SUSAK U AMERICI

AIM, ZAGREB, 6.2.1998. Zvuci kao vic, ali je istina, Gojko Susak, hrvatski ministar obrane i neformalni predvodnik takozvane desne struje u HDZ-u, po povratku iz Amerike pocetkom prosloga tjedna, javno je pozvao sve Srbe tokom rata izbjegle iz Hrvatske, da se vrate u svoju domovinu. Poziv se odnosio kako na Srbe u SR Jugoslaviji tako i na one u Republici Srpskoj. Njihovu sigurnost Susak je osobno zajamcio. Suskov poziv proturjecio je svemu sto se dosad smatralo temeljima hrvatske drzavne politike, jer je jos prije par mjeseci, u govoru odrzanom u Vukovaru, predsjednik Tudjman izrijekom potvrdio da masovnog povratka Srba iz Jugoslavije i BiH nece biti, unatoc tadasnjeg - vrlo ostrog - pritiska SAD na Hrvatsku. Stovise, Tudjman je izbjegle Srbe proglasio "optantima" po uzoru na Talijane koji su poslije Drugog svjetskog rata slobodno, po svom izboru, napustili Hrvatsku. Pojedine su hrvatske novine ipak objavile detalje s nejavnog dijela razgovora Tudjmana i Madeleine Albright, gdje se, navodno, dogovorilo nesto sasvim drugo: povratak svih onih Srba koji to zele.

Susak, po Tudjmanovom osobnom priznanju njegov "najbolji ministar", otisao je medjutim i nekoliko koraka dalje: on je najavio potpuno ukidanje onih struktura Herceg Bosne koje su ostale funkcionirati u faktickom smislu, pri cemu je preuzeo obavezu "trenutacne integracije preostalih ratnih struktura u legitimne institucije Federacije u neretvanskom, livanjskom i zapadnohercegovackom kantonu". Celnike Mostara pozvao je da Mostar naprave otvorenim, multietnickim gradom premda je do sada Mostaru, u hrvatskoj bosanskoj politici, uvijek bila namijenjena uloga manje vise etnicki podijeljene prijestolnice bosanskohercegovackih Hrvata. Susak je najavio i obnovu pregovora Hrvatske i BiH oko Neuma, te oko statusa luke Ploce, u kojoj Bosanci traze manji dio prostora za slobodnu carinsku zonu koja bi imala eksteritorijalan status, dok je Hrvatska, dosad, tu mogucnost odbacivala smatrajuci da se time krnji njen suverenitet. Najavljeno je i otvaranje konzulata Hrvatske u Banja Luci kao i otvaranje hrvatske granice prema srpskom entitetu u BiH. Susak je dao i nekoliko vaznih obecanja unutrasnjepolitickog karaktera, poput liberalizacije hrvatskih drzavnih medija, posebno elektronskih.

Pusta obecanja? Susak je, osim verbalnih naznaka, izrekao i neke konkretne rokove u kojima se postavljeni zadaci moraju realizirati. Po njemu, do 15. ozujka trebaju poceti pregovori vezani uz prijem Hrvatske u PHARE program, do kada moraju biti pojasnjene i sve pravne nedoumice vezane uz drzavljanstvo izbjeglica, a do 30. ozujka moraju biti objelodanjeni svi planovi vezani uz povratak izbjeglica u Hrvatsku. Do istoga dana trebao bi, s BiH, biti postignut i sporazum o luci Ploce. Nece dakle trebati puno strpljenja da se vidi je li Susak govorio isprazno.

Suskove rijeci uzbudile su duhove, kako u Zagrebu i Hrvatskoj, tako i Herceg Bosni. Utoliko je bilo neobicnije sto je upravo Susak, u Americi, izrekao obecanja koja se protive svemu sto bi se moglo zvati politickim habitusom ovoga covjeka. No, oni s duzim sjecanjem podsjetili su se da je upravo Susak najavio ukidanje Herceg Bosne, da se takodjer Susak slozio s micanjem i uhicenjem Mladena Naletilica Tute, te politickim umirovljenjem svoga prijatelja Mate Bobana, a da je upravo on isporucio haskom sudu grupu Hrvata iz BiH optuzene za ratne zlocine. Takodjer su se prisjetili i cinjenice da su americki duznosnici - pocev od generala Kleina do bivseg americkog ambasadora, Petera W. Galbraitha, s puno respekta pa cak i stanovite topline, opisivali Suska kao iznimno kooperativnu osobu koja - za razliku od vecine balkanskih politicara - drzi do svoje rijeci. Najboljeg ministra zato mnogi dozivljavaju kao "americkog covjeka".

Ipak, koliko god pozivanje na Suskovu politicku predpovijest bilo ilustrativno, ono ne moze objasniti promjenu retorike "najboljeg ministra". Ocito je, naime, da iza Suskovih stavova mora stajati i sam predsjednik RH, dr Franjo Tudjman, odnosno - kako to svakako nisu njihove intimne vizije razvoja dogadjaja - kako se iza svega ipak, po svemu sudeci, krije neobicno snazan americki pritisak. Razvoj dogadjaja na terenu pokazuje, zapravo, da ova obecanja nisu bila tek isprazna retorika. Cini se, da iza njih stoji domisljena americka inicijativa u kojoj, na listi zelja, prethodi stvarni povratak velikog dijela izbjeglica, kako u Hrvatsku, tako i u BiH. Nedavno su, naime, i bosanski Hrvati izbjegli iz podrucja oko Banja Luke, organizirano i masovno posjetili svoje bivse domove kako bi snimili teren za proljetni povratak, a cini se da takve "ekspedicije" slijede i prema Bosanskoj Posavini. Usporedo s tim, vlade nekih evropskih zemalja najavile su, diskretno, i sudjelovanje u pilot projektima obnove razrusenih i spaljenih srpskih naselja u Krajini, a otpoceo je i novi evropski pritisak na Hrvatsku, koji se - prema zasad poznatim elementima - gotovo u svemu podudara s americkim zeljama, odnosno obecanjima ministra Suska. Evropska Unija je tako, pred pocetak novog kruga pregovora o pridruzivanju Hrvatske toj asocijaciji, postavila cak 26 strogih zahtjeva, medju kojima su i afirmativna politika integracije srpskog stanovnistva u Podunavlju, normalizacija odnosa Hrvatske prema BiH, dogovor oko Ploca, otvaranje granica Hrvatske prema Republici Srpskoj, povratak svih Srba, postivanje Daytonskog sporazuma, i niz uvjeta vezanih uz unutarnje demokratsko funkcioniranje Hrvatske.

Cini se, zapravo, da je na djelu dogovorena i vrlo konzistentna strategija SAD i evropskih zemalja, koja pociva - prije svega - na povratku svih izbjeglica u sve bivse jugoslavenske republike a danas drzave. Nakon toga - tocnije, paralelno s tim procesom - slijedi i potpuna normalizacija njihovih medjusobnih odnosa (dijelom po uzoru na onu izmedju SRJ i Hrvatske), te njihova unutarnja demokratizacija. Za Hrvatsku bi takav razvoj dogadjaja zapravo bio i najpovoljniji. Novi naziv bivseg Odbora za zemlje bivse Jugoslavije pri Evropskoj uniji, koji je nedavno preimenovan u Odbor za zapadni Balkan, signalizira da bi Hrvatska u toj novoj konstelaciji doista mogla proci kao "regionalna sila" tim prije sto se Banja Luka, kao na Tudjmanovoj salveti, prema svemu dosad vidjenom smjesta u hrvatsku interesnu sferu.

Instaliranje Milorada Dodika u Banjoj Luci, izbor Mila Djukanovica u Crnoj Gori, kao i izjave Gojka Suska, samo su zapravo dokaz da su Amerikanci, a uz njih izgleda i EU - ovaj puta ozbiljno naumili provesti svoje ciljeve. Dosad im je to, obicno, i polazilo za rukom, a cinjenica da se to dogadjalo sporo, moze se objasniti i time sto oni imaju vremena, i sto doista, nikad nece zivjeti ovdje.

BORIS RASETA