BIJEG IZ CEKAONICE POVIJESTI

AIM, ZAGREB, 9.2.1998. Procjenjujte nas po onome sto cemo raditi odsad nadalje, a ne po onome sto smo radili jucer - zamolio je Amerikance hrvatski ministar obrane Gojko Susak, koji se prije desetak dana vratio iz posjeta SAD. Otamo je donio punu torbu neugodnih i u precizne rokove uvezenih obaveza - povratak svih srpskih izbjeglica i prognanika, stavljanje luke Ploce na uslugu BiH, oboje do kraja treceg mjeseca - a u zauzvrat je dobio samo obecanje da ce Hrvatska u vrlo maglovitom roku (u "odgovarajuce vrijeme") biti primljena u Partnerstvo za mir.

Izuzetna susretljivost dosad nesavitljivog Suska, pa cak i nepoznata osobina samokritike koju je pokazao pred Amerikancima - priznao je da je Hrvatska proteklih godina ostala duzna kada je rijec o razvoju demokracije - dio je ubrzanog prestrojavanja posljednjih tjedana u Tudjmanovoj stranci. Pocevsi negdje od poslanice sefa drzave potkraj prosle godine, u kojoj je on prvi put priznao stanovite manjkove u demokratizaciji zemlje te postojanje neprimjereno velikih socijalnih razlika, u HDZ-u se pocelo s glasnim preispitivanjem nekih dijelova vladajuce politike (odnos prema opoziciji, nezavisnim medijima, sindikatima...). Premda je rijec o vrlo stidljivim koracima, u ciju je iskrenost pametnije gajiti zdravu sumnju nego ih uzeti zdravo za gotovo, vise Tudjmanovih diplomatskih poklisara vec se razletilo svijetom da kapitaliziraju prve plodove tog "zaokreta".

Signal za tu pravu malu vanjskopoliticku ofenzivu bilo je dovrsenje mirne reintegracije Podunavlja (istocne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema). Na krilima toga, najprije se dogodio spomenuti Suskov posjet SAD, koji je trebao trasirati pristup vanjskom prstenu NATO-a (za sto je Hrvatska cak spremna, kao jedina uz Cipar, dopustiti otvaranje dviju vojnih baza - u Zadru i u Slavonskom Brodu - i prije uclanjenja u tu vojno-politicku integraciju). Nedugo poslije, u Bruxelles je otputovala visestranacka delegacija hrvatskog Sabora, kako bi ubrzala priblizavanje Evropskoj uniji (iako Hrvatska nije ni medju potencijalnim kandidatima za punopravno clanstvo u EU, a trebat ce joj najmanje jos deset godina da to postane).

Na kraju je i sef diplomacije Mate Granic obavio posjet francuskom ministru vanjskih poslova Hubertu Vedrineu, jer se ocito procjenjuje da Francuska moze posluziti istodobno kao dobra poveznica prema objema spomenutim organizacijama, EU-u i NATO-u. U Parizu je Granic bio predusretljiv otprilike koliko i Susak u Washingtonu, izjavivsi da je Hrvatska odlucna provesti "sve sto se od nje ocekuje", jer je to i u njenom interesu, a prvi put se s hrvatske strane priznalo i postojanje ozbiljnih incidenata u Podunavlju, vezanih uz povratak hrvatskih prognanika i preuzimanje imovine kojom su privremeno raspolagali srpski zitelji ove regije.

Ti incidenti iznenada su vratili srpsko pitanje (koje se sluzbeno smatra nepostojecim) u samo srediste vanjskopolitickih preokupacija drzavnog vrha, sto u neku ruku ima i simbolicko znacenje. Upravo je naime, ovim pitanjem, koje se dramaticno otvorilo nakon vojnih akcija Bljesak i Oluja u proljece/ljeto 1995, pocelo dosad najvece vanjskopoliticko glavinjanje i lutanje Hrvatske, pa bi, evo, njime moralo i zavrsiti. To, medjutim, nece biti nimalo lako. Dok se drugim zahtjevima medjunarodne zajednice u HDZ-u otvoreno suprostavljaju samo okorjeli "evrofobi", koji ne participiraju u kljucnim drzavnim funkcijama (kao Vice Vukojevic), iza incidenata u Podunavlju vrlo pouzdano stoje, izravno ili neizravno, i neki vodeci ljudi Tudjmanove administracije (kao potpredsjednik Vlade Jure Radic).

Neobicna procjena da je vaznije za zastitu "nacionalnog interesa" istjerati iz Hrvatske jos nesto Srba, nego primiti u nju dvije vojne baze NATO-a, tesko da je proizvod pukog slucaja. Naprotiv, to proizlazi iz same sustine ovdasnjih nacionalizama, koji su kampanilisticki (regionalni), tj. toliko zakopani u svoje lokalne rivalitete i inate da su tesko uklopivi u sire integracije. Zato je medjunarodna zajednica i propisala ovdasnjim drzavama da obave simulaciju sirih integracija najprije medjusobno. Odatle proizlazi da ce kljucno za uspjeh sadasnje hrvatske vanjskopoliticke ofenzive biti ne to sto je potpredsjednik Sabora Zarko Domljan u Bruxellesu napokon povukao anatemu HDZ-a s nezavisne grupe novinara Forum 21, nego povratak srpskih izbjeglica i prognanika, te normalizacija odnosa s BiH.

No, kreatori te ofenzive, zamisljene mozda i kao jos jedno, diplomatsko "cudo" hrvatske politike, ocito imaju drukcije zamisli i rukovode se, procjenjujemo, s tri cilja. Prvi je preskociti regionalnu stepenicu u ukljucivanju u sire ekonomske i politicke asocijacije, pri cemu Zagreb odbija inicijative koje dolaze s obje strane Atlantika. Tako se ne zeli sudjelovati, osim kao promatrac u, od SAD potaknutoj, inicijativi SECI - uz tvrdnju da ona "vraca" Hrvatsku na Balkan - iako su joj pristupili i Slovenija i Madjarska, a koordinira se iz Austrije. Ocekuju se i veliki otpori prema novoutemeljenom odboru Evropske unije za "zapadni Balkan", prema kojem su vec iznesene gromke terminoloske rezerve.

Drugi cilj zivih diplomatskih inicijativa iz Zagreba proizlazi iz prvoga, a motiviran je dobivanjem svjezih kreditnih injekcija sa Zapada. Hrvatska je vec sada u dugu prema inozemstvu od rekordnih sest milijardi dolara, sto Tudjman opravdava time da ova generacija ima toliko povijesnih zasluga da joj pripada moralno pravo da se zaduzuje u ime svoje djece i unuka. No, otplata tih dugova kolidira s ogromnom potrosnjom preskupe drzave, cija su budzetski rashodi u ovoj godini cak tri puta veci nego ratne 1993 (BiH). Tako vracanje starih dugova tjera na uzimanje novih, pa i na prve primjere panicne rasprodaje "ocevine" (prodaja vrijednih poduzeca sumnjivim inozemnim kupcima).

Sve to vec pocinje sliciti na zatvoreni krug iz kojeg se tesko izlazi, pa iako se u inozemnim procjenama hrvatsku ekonomiju vrednuje kao razmjerno zdravu i stabilnu, neki domaci analiticari upozoravaju da bi ona za tri godine mogla zavrsiti u - bankrotu. Taj negativni trend sigurno bi bio ubrzan daljim povecanjem duga u unutrasnjoj demokratizaciji zemlje, koji je ovih dana prinudjen priznati, evo, i tvrdi ministar obrane Susak. Zato je treci cilj sadasnjih diplomatskih poteza Zagreba zakrpati rupe koje su tu nastale, a tim su vidljivije kada se usporede sa stanjem u siroj regiji.

Neki noviji procesi u istocnom susjedstvu, u Crnoj Gori a mozda jos vise u Republici Srpskoj, kandidiraju, naime, Hrvatsku da ostane na repu zbivanja, dok se tzv. Herceg - Bosna vec doima kao crna rupa, u kojoj nema ni tragova demokracije pa ni dekorativnog politickog pluralizma kakav postoji u maticnoj drzavi. Neki ovdasnji analiticari vec govore i o Tudjmanovom strahu da se i u Hrvatskoj pojave Djukanovici i Dodici (sto njega tjera da od Suska napravi Plavsicku, kako bi to prevenirao i onemogucio).

No, cini se da Tudjman ima jos vise razloga strahovati od neceg drugog. To je cinjenica da se posebno u Republici Srpskoj promjene dogadjaju uz izravno mijesanje inozemnih mentora, pa ako stvar uspije, one bi mogle postati model koji ce se preferirati, pa mozda i neumjereno glorificirati. Svi ostali koji su ovih godina glumili totalnu nezavisnost, a medju njima pocasno mjesto pripada Hrvatskoj, bili bi ostavljeni u maloj i zagusljivoj cekaonici povijesti. I to tko zna koliko dugo.

MARINKO CULIC