SOCIJALNO BEZNADjE KUCA NA VRATA

AIM, ZAGREB, 1.2.1998. Pobjeda je ispala strasno naporna. Taman kad je ostvario glavne nacionalne ciljeve, vratio istocnu Slavoniju i zaokruzio drzavu u njenim predratnim granicama, pred hrvatskim su predsjednikom iskrsli novi problemi, koji mu ne dozvoljavaju trijumf. Iako Tudjman probleme nerado priznaje, oni su sada nadjacali i njegovu potrebu za lakirovkom. Po prvi put probili su se i u izvjestaj o stanju drzave i nacije, sto ga sef drzave svake godine izlaze u parlamentu. Sabornica je uobicajeno bila prepuna - diplomatski kor, predstavnici drustveno-politickog zivota, vjerski i javni uglednici - ali nikada se nije tako skromno pljeskalo.

U sat i pol dugo i, po opcoj ocjeni, dosadno izlaganje hrvatski je predsjednik krenuo s tvrdnjom da je "povratkom u okrilje Domovine, i to na miran nacin, bez novih zrtava, i zadnjeg dijela okupiranog teritorija, ostvaren temeljni cilj hrvatske nacionalno-drzavne politike - puna suverenost nad citavim drzavnim teritorijem". Kao prvi zadatak u prvoj godini zaista mirnodopskog razdoblja najavio je "dosljednu provedbu one politike kojom je, u suradnji s medjunarodnim snagama i lokalnim Srbima, ostvarena mirna reintegracija Podunavlja". Ali je preskocio svako detaljnije ocitovanje o tim problemima. Napominjuci da su, nakon uspostavljanja samostalne hrvatske drzave u njenim medjunarodno priznatim granicama, ostvareni uvjeti da se zemlja okrene mirnodopskim temama, najvise je paznje posvetio vanjskoj politici i gospodarstvu.

Sa susjedima, smatra Tudjman, Hrvatska bi u nekoliko iducih mjeseci trebala rijesiti postojece probleme. Za sporazum o demilitarizaciji Prevlake odredio je tri do cetiri mjeseca. Ako Beograd to bude izbjegavao, treba, rekao je, otkazati dalje prisustvo medjunarodnih snaga. Ako se u istom roku ne rijese otvorena pitanja sa Slovenijom - Tudjman je najavio trazenje medjunarodne arbitraze. Slicnu vrstu rezolutnosti pokazao je i prema Bosni i Hercegovini. Ponovio je svoje zahtjeve o uspostavljanju posebnih odnosa Hrvatske s BiH-Federacijom. Doslovce je rekao da je "hrvatski narod mogao pristati na hrvatsko-muslimansku Federaciju pod uvjetom da ona bude povezana s Hrvatskom".

Ekonomska i socijalna situacija Hrvatske za Tudjmana su mnogo neugodnija tema. Hrvatski se predsjednik zalozio za ocuvanje gospodarske stabilnosti, poticanje stednje, nastavljanje privatizacije, podupiranje zaposljavanja. Odbio je "katastroficno politikantske tvrdnje o opcem osiromasenju srednjeg sloja i basnoslovnom bogacenju stotinjak bogatuna". Najavio je reformu mirovinskog sustava, koji je pred slomom, smanjenje izdvajanja za vojsku.

Ali o poraznim ucincima nedavno uvedenog poreza na dodanu vrijednost, koji je srozao standard vecine stanovnistva i uznemirio Hrvatsku - jedva da je progovorio. Tim je porezom, koji isto tereti kruh kao i dijamante, teret izdrzavanja bahato rastrosne drzave prevaljen na najsiromasnije slojeve. Tako je dodatno produbljena podjela na one koji imaju i one koji nemaju. Protiv tog, socijalno bezobzirnog nameta, vec su krenuli razliciti oblici prosvjeda - od masovnih protestnih pisama, koja se salju na adresu vlade, do strajkova i demonstracija. Tudjman je samo rekao da ce se na kraju godine prouciti ucinci tog poreza, pa ce se onda, eventualno, nesto mijenjati.

Kao negativnosti koje "kvare opcenito povoljna gospodarska kretanja", hrvatski je predsjednik naveo inozemni deficit i nezaposlenost. Na enorman rast vanjskog zaduzenja Hrvatske u posljednje su vrijeme upozorili brojni ekonomisti; oni tvrde da Hrvatska nikada, ni u bivsoj drzavi, nije bila tako zaduzena. Tudjman je sada po prvi put priznao da je visoki hrvatski inozemni dug postao problem. On, doduse, tvrdi da deficit jos nije takav da bi mogao izazvati dublje financijske potrese, ali, ako se zaduzivanje u inozemstvu ne zaustavi, mogao bi, rekao je, stradati kreditni rejting Hrvatske.

Alarmantne podatke o nezaposlenosti, koja je posljednjih mjeseci dosegla dosad najvisu razinu, predsjedik je pokusao relativizirati. Dok sindikati tvrde da je u Hrvatskoj gotovo 30 posto nezaposlenih, Tudjman kaze - tek oko 10 posto, ali priznaje da je problem od prvorazrednog znacaja. Najavio je vladin program, kojim bi se taj problem ublazio. Premijer Matesa je nedavno, govoreci o planu zaposljavanja za Dalmaciju, naveo da ce se otvoriti radovi posumljavanja i ciscenja plaza. Javnost je takav program zdusno ismijala.

O godisnjem izvjestaju sefa hrvatske dr×ave o stanju drzave i nacije saborski zastupnici ni ove godine nisu mogli raspravljati. Takvu mogucnost zakon ne predvidja. Ali svojevrstan odgovor stigao je samo dva dana kasnije, kada je na mars upozorenja izaslo nekoliko tisuca sindikalnih povjerenika iz cijele Hrvatske. Iako im je policija u tri kordona zaprijecila da se priblize Saboru, nema sumnje da su njihove poruke stigle na najvisu adresu.

Sindikati navode da su razlozi za socijalno nezadovoljstvo ozbiljni i brojni. Svaki treci stanovnik Hrvatske zivi na ivici bijede. Broj zaposlenih svakog se mjeseca smanjuje. U Hrvatskoj je u posljednjih sedam godina ugaseno 700 tisuca radnih mjesta. Armija nezaposlenih dosegla je 300 tisuca, a jos 120 tisuca radi, ali ne prima placu. Prosjecna je placa u Hrvatskoj oko 700 njemackih maraka, a za najnuznije potrebe cetvoroclane obitelji potrebno je gotovo dvostruko vise. Dvije trecine zaposlenih - prosjek ne doseze. Petsto pojedinaca vlasnici su vise od polovice nacionalnog bogatstva Hrvatske. Za sve te teske probleme - vlast ne nudi nikakva stvarna rjesenja ni programe.

Socijalno beznadje relativno je rijetko dosad izlazilo na ulicu. Mnogi misle: prije svega zbog ratnog ozracja i opcenitog osjecaja da je drzava u opasnosti. Nesto i zato jer ga nije imao tko povesti, nesto zato jer su se socijalni zahtjevi smatrali politicki nepocudnim. Sluzbena je retorika ukinula radnika, zahtjevi da se radu osigura dostojanstvo proglasavani su reliktom crvene proslosti.

Susret s bijedom mnogima je otvorio oci. Javnost je sve radikalnija i sve ogorcenija, ni sindikalni lideri ne uspijevaju da je prate. Ali u posljednje se vrijeme cini da je strpljenje na izmaku, kao da je pocelo zagrijavanje za veliki izlazak na ulicu. Ako ne zna ostvariti socijalnu koheziju, predsjednik drzave sigurno zna da ce socijalni mir morati kupovati. Vjerojatno je i zato najavljena prodaja velikih javnih poduzeca. Sa sadasnjom proizvodnjom i sadasnjom drzavnom potrosnjom to ce ipak biti tesko postici. Kako vlast ne pokazuje ni volju ni sposobnost da vise radi i manje trosi, s proljecem ce, vjerojatno, Hrvati masovnije u proteste.

JELENA LOVRIC