sada culi niti o pripadnicima ekstremno desnih i vladajucih stranaka.

I ako ovaj projekat ne bi uspio na stupnju ujedinjenja u sto se u Federaciji polazu tolike nade, bilo bi znacajno ne produbljivati jaz, culo se u ponovnom susretu s potpisnicima apela, i priblizavanje nastaviti, najmanje do nekakve koalicije koja bi dala nadu biracima uoci izbora koji ih cekaju ove jeseni, po treci put u posljednje tri godine. Jer, bez socijaldemokracije s ove strane medjuentitetske crte u BiH, Dodikova bi politicka opcija bila ozbiljno ugrozena. Koliko su toga svjesna i dva socijaldemokratska jarca na mostu, pitanje je na koje ce se odgovor znati vjerojatno do kraja ovog mjeseca. Ujedinjenjem, ponovljeno je na razgovoru UBSD s potpisnicima apela, a na to vjerojatno racuna i medjunarodna zajednica, jedan plus jedan bili bi tri. Ovako, realna je opasnost da, s propascu dobre inicijative, jedan plus jedan do jeseni bude manji i od dva.

Zeljko IVANKOVIC (AIM, Sarajevo)