portret Mila Ñukanovi†a

aim/pod/pubs/zi

Portret Mila Djukanovica

OD DOGMATE DO REFORMISTE

podnaslov: Cini se da je dogmatski rezim, koji je i sam Djukanovic stvarao, mogao poceti da rusi jednino onaj ko dobro poznaje sve njegove mehanizme

**************

TXT: Nije bez simbolike protekla predsjednicka inauguracija Mila Djukanovica. Odrzana je u sjenci rusenja od prethodne noci, ali prvi put na Cetinju, nakon detronizacije Kralja Nikole, obavljen je tako vazan drzavni ceremonijal. Bez jugoslovenske himne, sa neformalnom crnogorskom "Oj svijetla majska zoro", uz prisustvo diplomata iz 56 zemalja svijeta. Inauguralni govor koji je posredstvom novinskih i tv ekipa obisao svijet, bio je posvecen reformama i demokratskom preobrazaju crnogorskog drustva.

Samo koju godinu ranije ove slike su bile nezamislive. Jer, Milo Djukanovic se na pocetku svoje politicke karijere tesko posvadjao i sa svijetom, i sa Cetinjem, i sa reformama. Karijeru je gradio na rusenju Anta Markovica, prvog pravog jugoslovenskog reformskog premijera. A u odsudnim trenucima izostalo je njegovo suprotstavljanje smjenjivanju saveznog premijera Panica i guvernera Narodne banke Avramovica, prema kojima, doduse, nije krio naklonost sve dok je to bilo politicki konjunkturno. Na posljednjim parlamentarnim izborima novembra 96., kao jedan od glavnih oslonaca pobjede svoje partije, u osudi opozicije demonstrirao je svoju politicku iskljucivost. I bezobzirnost. Da bi danas na celu demokratskog pokreta za reforme i otvaranje prema svijetu, zalaganjem za dostojanstvenu i ravnopravnu Crnu Goru, privukao glasace na koje ranije nije mogao ni da pomislja. I, istovremeno, izgubiti neke bivse vatrene pristalice, ciju je naklonost pridobio u vrijeme kada je porucivao:"Ko nece Jugoslaviju, necemo ni mi njega".

U 36. godini Milo Djukanovic je preuzeo predsjednicko kormilo u Crnoj Gori i prvi put na ovom dijelu Balkana, desilo se: reformator je pobijedio dogmatu. "Zajednicki imenitelj partija koje okupljaju Savez reformskih snaga jeste srbofobija i antikomunizam", Djukanovic ce reci u intervjuu 1990. za "Politiku ekspres". Medjutim, u jesen 1997. Djukanovic ce, uz transformisanu Kilibardinu Narodnu stranku, pozvati upravo te partije da ga podrze ne bi li pobijedio oponenta Bulatovica, u sukobu jednog reformskog i krajnje dogmatskog koncepta drustva.

Cini se da je dogmatski rezim, koji je i sam Djukanovic stvarao, mogao poceti da rusi jedino onaj ko dobro poznaje sve njegove mehanizme. Djukanovic je kao vazna figura u politickom establismentu dobro usavrsio tehnologiju vlasti, onu koju je sam prakticirao u obracunu sa svojim protivnicima. To iskustvo ovog puta stavio je u funkciju otvorenog drustva. I dobio otvorenu podrsku i kod kuce i u svijetu, sto je bilo presudno u obracunu sa dojucerasnjim partijskim kolegama.

Kada je sa svega 28 godina i bez dana iskustva - osim u omladinskim i partijskim forumima - postao crnogorski premijer

1. februara 1991.godine, mladji od svih svojih ministara, mnogi su bili ubijedjeni, pa i potpisnik ovih redova, da se Djukanovic nece snaci na tako odgovornom mjestu i da je, maltene, "zrtvovana figura". Danas je, sa samo 36 godina veteran u politici. Tada najmladji premijer na svijetu tri puta je zaredom biran na to mjesto. Svih ovih godina tokom rata i medjunarodnih sankcija pokazao je zavidno umijece upravljanja legalnim i nelegalnim tokovima crnogorske ekonomije, cime je iznenadio i najpristrasnije obozavaoce. I protivnike, dakako. Posebno one koji su ga godinama optuzivali za manjak crnogorstva i visak imovine, sve do toga da je postao najveci kriminalac "na citavoj planeti". U tome su prednjacili radikali, najomiljeniji Milosevicevi opozicionari. Obrusili su se na njega. Poslije izjava tipa "JUL nece proci u Crnoj Gori", navukao je bijes Miloseviceve supruge Mirjane Markovic, koja mu nije ostala duzna, nazvavsi ga "svercerom i mafijasem koji sedi na visokoj drzavnoj funkciji".

Beogradskom rezimu nijesu se dopadali Djukanovicevi izvjestaji o postignutoj ekonomskoj samostalnosti Crne Gore, koja je uspjela da "prvi put u svojoj istoriji sama sebe finansira". Jos manje - njegovi sve cesci putevi u svijet i kooperativnost u saradnji sa medjunarodnom zajednicom. A kada je bilo ocigledno da je Djukanovic dozivio upadljivu evoluciju, da se u njemu ohladio "antibirokratski zar", par sa Dedinja, posredstvom tadasnjeg crnogorskog predsjednika, poveo je odlucujuci boj. I izgubio, bar za sada. U stvari, izgubio je onog momenta kada je bivsi crnogorski premijer shvatio sve razmjere propasti Crne Gore pod visokim Milosevicevim pokroviteljstvom, i kada je, znajuci da je njegova postojbina imala drzavnost prije Srbije, priprijetio da bi "jedno oko" moglo ostati bez pogleda na more. "Mi smo se, opredjeljujuci se za zajednicku drzavu, jasno odredili da }emo u njoj biti dok je ona demokratska zajednica i dok Crna Gora bude u njoj ravnopravna republika. Za slucaj da neki od ovih principa bude ugrozen, mi smo ostavili mogucnost da mozemo svoju odluku promijeniti", decidirano je, jednom prilikom, saopstio Djukanovic. Jos kada je Djukanovic udario
direktno na Milosevica saopstavajuci u jednom intervjuu da se radi o "prevazidjenom politicaru", casa zuci je bila prelivena. Na nagovor Milosevica, Bulatovic je stao na celo odbrane "Jugoslavije po svaku cijenu".

Kako se kasnije ispostavilo, sedmogodisnji monolit vladajuceg rezima u Crnoj Gori poceo je da puca mnogo ranije, da bi najozbiljnije bio nacet povodom demonstracija u Srbiji tokom jeseni i zime 1996. i po~etkom 1997. izazvanih Milosevicevom kradjom lokalnih izbora. Mnogo prije tog otvorenog sukoba, gdje je Bulatovic ostao uz svog gospodara u Djukanovic otisao ka studentima i opoziciji, suskalo se o sukobu crnogorskog premijera i Predsjednika. U kuloarima se moglo cuti da premijer odavno sa Milosevicem ne stoji najbolje. Demokratski dio javnosti je, medjutim, na te price sumnjicavo vrtio glavom. Smatralo se da Bulatovic i Djukanovic vjesto igraju na obje karte: prvi podrzava Milosevica a drugi napada, da bi u zavisnosti od raspleta oba sacuvali vlast. U stvarnosti, medjutim, odvijala se bespostedna borba dva krila vladajuce stranke, dogmatskog i reformskog, oko uticaja na sudbinu Crne Gore koja je njihovom zajednickom zaslugom vec bila svedena na maloljetnu republiku.

Djukanoviceva ne tako davna politicka proslost, i pored nesumnjive odgovornosti (jos se nije ogradio od svog konzervativnog i ratobornog razdoblja), ne mora, po misljenju politickog analiticara mr Srdjana Darmanovica, da bude limitirajuci faktor za njegove buduce politicke akcije. "Politika je jedna od onih konkretnih i pragmaticnih djelatnosti u kojoj nista ne iskupljuje i ne uspijeva tako dobro kao uspjeh, u kojoj danasnji uspjesi potiskuju jucerasnje grijehove", potencira Darmanovic. Djukanovicevoj sportskoj kondiciji i prirodi borca koji ne pati od malodusnosti, poslije onoga sto je uradio protekle godine, vise nece skoditi izjave iz vremena kada se jos nije bio oslobodio ideoloskih predrasuda i borbe za "ugrozene" srpske interese.

Ostace upamceno da je na Demokratskom forumu 1990., godinu dana nakon "januarskog prevrata", trazio da se narod izjasni, na referendumu, o uvodjenju visepartizma. Govorio je: "Crna Gora je opstala kao ostrvo slobode kada su drugi bili porobljeni, pa za{to sada ne bi mogla opstati kao ostrvo komunizma". Djukanovicu je 1991. sah bio "omrznuo zbog sahovnice", a kada je krajem iste godine crnogorska rulja krenula na Dubrovnik trazio je definitivno razgranicenje sa Hrvatskom i ispravljanje gresaka "priucenih boljsevickih kartografa".
Ili, recimo, ona o Markovicevim bananama (o njih se nedavno spotakao i Momir Bulatovic): "Da bi se osvojile simpatije gra|ana pred izbore, pristalice politike Anta Markovica su pred gradjanima mahali bananama koje im je, navodno, on obezbijedio". A tek prica o "nepravednim, nicim zasluzenim sankcijama medjunarodne zajednice" koje predstavljaju "nastojanje Zapada da na vlast dodju ljudi koji bi bili njima po volji"?! Ideju opozicije o vladi gradjanskog jedinstva proglasio je "bajpasom" za nezavisnu i suverenu Crnu Goru, a koaliciju "Narodna sloga", neprirodnom...

Djukanovicu iz suprotnog tabora DPS-a prebacuju da je prikriveni crnogorski separatista. On odgovara da je Crnogorac, ali privrzen jugoslovenskoj ideji. Za razliku od svojih ranijih politickih godina Djukanovic vise vezu Crne Gore i Srbije ne izvodi iz mitskih prica o zajednickoj istoriji i neraskidivoj vezi dvije stare drzave. Shvata da zajednice pocivaju, prije svega, na "interesnim principima". On vec radi na tome da Crnu Goru ekonomski osamostali od Srbije i da je oslobodi "gubitnickog duha i mentaliteta zavisnosti". Ali, i to je dovoljno da se u Beogradu odgovori ratnim trubama. Trube se cuju i stoga sto je, okrecuci ledja Milosevicu, Djukanovic pruzio ruku demokratskoj opoziciji.

Branko VOJICIC (AIM Podgorica)