Saradnja i sau~esni{tvo

aim/pod/pubs/zi

PRED DOLAZAK LUIZ ARBUR U PODGORICU: CRNA GORA I RATNI ZLOCINI

PN:Iako je saradnja Crne Gore sa Sudom prilicno limitirana, ona nije beznacajna i mogla bi mnogima zadati glavobolju. Tesko je i pretpostaviti kakve sve tajne skrivaju doskorasnji Milosevicevi saradnici. Najtezi ratni zlocini i zlocini protiv covjecnosti bili su direktno u fukciji politike srpskog vodje i politike njegovih pomagaca u Crnoj Gori

**************************************

TXT: Posjeta glavnog tuzioca Tribunala u Hagu, Luiz Arbur Crnoj Gori nije neocekivana. Ona samo stize sa zakasnjenjem. Pozvana je u Podgoricu jos prosle godine, ali je put odgodjen zbog poznatih politickih sukoba i nezeljene politizacije pred predsjednicke izbore. Podsjetimo, u proljece prosle godine zvanicna crnogorska delegacija, na celu sa drzavnim tuziocem Vladimirom Susovicem uputila se u Hag na razgovore sa predstavnicima Medjunarodnog suda za ratne zlocine. Ta je posjeta izazvala paniku i negodovanje Beograda, podstakla strah bivseg predsjednika Bulatovica i digla na noge udruzenja boraca iz 1991. godine. Jer, Susovic je tada najavio saradnju Crne Gore sa Sudom i posjetu Luiz Arbur Podgorici. Saradnju su prije toga podgoricke vlasti uporno odbijale. Time su se stitili nalogodavci i inspiratori zlocina rata i zlocina protiv covjecnosti koji su jos politicki aktivni i u Beogradu i u Podgorici.

Naravno, pitanje je cime je proslog proljeca bio motivisan nagli preokret crnogorske izvrsne i sudske vlasti prema Sudu u Hagu. Da li su po srijedi bile diobe u DPS-u i zastrasivanje Bulatovica, pa i zvanicnog Beograda, ili svijest da bez postovanja normi medjunarodnog prava nema reformi i integracije u medjunarodnu zajednicu? No, bez obzira na motive, ako do saradnje izmedju Podgorice i Haga zaista dodje, to bi moglo voditi ka pravdi.

Iako je saradnja Crne Gore sa Sudom prilicno limitirana, ona nije beznacajna i mogla bi mnogima zadati glavobolju. Crna Gora nije nadlezna za izrucenje bilo kog lica Sudu u Hagu, cak ni njenih drzavaljana, pa ni drugih koji borave na njenoj teritoriji. To je iskljucivo u nadleznosti savezne drzave. Stoga, taj vid saradnje otpada. Medjutim, crnogorski drzavni organi, ali i neki pojedinci, nesumnjivo posjeduju veoma znacajnu dokumentaciju u kojoj bi mogli da se kriju i dokazi o planiranim i izvrsenim aktivnostima koje su rezultirale ratnim i zlocinima protiv covjecnosti. Zato bi saradnja sa organima i pojedincima iz Crne Gore mogla znaciti i otvaranje istrage, pa i podizanje novih optuznica u Hagu. Ovaj put mozda i protiv nekih "krupnijih riba", a ne samo izvrsioca zlocina. Zbog bliskih veza Beograda i Podgorice u doba pripreme i tokom rata, organizatori, nalogodavaci i podstrekaci zlocina imali bi jos nemirnije snove ako bi Crnogorci "progovorili". Tesko je i pretpostaviti kakve sve tajne skrivaju doskora{nji Milosevicevi saradnici.

Dakle, za sto bi gospo|a Arbur mogla biti zainteresovana u Podgorici? Nju ovdje nece zanimati demokratska retorika, vec dokumenti. Najprije oni koji se odnose na aktivnosti crnogorskog drzavnog vrha i JNA na dubrovackom ratistu. Uostalom, sam gospodin Susovic je nakon haskog puta saopstio da su mu u Hagu postavili neprijatna pitanja o Dubrovniku i umijesanosti Podgorice u tu "avanturu". Ako se klupko oko Dubrovnika razmrsi, bivsi crnogorski predsjednik mogao bi da odgovara zato sto je tada komandovao Teritorijalnom odbranom, ciji su pripadnici izvodili "herojske" akcije u Hrvatskoj. Cak i kada bi se na Sudu prihvatio srpski stav o gradjanskom ratu na prostoru SFRJ, a ne o agresiji, za paljenje Konavla nema valjanog izgovora. Ono je sa vojnog stanovista bilo posve neopravdano.

Luiz Arbur ce ovdje sigurno postaviti i pitanja o deportaciji bosanskohercegovackih izbjeglica sa teritorije Crne Gore, uoci i tokom rata u Bosni i Hercegovini. Protivno Ustavu i medjunarodnim konvencijama crnogorska je policija tada hapsila i predavala organima SAO Heregovine izbjeglice muslimanske i srpske nacionalnosti, pod optuzbom da su ekstremisti, ratni zlocinci, teroristi ili izdajnici srpstva. Ima indicija da su mnogi od njih zavrsili u masovnim grobnicama po Bosni i Hercegovini. Ministar policije bio je tada Pavle Bulatovic. Nakon uspjesnog "lova na ljude" po Crnoj Gori unaprijedjen je za saveznog ministra vojnog. Njegov nasljednik Nikola Pejakovic mogao bi odgovarati na nezgodna pitanja o etnickom ciscenju Muslimana na sjeveru Crne Gore (Bukovica). Gospodja Arbur je vec najavila da ce sa crnogorskim zvanicnicima razgovarati i o slucaju Strpci.

Podsjecanja radi, ova dva zlocina, pocinjena su jos pocetkom 1993., ali do danas nijesu potpuno rasvijetljena. Iako se otmica u Bukovici desila prije one u Strpcima, za nju se saznalo tek nakon objelodanjivanja zlocina na pruzi Beograd Bar. U noci izmedju 26 i 27. februara 1993. iz putnickog voza, u stanici Strpci, koja se nalazi uz samu granicu Srbije sa RS, oteto je 20 putnika, od njih jedan je bio Hrvat a 19 Muslimani. Od tog datuma, sve do kraja

1. Momir Bulatovic, kao predsjednik Republike, uvjeravao je rodbinu otetih da ima nade, i da organi SRJ i RS "ulazu sve svoje moci kako bi saznali za njihovu sudbinu". Medjutim, nakon sto je pocetkom oktobra 1996. uhapsen Nebojsa Ranisavljevic, clan paravojnih formacija koje su ucestvovale u otmici, koji je saopstio da su oteti odmah nakon prevodjenja u RS likvidirani, predsjednik Bulatovic je hladno uputio izraze saucesca ozaloscenim porodicama. RRanisavljevic je u svom iskazu upro prstom na Milana Lukica, kao komandanta i glavnog egezekutora otmice, sto nije uticalo na sudove u Srbiji da u dva navrata oslobode Lukica "zbog nedostatka dokaza". Crnogorski sudovi su, takodje, pustili na slobodu i samog Ranisavljevica proglasivsi se nenadleznim u tom slucaju.

Za otmicu Muslimana u Bukovici saznalo se tek 06. marta, iako se ona dogodila

1. februara 93. Tada, je grupa paravojske i policije sa teritorije RS, iz pravca Cajnica, presla bez ikakvih smetnji pored granicara VJ na teritoriju Crne Gore i u muslimanskom selu Bukovica otela 12 mjestana. Nakon sto je u martu crnogorski ministar policije objavio vijest o otmici, ubrzo je doslo do "efikasne akcije" organa RS koji su, "na zahtjev predsjednika Cosica i Bulatovica", vratili sestoro od 12 otetih, dok je protiv ostalih podignuta optuznica zbog navodnih prestupa.

Podjednako je tragican i slucaj likvidacije muslimanske porodice Klopuh, koji je karakteristican po tome sto je povodom njega, prvi put u jednoj od republika bivse Jugoslavije, lokalno sudstvo podiglo optuznicu za ratni zlocin protiv civilnog stanovnistva. Naime, 06. jula 92., petoclana grupa pripadnika Vojske RS, uzela je novac da familiju Klopuh (roditelji i kcer) prebaci sa ratnog podrucja BiH na teritoriju crne Gore. Odmah nakon sto su presli granicu zlocinci su izveli iz kola familiji Klopuh, likvidirali i njihova tijela bacili niz liticu visoku preko 100 metara. Proces protiv petoclane bande otpoceo je 29.04. 1993. u podgorici, ali u njihovom odsustvo. U medjuvremenu, uhapsen je jedan Vidoje Golubovic koji nije ucestvovao direktno u zlocinu, nije znao ni za novac ni za plan grupe, pa je dobio samo 8 mjeseci zatvora "zbog precutkivanja slucaja". Ostalima su izrecene presude od po 20 godina robije, ali ne za ratni zlocin vec za ubistvo iz koristoljublja. Visi tuzilac je odmah ulozio prigovor, trazeci da se izrekne kazna za zlocin protiv civila, sto je i usvojeno, pa je Vrhovni sud ponistio odluku i vratio spor na ponovno vijecanje. Okrivljeni su, inace, jos uvijek u bjekstvu.

Ako crnogorski drzavni organi zaista prihvate saradnju sa Sudom, moguce je doci i do podataka, pa i eventualnih dokaza o umijesanosti u zlocine vojno-politickog vrha SFRJ, Vojnog savjeta SRJ, mozda i samog predsjednika Milosevica, a ne samo njegovih "nevoljnih saucesnika" u Crnoj Gori. Dugo se, naime, na Zapadu suska o postojanju tajne liste ratnih zlocinaca koja jos nije objavljena, sto zbog interesa samog Suda (prikupljanje dokaza), sto zbog politickih razloga. Pored bosanskih inspiratora sukoba optuzenih za ratne zlocine (Radovan Karadzic i Ratko Mladic), vjeruje se da bi u Hagu mogle biti podignute i optuznice protiv stvarnih vodja agresorskog rata.

Sigurno je da bi crnogorski vrh mogao olaksati posao Tribunalu ako bi ponudio na uvid dokumente kojima raspolaze iz perioda raspada zemlje. Zanimljivi bi bili i oni, kasniji, nakon stvaranja SRJ, sa sjednica Vojnog savjeta. Ovim su sjednicima iz Crne Gore prisustvovali samo Momir i Pavle Bulatovic, sada veliki Djukanovicevi oponenti. No, i reformski dio DPS-a bez sumnje ima zanimiljive podatke i informacije, koje je bivsi predsjednik donosio iz Beograda i saopstavao svojim partijskim drugovima.

Hagu nijesu samo zanimljiva dokumenata o vojno-politickom vrhu, mada udaraju u samu su{tinu zlocina. Poznato je da su neposredni izvrsioci zlocina u ratovima u Hrvatskoj i Bosni bili pripadnici paravojnih, neregularnih jedinica ili stranackih paravojski. O tome odre|ene strukture u crnogorskoj Sluzbi bezbjednosti posjeduju evidenciju i, eventualno, dokaze. Podaci o paravojskama mogli bi razotkriti ko je ovdje naoruzavao civile pocetkom devedesetih, ko je pripremao nacionalne i vjerske pobune, obracun i genocid nad susjedima druge nacionalnosti ili sunarodnicima drugacijih politickih ubje|enja. Podsjetimo: sam je DPS, odnosno njegova sluzba bezbjednosti, u doba Pavla Bulatovica i Nikole Pejakovica selektivno naoruzavala civilno stanovnistvo u Crnoj Gori.

Ako se crnogorska vlast zaista odluci na stvarnu saradnju sa Sudom, to ce biti znak da se ovdje okrece nova stranica istorije. Me|utim, ta kooperativnost nece biti ni laka ni bezbolna reformskom dijelu DPS-a, jer se moze govoriti i o njihovoj odgovornosti. Vjerovatno stoga su se neki ovdasnji reformisti, pred dolazak glavnog haskog tuzioca u Podgoricu, poceli ponovo pozivati na navodnu koliziju Ustava SRJ i dejtonskih odredbi o saradnji sa Sudom. Tako poslanik DPS-a Ranko Mujovic u vladinom dnevniku "Pobjeda" i dalje insistira da jugoslovenski drzavljani ne mogu biti "liseni drzavljanstva, protjerani iz zemlje ni izruceni drugoj drzavi." Pozivanje na ovu odredbu Ustava postalo je tragikomicno, iako je upravo ona glavni "adut" srpskoj politickoj eliti za odbijanje izrucenja Sljivancanina, Mrksica, Radica i drugih okrivljenih za ratne zlocine. Jos izmedju dva rata opste je prihvacen i od Stalnog suda medjunarodne pravde potvrdjen princip da se drzava ni u kom slucaju ne moze pozivati na unutrasnje pravo u cilju izbjegavanja medjunarodno-pravnih obaveza. Pozivanje na domace sudstvo i obecanja da ce zlocince stici kazna vrhunski je cinizam i pokusaj da se izbjegne odgovornost. Jasno je da su najtezi ratni zlocini i zlocini protiv covjecnosti bili direktno u fukciji Miloseviceve politike i politike njegovih pomagaca u Crnoj Gori. Stoga, pravednog su|enja ovdje ne moze biti. Uostalom, da su jugoslovenski pravosudni organi imali namjeru da se suoce sa ratom, odavno bi pokrenuli postupak protiv Sljivancanina i grupe oficira iz Vukovara, paravojnih formacija, slucaja Strpci, Bukovice, Sjeverina... Umjesto toga sve je ucinjeno da se veliki zlocin rata zataska, a njegovi krvavi akteri proglase herojima i, dakako, unaprijede.

Milka TADIC AIM Podgorica