STARE DILEME TRENUTNO U ZAPECKU

AIM Skopje, 05.02.1998

Makedonski predsjednik Kiro Gligorov izaslao je cirkulatno pismo liderima svih relevantnih politickih partija, racunajuci naravno i one vanparlamentarne, da tokom ovoga mjeseca zajednicki definisu makedonske stavove prema susjednim zemljama, ali i prema eventualnoj praznini koja ce nastati kad se, prema medjunarodnoj vojno-diplomatskoj agendi, odavde povuku preventivno-posmatracke snage, popularni UNPREDEP. Predsjednikovi sluzbenici, s jednakom paznjom kao i mediji, ocekuju odgovore pozvanih gostiju, pa tako nesto sto je politicka rutina u zemljama visokih demokratskih standarda, ovdje postaje politicki dogadjaj "par-ekselans".

 U ovdasnjem demokratskom iskustvu, naime, eventualni buduci

sastanak svih vidjenijih politicara oko zadate teme, bio bi tek drugi po redu a, po svemu sudeci, kao najveca prepreka da "posjela" kod predsjednikom prerastu u tradiciju smatra se upravo prvi, oktobarski, pokusaj okupljanja svemakedonske politicke supstance. Razultati tog "istorijskog" samita, zapravo, uputili su neke opozicione lidere da malo duze razmisljaju oko necega sto se, na prvi pogled, cini apsolutno benignim. Mada su se neki opozicioni politicari, dotad naglas eno arogantni prema Predsjednikovom liku i djelu, poslije pomenutog sastanka sa Gligorovim ponasali kao onaj literarni Pinki kad je vidio Tita, oni su u medjuvremenu znacajno revidirali svoj stav o dometima razgovora. Podsjecanja radi, tema je tada bila definisana kao makedonska strategija u integrativnim procesima u svjetsku zajednicu. Izvana gledano citava se prica doimala pomalo isforsirano, buduci oko ovdasnjih stremljenja za sto skorije pridruzivanje Evropskoj Uniji i, jos brze, "ukrcavanje" pod bezbjednosni kisobran NATO-a, uopste nije bilo dilema. Oko ovih pitanja jos na pocetku makedonske samostalnosti postignut je potpuni konsenzus svih znacajnih politickih subjekata, a o svemu se svojevremeno izjasnio i Parlament. Uostalom, drzavni organi vec su napravili kljucne korake i ostvarili konkretne kontakte sa medjunarodnim partnerima i procesi su otisli isuvise daleko da bi ih se sad, nekom domacom destrukcijom, mogli zaustaviti. To sto su svi ucesnici potpisali odgovarajucu Izjavu u vezi sa spoljnopolitickom orijentacijom, koja bi navodno trebalo da zastiti Makedoniju od eventualnog obrta pri promjenama na vlasti, takodje, zvuci prilicito neubjedljivo, buduci nista ne upucuje na mogucnost jedne kompletne ideoloske revolucije ovdje i globalnog preokreta u svjetskoj istoriji.

 Povod za razgovor, dakle, sam po sebi bio je samo dobar

nacin da se napravi prvi korak koji je i Gligorovu i opoziciji bio neophodan. Makedonski predsjednik je odlazio na, za ukupnu makedonsku politiku i njega osobno, veoma bitni Kritski samit, pa mu se cinilo korisnim da iza sebe ima i javnu podrsku "citave drzave". Opozicija, pak, pritisnuta vlastitom opsesijom da iznudi prijevremene parlamentarne izbore, a poslije nekoliko propalih pokusaja da to obezbijedi na drugim instancama, ponadala se kako ce, kao protuuslugu za podrsku Gligorovu, dobiti njegov blagoslov za vanredne izbore ili ga barem odobrovoljiti da se u sporu opozicionih i vladajucih partija drzi neutralno. Ispostavilo se, medjutim, da je Kiro Gligorov kasnije u potpunosti zauzeo stranu svoje "baze" sto je, dakako, dodatno ozlojadilo predstavnike opozicije i sad ih stavilo u dilemu u vezi sa novim Gligorovljevim pozivom.

Mada je tema eventualnog februarskog sastanka politickih partija dogovorena u vrijeme njihovog prvog vidjenja, dakle u oktobru, gledano iz danasnjeg konteksta, ona se, takodje, doima prilicito akademski. Moze se, naravno, razumjeti potreba Kire Gligorova da se sa politickim slagom Makedonije konsultuje oko vjerodostojnosti i svrsishodnosti, s njegove strane proklamovane, politike ekvidistance prema susjedima. Ili, ako neko hoce i tako, njegova potreba da se oko svega obezbijedi svojevrsni alibi i distribuira odgovornost. Gligorovu je, pretpostavlja se, veoma stalo da oslusne sta opozicija, prije svega najrelevantnija partija VMRO -koja se, inace, sumnjici za probugarsku orijentaciju- misli o odnosu zvanicnog Skopja i Sofije, buduci se, navodno, vode tajni pregovori i na pomolu je konacno razrjesenje famoznog "jezickog spora" sa Bugarskom. Ili, pak, da li jos uvijek postoji jednoglasnost svih politickih subjekata u vezi sa nepopustljivim stavom u sporu oko ustavnog imena sa susjednom Grckom i u vezi sa, istom takvom nepopustljivosti, u sporenju sa SRJ oko zajednicke granice. Teme su, naravno, posve interesantne, ali sudeci prema vremenu koliko su dugo otvorene i prema dinamici kojom su do sada rjesavane, tesko je ocekivati da ce im uskoro proci vijek trajanja. Isto tako, nemoguce je ocekivati kako bi se bilo ko od politickih faktora, u godini u kojoj su parlamentarni izbori, javno zalagao ili propagirao kompromise koji bi isli na stetu, ili barem navodnu stetu, onoga sto se zove nacionalni interes.

 Sva ova pitanja, medjutim, jednostavno baca u zapecak

aktuelna situacija na sjevernoj granici i mogucnost izbijanja oruzanog sukoba na Kosovu. Bezbjednost zemlje, gledano u kontekstu eventualnog krvavog razrjesenja tamosnjih protivrjecnosti i "ocekivanog" prenosenja krize u Makedoniju, zaista se u ovome trenutku cini prvorarednim zadatkom i temom oko koje bi trebalo zauzeti potpuni konsenzus svih politickih faktora. Ali, osim transpariranja zelja da se sukob ne desi, malo je zajednickog medju politickim liderima u Makedoniji.

Predsjednik Gligorov je, tako, za nedavnog boravka u Sloveniji promovirao ideju po kojoj bi Makedonija, u saradnji sa medjunarodnim vojnim trupama, obezbijedila koridor i tako omogucila transfer od 200 do 400 000 ljudi sa Kosova u Albaniju. Ovaj se prijedlog, medjutim, nije ni najmanje dopao predstavnicima opozicije, ali ni vladajuce partije, kao uostalom ni ukupna makedonska javnost, nisu pokazale da su bog zna kako odusevljeni. Eventualna "operacija koridor", sa druge strane, iz nekih krugova ovdasnjih Albanaca, koji se doduse smatraju naglaseno radikalnim, proglasena je cak "fasisoidnom" , jer navodno korespondira sa srpskim planovima za etnicko ciscenje Kosova. Ako nista drugo, onda Gligorovljeva ideja o koridoru, zasluzuje najsiru mogucu raspravu politickih partija. Zabrinuti lideri, naime, mogu se iz prve ruke informisati o svim nejasnocama vezanim za ovaj kontoverzni prijedlog. Valja, isto tako, imati u vidu cinjenicu da je makedonski politicki blok unison u razmisljanju kako je Kosovo unutrasnji problem Srbije i SRJ i kako bi, u slucaju rata na tome prostoru, Makedonija morala "hermeticki" zatvoriti sjevernu granicu i distancirati se. Politicki predstavnici etnickih Albanaca, sa svoje strane, a ne treba sumnjati da dosljedno interpretiraju zajednicki osjecaj albanske populacije u Makediniji, sasvim suprotno, na problem Kosova gledaju kao na svealbanski i iz toga definisu i vlastite obaveze. A one se, opet, bez obzira sto se principijelo mogu osporavati, s obzirom na iskustva ovih prostora, moraju razumjevati.

 Delikatnost politickog trenutka i stanovitu "vanvremenost"

dnevnog reda susreta sa Gligorovim, vec je obnarodovao Petar Gosev, lider liberalno-demokratske partije, najvece opozicione parlamentarne grupacije, i u tom je smislu uslovio vlastiti dolazak na "samit". Gosev, doduse, predlaze da se umjesto "masovke" Gligorov opredjeli za bilateralne razgovore. To je, navodno, i konzistentniji i efikasniji nacin da se iskristalizira sta ko u ovome trenutku misli. Pitanje je, medjutim, da li je to sada i najvaznije. Cini se da bi, upravo zbog onoga za sta se liberalni demokrati zalazu, dakle zbog definisanja zajednicke drzavne strategije u vezi sa eventualnim oruzanim sukobom na Kosovu, valjalo postici javni konsenzus svih politickih faktora u Makedoniji, bez obzira na nacionalni i ideolocki pedigre. Mozda bi tako najavljeni drugi sastanak politickih lidera sa Kirom Gligorovim, vise nego onaj prvi zasluzio atribut "istorijski". U protivnom, moglo bi se, u nekom nezeljenom i, naravno, radikalnom razvoju situacije, dogoditi da istorija vise ne stanuje ovdje.

AIM Skopje

BUDO VUKOBRAT