KOJI BRE, VUKOVAR ?
Reintegracija istocne Slavonije
AIM, BEOGRAD, 26. 1. 1997.
Mandat UNTAES okoncan je 15. januara, sto ce reci da su istocna Slavonija, Baranja i zapadni Srem u potpunosti reintegrirani u ustavno - pravni poredak Republike Hrvatske. U to ime, ova do sada jedina uspjesna misija Ujedinjenih nacija u bivsoj Jugoslavija, organizirala je sama za sebe impozantnu ceremoniju primopredaje vlasti sa impoznatnim brojem zvanicnika u kino dvorani Radnickog doma kombinat a Borovo. Sluzbena Hrvatska obiljezila je taj cin kako slanjem turbo jake politicke delegacije na svecanost u Vukovar (nedostajao je samo dr Franjo Tudjman), tako i spektakularnim vatrometom u Zagrebu i gala koncertom u Hrvatskom narodnom kazalistu (HNK). Svakako- govori, pjesme, plesovi i koktel u Radnickom domu - nisu bili zamislivi bez prisustava aktualnih lidera tamosnjih Srba, pa su se i oni nasli tamo zamisljanih i turobnih lica.
Vlasti SR Jugoslavije i Srbije predstavljao je na "licu mjesta" jugoslavenski ambasador u Zagrebu Veljko Knezevic, sve nekako odradjujuci neizbjeznu diplomatsku rutinu. Rezim istocno od Dunava - bez cije politike i rata u ime "svih Srba u jednoj drzavi" ne bi ni bilo ovakvih svecanosti - zajedno sa svim svojim trabantima i pelivanima, danas pita: "Koji, bre, Vukovar".
"Bio je posljednji dan smene", sjeca se bivsi veteran bivse JNA sa istocnoslavonskog ratista. "Cela ceta je bila pijana. Bili smo toliko pijani i izvan sebe od srece sto odlazimo da smo od tikava pravili maske kao one iz filmova o "Danu vestica" u Americi. Onda se pojavio Arkan u dzipu. Psovao je domace Srbe sto su se razbezali, a nas vrbovao -"ako smo pravi Srbi"- da se pridruzimo njegovoj Gardi. Niko se se nije odazvao."
Zeljko Razntovic Arkan nije se oglasio povodom primopredaje vlasti u istocnoj Slavoniji. On sada umjesto gardista vrbuje fudbalere, "hekler" je zamjenio trenerkom, a tamosnju vinariju i benzinsku pumpu za turbo - folk estradu; koliko jos 1995, srbijanska policija izrucuvala mu je vojno sposobne izbjeglce u njegovu privatnu kasarnu u Erdutu da sa njima radi sto mu je volja...
Uostalom, oko reintegracije istocne Slavonije nije se oglasila niti jedna od uzdanica vladajuce Socijalisticke partije Srbije (SPS) koji do prije nekoliko godina nisu govorili ni o cemu drugom sem o "zastiti srpske nejaci od ustacke kame". Ako bi se inzistiralo, danas bi vjerojatno monotono i mehanicki izjavili da su Dejtonski i Erdutski sporazumi vjekovni srpski san...
Ucutao je, po ovoj stvari i dr Vojisl av Seselj, lider Srpske radikalne stranke (SRS). Gacajuci po vukovarskim rusevinama novembra 1991 u maskirnoj uniformi probijao je usi svojom granicom "Karlovac - Karlobag - Virovitica", isto kao sto se tog ljeta hvalisao i da su njegovi ljudi bili glavni organizatori zasjede hrvatskim policajcima u Borovom selu poslije cega je i poceo rat u regiji. Istina, ni danas nije odustao od narecenih granica, ali sada govori da ce ih ostvariti mirnim putem - samo sutra, "kad Rusija ojaca i ponovo stane na noge". U istom fazonu je i cijela bulumenta slobodnoplutajucih profesionalnih Srba, dobrovoljnih davaoca tudje krvi; oni su danas rezignirani, "nisu odavde", ne zanima nista od onog sto su proglasavli za pravo da se svatko onaj tko kaze taj prostor nije srpski "zatuce kao ker pored tarabe".
Kad je pak rijec o bivsim liderima istocnoslavonskih Srba i potpisnicima Erdutskog sporazuma, njima je tek "maca pojela jezik". Goran Hadzic, bivsi predsjednik svake tvorevine Srba u Hrvatskoj, negdje je u Novom Sadu. Covjek vise ne prijeti gradjanima Srbije "posrbljavanjem", ne proglasava Srbe van bivse Krajine za izdajnike i ustase - okruzen tjelohraniteljim gleda privatni biznis. Medjutim, malo je vjerojatno da se osjeca spokojnim: jednom od njegovih najblizih suradnika sa tih prostora, bivsem gradonacelniku Vukovara Slavku Dokmanovicu, zapoceo je proces pred Haskim tribunalom koji ga tereti za ucesce u masovnoj egzekuciji ratnih zarobljenika i civila na farmi Ovcara. Konacno, o Milanu Milanovicu, nekadasn jem glavnom pregovaracu i potpisniku Erdutskog sporazuma tek se ne zna nista sem da je, prije nego sto se tinta na dokumentu osusila, spakovao stvari i sa porodicom odselio u Beograd. Ovo ne treba posebno cuditi. Glavni neposredni mentor na terenu ove trojice i njima slicnih u regionu - policijski general pukovnik i svojedobni komnadant srpske Teritorijalne obrane istocne Slavonije, Radovan Stojicic Badza - ubijen je za kafanskim stolom u centru Beograda.
"Nasli smo 1. novembra 1991, na ilockom groblju, punu traktorsku prikolicu leseva", sjeca se Nenand anak, predsjednik Lige socijaldemokrata Vojvodine (LSDV) koji je te jeseni nasilno mobiliziran i odveden na istocnoslavonski front. "Niko nije znao ko su, a medju njima je bila i jedna zena. Sahranili smo ih okraj groblja".
Tesko je i pobrojati sto se sve desavalo u istocnoj Slovoniji, Baranji i zapadnom Sremu 1991: masovno stratiste na farmi Ovcara, nesmiljena danonocna granatiranja, natjeravnje civila u minsko polje u selu Lovas, nocna odvojenja i egzekucije na Dunavu i Dravi, privatni zatvori, pljacke, paljevine, etnicko ciscenje, privatne vojske poput one Arkanove...
"Ne zelim se toga sjecati, ne volim o tome govoriti" kaze bivsi veteran JNA. "Voleo bih da sve zaboravim, voleo bih da nisam bio tamo". Otprilike, ovakav je opci javni stav u Srbiji - stav vlasti i najveceg dijela opozicije - o potpunoj reintegraciji regiona u Republiku Hrvatsku.
U ovdasnjim medijima, kada je o tome rijec, sada se iskljucivo brine za sudbinu tamosnjih Srba. Da li ce ostati ili se tiho iseliti u SR Jugoslaviju?
U Vukovaru i drugdje, poslije primopredaje vlasti, pocelo se rano zakljucavati. Saznaje se da je dobar dio tamosnjeg svijeta odavno prebacio pokretnu imovinu u Srbiju i da se cijele porodice tiho iseljavaju bez ikakvog formalnog odjavljivanja. Situacija je bolja u starosjedilackim srpskim selima; u onim odakle su 1991 protjerani Hrvati, a kasnije naseljene izbjeglice iz bivse Krajine, vlada veliki strah od povratka starih vlasnika. Premda je MUP Hrvatske djelotvorno reagirao u velikom broju slucajeva i izbacio iz kuca nasilno useljene Hrvate, prijetnja, zaplasivanja i ucjena ne manjka. Sudbina srpskih izbjeglica u istocnoj Slavoniji krajnje je neizvjesna: smjesteni su u tudjim kucama ne mogu se vratiti u svoje, posto su hrvatske vlasti u njih naselile Hrvate iz Bosne. Inace, ima opisa regiona kao zemlje straca: straci cuvaju kuce i imanja, a mladi negdje drugdje prate razvoj dogadjaja i traze posao.
Koliko je ovdasnjem rezimu zaista stalo do tog svijeta svijedoci i problem dvojnog drzavljanstva. Jos od pocetka prosle godine obecava im se drzavljanstvo SR Jugoslavije, a da se od prigodnih, predizbornih obecanja, nije maknulo. Tesko da ista bolje ilustrira potpuno licemjerje, besprimjernu zloupotrebu i guranje u rat za racun odrzavanja sopstvene vlasti. Dok je rezim, naime, smatrao da bi po nekim granicama "vojvode Misica" taj prostor mogao pripasti Srbiji, pripadnici "TO Starog grada kao posljednje obrane Beogarada" u roku cetrdeset i osam sati, postajali su "posljednja obrana Erduta". Tada se nikakve foramlnosti i dokumen ti o boravku nisu trazili...
Ceremonijom primopredaje vlasti u istocnoj Slavoniji, moze se reci da je za Srbe i Hrvate i formalno okoncan nikad objavljni rat. Za dr Franju Tudjmana kraj mirne reintegracije predstavlja pobjedu koja ce mu za duze vrijeme cementirati vlast; za Slobodana Milosevica tek vjesto zabasureni poraz na koga ce ga, zbog Ovcare i "vukovarske trojke" i (Veselin Sljivancanin, Milan Mrksic i Miroslav Radic) s vremena na vrijmeme uznemiravati Haski tribunal.
Prvobitni gradjani istocne Slavonije, izbjeglice koje su zauzele njihova mjesta, kao i svi oni koji se tamo namjeravaju vratiti, odavno su odustali od pokusaja da razumiju zasto su njihovi zivoti morali biti unisteni.
"Tamo nikad nisu ziveli Srbi i Hrvati", kaze bivsi veteran Canak, "tamo su uvek zivele samo komsije. Ako to ponovo shvate, to ce biti jedini pravi odgovor svim onima koji su ih hteli spasavati i oslobadjati. Jer oslobodioci i spasioci na ovim prostorima pobili su i unesrecili vise ljudi nego svi bivsi okupatori. A barem je njih bilo".
Filip Svarm (AIM)