ORGANIZIRANI KRIMINAL - SLUCAJ IBRAHIMA DEDICA

AIM, ZAGREB, 25.1.1998. U ponedjeljak, 12. sijecnja, poznati zagrebacki bankar Ibrahim Dedic - vlasnik "Promdei banke", osme po velicini u Hrvatskoj - umalo je izbjegao smrti. Hodajuci, na vecer oko 20 sati, izmedju jedne od podruznica svoje banke i automobila, Dedica je iz mraka zapljusnula kisa metaka. Jedan od njih, kalibra devet milimetara, Dedica je pogodio u predjelu vrata, dok mu je automobil doslovce izresetan. Dedicev vozac odmah je revolverskom vatrom uzvratio napadacima, ali bez uspjeha: atentatori su uspjeli pobjeci. Ranjeni je bankar nesto kasnije smjesten u zagrebacki Klinicki bolnicki centar Rebro, gdje mu je pruzena neophodna pomoc. Cinjenicu da je prezivio, Dedic izgleda moze pripisati tek dobroj sreci. Predstojnik klinike izjavio je da su ga od smrti dijelili tek milimetri.

Ibrahim Dedic vec je iz bolesnicke postelje ustvrdio kako je na njega pucano jer se usprotivio ucjeni organiziranih kriminalaca koji su od njega, u zamjenu za "sigurnost", trazili dva milijuna njemackih maraka. Ibrahim Dedic svojim je tv istupom izazvao pravu buru. Dedic je, naime, ustvrdio da je na njega jos prije nepunih mjesec dana vec izveden jedan, takodjer neuspjesan atentat o cemu je izvjestio policiju, koja nije nista poduzela. O prijetnjama je, kaze on, ranije izvjestio cak i predsjednika vlade i ministra unutarnjih poslova. Po njemu, slicne ucjene upucene su i na adrese drugih hrvatskih "tajkuna". Dedic je, izrazivsi posvemasnje nepovjerenje prema radu policije, objavio da ce donositelju informacija o atentatoru i organizatorima, osobno isplatiti 200 tisuca njemackih maraka, a da ce - ne bude li policija uspjesna u hvatanju napadaca - sam organizirati paravojsku od dvije tisuce ljudi koji ce obaviti taj zadatak.

Uz ime biznismena Ibrahima Dedica cak i najpristojniji novinari tesko ce vezati pridjev "ugledni". Njegovo je poslovanje gotovo uvijek, i u proslom sistemu, bilo na rubu zakona; iako je hapsen prakticki bezbroj puta, i to pod razlicitim optuzbama, Dedic se uvijek uspijevao izvuci premda to ne mora automatski znaciti i da je i svaki puta bio nevin. Vjerojatnije je da je Dedic svaki put znao pronaci rupu u sistemu i iskoristiti je za svoje dobro. Je li Dedic potkupljivao suce, policiju ili politicare, ne zna se, ali je njegova uspjesnost u izvlacenju doista fascinantna. Prije par godina izazvao je konsternaciju svojim priznanjem da kao bankar koristi utjerivace duga za duznike "Promdei banke" koji neurednim otplatnicima kredita "za pocetak lome prste a poslije ih malo guraju pod vodu". No, on je svakako nevin dok se ne dokaze da je za bilo sto kriv, kao i bilo koji drugi gradjanin.

Stoga je i policijska reakcija na pokusaj Dediceve likvidacije i njegove kasnije izjave, bez obzira na Dedicev pedigre, bila, najblaze receno, zaprepascujuca cak i za ljude navikle na uobicajene policijske grubosti. Na press konferenciji koju je PU Zagrebacka sazvala vec dan nakon atentata. zamjenik nacelnika policijske uprave zagrebacke, Vladimir Faber, izjavio je naime kako pokusaj Dediceva ubojstva zapravo "proizlazi iz njegova zivota i nacina poslovanja". Kao dokaz ovih tvrdnji, ucinjen je i svojevrsni presedan: izvuceni su detalji iz Dedicevog policijskog dossiera, iz kojih je bilo vidljivo da je ovaj mocni bankar poslovnu karijeru zapoceo kao sitni dzepar na zagrebackom glavnom kolodvoru, da je kasnije fotografirao ljude praznim aparatom i uzimao im unaprijed novac za fotografije koje nikada ne bi stigle na njihove adrese, i sl., da bi danas njegova banka radila prijestupe koji se mjere stotinama tisucama njemackih maraka. Sve u svemu, Dedicu je pripisano oko pedesetak razlicitih kaznenih djela. Faberov je zakljucak bio - da sam Dedic "nabolje zna zasto ga netko pokusava ubiti" te da bi Dedic zapravo, trebao boraviti u zatvoru gdje bi, uostalom, bio i sigurniji.

Time je jedan covjek, od strane policijske uprave de facto stavljen van zakona, sto se u Hrvatskoj ovako sluzbeno nikome nije dogodilo cak ni za vrijeme rata. Jer, Dedicu nije dokazana nikakva konkretna krivnja; policija ga je naprosto prozvala zbog njegove doista mutne biografije, ne znajuci i ocito ne trudeci se da dozna sto je bila stvarna pozadina atentata. Ispalo je da je Dedic to zasluzio, pa je njegova najava osnivanja "paravojnih formacija" bila zapravo samo logican odgovor na policijsku interpretaciju dogadjaja. No, ako je Dedic, po misljenju policije, vec bio kriv u toliko slucajeva, nije li ga trebalo suditi? Cak je i sam nacelnik PU zagrebacke, Jakob Bukvic okrivio Ibrahima Dedica. Po njemu, Dedic svojim izjavama "izaziva dojam kod gradjana o postojanju organiziranih skupina kriminalaca koji ucjenjuju i ubijaju nevine ljude". Takve tvrdnje Bukvic je u ime policijske uprave zagrebacke energicno odbacio "porucujuci svim gradjanima da se policija uspjesno bori protiv kriminala".

Je li Dedic, zapravo, izazivao policiju izjavama o postojanju organiziranog kriminala? Cini se da je nervozna policijska reakcija proistekla upravo zbog cinjenice da Dedic govori istinu, a da se policija tom kriminalu iz odredjenig razloga ne moze uspjesno suprostaviti. U Hrvatskoj danas, naime, radi nesto manje od 40 tisuca policajaca (otprilike, kao u deset puta mnogoljudnijoj Njemackoj) a njena je obavjestajna zajednica razgranata cak u sedam posebnih tajnih sluzbi, pa u Hrvatskoj, kako je nedavno rekao jedan bivsi agent vojne obavjestajne sluzbe "ni marka ne bi smjela biti ukradena a da se to ne otkrije". Policija se, dokazujuci tu tvrdnju, poziva na svoje statistike. No, iza statistika krije se stvarnost u kojoj je postojanje organiziranog kriminala vise nego izvjesno. "Reket" - jedan od najpoznatijih vidova djelovanja mafije - u vecini je hrvatskih gradova sastavni dio poslovanja svih poduzetnika, sve do onih najbogatijih. "Ne treba izazivati vraga", komentirao je Dediceve izjave Luka Rajic, kralj hrvatskog mljekarstva i vlasnik zagrebackog "Dukata", navodno takodjer ucjenjivan od kriminalaca. Prije Dedica bili su ucjenjivani, tvrdi on, i Ivica Todoric, najveci poduzetnik u Hrvatskoj, te Miroslav Kutle, drugi po snazi. Mladenu Jakopcu, jednom od najvecih mesara, ukraden je Mercedes 500, a na njega je, takodjer u centru Zagreba, pokusan napad. Josip Gucic, jedan od najjacih hrvatskih kapitalista, zastitio se angazirajuci vojnu policiju, dok je neke sitnije poduzetnike, mete kriminalaca, pokusala zastiti obicna civilna policija. Samo je protekle godine u Zagrebu izvedeno nekoliko ubojstava poznatih ljudi iz zagrebackog podzemlja, u sijecnju je, usred dana, ubijen Ivan Mirko Krpelnik, svercer ukradenih automobila, koji je reputaciju stekao kradjom automobila ministra gospodarstva Davora Sterna. U lipnju je ubijen Ivan Sakota, njegov prijatelj, da bi samo tri tjedna kasnije bio usmrcen i Spejtim Taci, Albanac, bivsi casnik Hrvatske vojske koji se nakon razvojacenja - izmedju ostalog - bavio reketom.

Neki bogati vlasnici ducana demonstartivno su izlagani razlicitim vidovima nasilja kako bi se u sve bogatije utjerao strah. Srecko Vargek vlasnik tvrtke WGW, pretucen je bejzbol palicama jer nije htio placati reket. U travnju je zapaljena zlatarnica Alena Franje u centru Zagreba. U svibnju je ubijen taksist Ivan Kovacic, cija je smrt takodjer vezana za djelovanje mafije. Dokaza o izuzetno razgranatoj djelatnosti, po svemu sudeci i te kako dobro organiziranih kriminalaca, ima mnostvo. No, cini se da je jedno od vaznih obiljezja organiziranog kriminala - njegova veza s vrhovima vlasti - policiji zacepila usta. U ljeto prosle godine jedan je bivsi clan HDZ-ova podmlatka, imenom Domagoj Margetic, u nizu novinskih nastupa kao bivsi insider, prozvao neke pojedince iz samog drzavnog vrha za potporu kriminalcima. On je rekao da "drzavne obavjestajne sluzbe i dva ministarstva pokrivaju kradje automobila", da Tudjmanov savjetnik za unutarnju politiku, dr. Ivic Pasalic, ima moc da u roku od par dana vrati svaki ukradeni automobil, da dva naoruzana ministarstva trguju drogom - bilo je doista cudno da MUP nije otkrio vlasnike 150 kilograma kokaina najvece kvalitete, koji je lani zaplijenjen u Rijeci - te da drzava takodjer kontrolira prostituciju.

Nakon njegovih istupa, MUP nije poduzeo nista a par slabasnih demantija djelovalo je izrazito neuvjerljivo. U javnost je ovih dana izasla i dosad nepoznata prica, prema kojoj je iz jedne krznarske cistionice ukradeno desetak bundi Ankice i Nevenke Tudjman, koje su vracene nakon sto je jedan inspektor prijateljski razgovarao s ljudima iz vrha podzemlja. Upravo ovih dana, pred hrvatskim sudovima odvijaju se procesi koji idu na ruku onima koji sumnjaju u to da je organizirani kriminal doista vezan uz drzavu. U Splitu se sudi pukovniku HV-a, Zeljku Maglovu, koji je zadnjih godina u Hrvatskoj organizirao transport ukradenih automobila, najvecim dijelom otudjenih Srbima i Bosnjacima, ali i drugim gradjanima, u Hercegovinu gdje su prodavana. Optuznica Maglova tereti za razmjerno mali broj auta, iako je - u vrijeme kad je uhapsen - u javnosti kolala brojka od cak pet stotina automobila. Gojko Susak, ministar obrane, imao je dokaze o njegovu "radu" pune tri godine prije no sto je Maglov uhicen, a iste je dokaze imao i zapovjednika vojne policije, Mate Lausic. Jesu li oni stitili Maglova? U Zagrebu se sudi i Mladenu Naletilicu Tuti i Vinku Martinovicu Steli, koje su neke medjunarodne organizacije smatrale sefovima narko mafije u Hercegovini. Droga, u optuznicama protiv njih, nije ni spomenuta. U svim tim sudjenjima ishod ce, cini se, biti predmet stanovitih nagodbi. Jasno je, dakle, da je tvrdnjama zagrebackih policajaca o nepostojanju organiziranog kriminala iznimno tesko povjerovati. Zasto je, pak, policija napala Ibrahima Dedica, posve je nejasno. No, nije iskljuceno da su htjeli pokazati da se iznuditeljima reketa ne valja suprostavljati.

BORIS RASETA