ANATOMIJA JEDNE TUKE

AIM, ZAGREB, 3.2.1998. Hrvatski knjizevnik Ivan Aralica je poceo pisati onako kako Tudjman misli jos 1993. godine, kad je u Slobodnoj Dalmaciji u nekoliko nastavaka svog programskog feljtona dao publicisticko opravdanje za hrvatsko uplitanje u bosanski rat, a zalagao se i za razmjenu stanovnistva. Tada je pozvao na rat protiv Muslimana. Prema Srbima je, doduse, bio nesto blazi. Takodjer je bio duhovni uzor mnogim hercegovackim zlocincima, iako mu to mozda i nije bila namjera, ali su ipak Kordic, Boban i ostali radili ono sto je Aralica pisao. Do tada se u Hrvatskoj jos nije dogodilo da jedan pisac poziva na istrebljenje, kao i da se postavlja eksplicitno ratnohusacki. Aralica je uopce dobar pisac (mozda i zato sto pise o selu, odakle je rodom), dok je kao javni intelektualac, valjda ga se tako moze nazvati, samo jedan od sovinista.

Ako netko misli da se to dogadja samo na Balkanu, onda valja podsjetiti da je toga bilo i drugdje. Sjetimo se samo njemackog pjesnika Gottfrieda Benna koji je bio zanesen Hitlerom, zatim Knuta Hamsuna kojemu je fasizam bio sasvim u redu, pa do Gabriela D´Anunzija i njegove odanosti Musoliniju. Uostalom zasto bi pjesnici bili manje ljudi nego ostali. Razlikuju se, izmedju sebe, samo po tome da li nakon toga razumiju sto su uradili ili ne razumiju. Sebe su smatrali ljevicarima ili liberalima, dobrim susjedima i muzevima, a za njih je nacionalna drzava bila ideja zbog koje je sve dozvoljeno, pa i zlocin. I potpuno je svejedno da li su o tome sutili ili su to planirali. U vecine, na zalost, nema pokajanja, a jedan od takvih je i Ivan Aralica.

Od sovinistickog feljtona do danas pisao je prozu u novinama i govorio u intervjuima, da bi se nedavno u seriji razgovora, opet u Slobodnoj Dalmaciji, zaustavio u za(n)ru osobnog obracuna s jednim, za njega nepodobnim knjizevnim kriticarem - Branimirom Donatom. Povod svemu je tastina, tehnika obracuna je nadaleko cuvena balkanska rasna teorija, te jos stosta. Problem je u tome sto Donat nije Srbin ili Musliman, a bogme niti Bosanac, a posebno nije ljevicar, anarhista ili orjunas, nego je hrvatski nacionalista i prije svega nacionalni pisac, k tome i Zagrepcanin, koji se tako i oblaci (leptir masna, sareno prugasto odijelo i tregeri), a voli i burzoaski pojesti (zagorske strukle i puricu z mlincima). Kako se s Donatom nije mogao obracunati na nacin poznat od ranije, jer to vise nije moguce, Aralica se okrenuo krvnoj dvojbenosti hrvatskog knjizevnog kriticara, a potom i ostalim duboko "metafizickim" razlikama, kao sto su kulinarske sklonosti, iz cega onda izvodi sve ostalo. Iako ovaj put Aralica nema posla s Muslimanima ili nekim drugim kultirno- ideoloskim uljezom nego, ako govorimo o hrvatstvu, barem s onim koji je jednak, ako vec nije slican, ipak je nasao ono zbog cega je Donat unutarnji neprijatelj.

Prvo, za Aralicu Donat nije Hrvat jer je njegovo pravo ime i prezime (koje je sezdesetih promijenio da bi uopce mogao objavljivati) zapravo Tvrtko Zane. A oni nisu Hrvati, nego, kako veli pisac, Talijani, pa je Donatov predak u stvari "talijanski dosljak koji se ozenio Hrvaticom i u Zadru se skucio". I stoga je Donat alias Tvrtko Zane samo preobuceni fasisticki desnicar veoma dvojbene krvi, i prema tome je normalno, e sada dolazimo do pravog razloga, zasto o Aralicinim knjigama pise tako lose. Da pise dobro, mozda svega ovoga i ne bi bilo, ali nacionalna knjizevna kritika ne mari za Aralicu, pa zato svi oni koji tako pisu, ako vec nisu cetnici i balije, imaju necistu krv, makar bila i Talijanska.

Donat je za Aralicu jos urbani rasist, iako tako nesto ne postoji, ni u Goebelsa, zatim je "osoba cije je hrvatstvo patentirano od talijanske divljake i hrvatske plemenike", a vjerojatno radi i za jugoslavensku tajnu sluzbu. Takodjer nije imao sluha za Aralicine duboko dusevne aktivnosti, kojima je dao sebe, to jest "besane noci u susretu s prokletstvom sudbine". A takvi su ljudi, dakle Donat i slicni, makar proveli deset i vise godina u Staroj Gradiski zbog hrvatskog nacionalizma, svi odreda "... dijelovi komunisticke plutokracije, oni ili njihovi bioloski i duhovni potomci... to su pojedinci iz knjizevnog miljea koji su mom "Aralicinom op. A.A.) nacinu pripovijedanja od pocetka pruzali otpor, skrgucuci zubima". Ima jos nesto. Donat je djubre gradsko jer ga je uzeo, kaze Aralica, kao "paradigmu onih koji su sa sela i iz provincije dosli u Akademiju i Sabor". Zato, smatra pisac, Donat ne voli njegove knjige jer nije tamo gdje je on, naime u HDZ-u, gdje je sve besplatno i tako hrvatski servirano, od okruglih stolova, novaca za knjige, javnih tribina, putovanja do Kine i Moskve, medijskih promocija i solidne sigurnosti, o cemu se brine, naravno, "Otac nacije".

Prica o Donatu je pocela onoga dana kada su nedaleko od Zadra Josip Pavicic (u funkciji novinara) i Aralica jeli tuku ispod peke. Donat pak ne jede tuku ispod peke nego cvebe s kuglofom a to Aralicu smeta jer nas narod kuglofe ne voli, pa odatle i podsmijeh prema zagrebackom kulinarskom kicosu. Razlika izmedju sela Ivana Aralice i grada hrvatskog kriticara koji govori sto mu padne na pamet, pa i to da su koncentracioni logori u Dretelju i Helidromu izasli iz glave drzavnog pisca, upravo je razlika izmedju kuglofa i tuke ispod peke. To je sukob dva identiteta. Koliko je Aralica seljacko dijete utoliko i poziva na ruralizaciju grada, ni manje ni vise, ali na nacin da se grad i selo spoje u jedno, i ne samo to - Aralica u svemu tome uziva (dok jede valjda tuku ispod peke).

U svojoj se trakavici Aralica obrusava na Donata takodjer iz ugla ljevice i desnice. A to je i ono trece. Donat je desnicar i zato jer se za Hrvatsku nije borio tamo gdje je trebalo - u nacionalistickoj frakciji unutar Saveza Komunista, sto Aralica naziva "pokretom". E. zato je Donat desnicar. Medjutim. Aralica je ljevicar. Pristasa sam nacionalnog pokreta u okviru ljevicarske politicke opcije. To isto kaze i za Tudjmana koji je po Aralici ljevicar kakvog samo treba traziti. Aralicu tada obuzimaju oceanski osjecaji. A zasto je Tudjman ljevicar? Zato, kaze Aralica, sto se borio za hrvatsku stvar u zloglasnom komunistickom gnjezdu, prvo kao general, a onda kao direktor Instituta za radnicki pokret.

I tako, Aralica secira svoje kolege iz jako privatnih razliga, pa je jos jednom postao ono sto govori za Donata, da je ovaj Zdanov, odnosno onaj koji djeluje s pozicije moci na stetu drugih. A upravo je Aralica taj zdanovski, doduse falsificirani, potomak. Kako kaze Mile Stojic u "Tjedniku": "Kao pisac Aralica je vec umro, jer je iznevjerio samu svoju knjizevnost, samoga sebe". Mozda je za Aralicu i to bolje nego da je iznevjerio svoj nacionalni identitet - tuku ispod peke. Aralica vjeruje da je u svemu tome u pravu, ali nije tesko uociti kako je sve ono sto govori, sto je kazao za Donata ("... rijec je o slozenim poremecajima koje bi trebalo detaljno analizirati"). Ceka se Donatov medijski odgovor.

ALEN ANIC